Politika uvijek ima svoje lice i naličje. Tako je lice kojim SDA predstavlja Komšića u javnosti lice čovjeka koji navodno “ujedinjuje državu, čuva državu od mrskih neprijatelja, s Komšićem imamo 2:1 u Predsjedništvu, inače bi Čović i Dodik to uništili” itd.
No naličje učinka njegovog djelovanja u politici nije jačanje države. S dolaskom Željka Komšića , bošnjačkim glasovima, na hrvatsko prijestolje u BIH, država BIH slabija je iz dana u dan. U prvom mandatu njegovom još je ličila na državu. u drugom je bila već smijeh od države. Danas je slučaj o kojem se priča po EU parlamentima, Capitol Hillu i u Bundestagu.
No nije sve oko Željka tako loše. S njegovim dolaskom, odnosi Srba i Hrvata u BIH jačali su iz dana u dan. Time je rasla i proeuropska osovina, osovina koja poštuje anglosaksonsko i europsko pravo i ne robuje ideji Hudejbijskog mira ili Islamske deklaracije. Ta uostalom, jedino su ta dva naroda izručili svoje zločince i pristali da im se sudi. Bošnjaci nikada nisu izručili svoje zločince, odbijaju se suočiti sa zločinima Armije BIH a Predsjednik Bošnjaka Džaferović čak ih javno i negira. Uz to sve ova osovina štiti Dayton, koji je dio anglosaksonskog prava, međunarodnog prava, dok SDA koja predvodi Bošnjake iz dana u dan ismijava taj ustav.
Vratimo se na najvažniji učinak Komšićevog političkog troskoka.
Usljed plana da se prvo potopi Hrvate pa da se onda krene na Srbe i Srpsku, nevažno jesu li ti Srbi iz partizanskih ili četničkih kuća, rasla je svijest i kod Srba demokrata i kod Srba rojalista u BIH, da je obrana hrvatskog ustavnog prava u BIH u itekakvom srpskom interesu. Srbi i Hrvati ponovno su se radili u doba poštovanja i suradnje kakva je bila u doba Cvetkovića i Radića kada su hrvatski politički prvaci kao i prvaci Srba Prečana u suštini krojili politiku južnoslavenskih nacija. Kasnije i stvorili prvu državu južnih slavena, u kojoj su jednu od Banovina, Drinsku Banovinu predodredili za Bošnjake iako Bošnjaka uopće nije bilo pregovorima. A i nisu se zvali Bošnjacima u to vrijeme.
Povijest je tako poredala kockice da je srpska politika odlučila pomagati hrvatsko pitanje u BIH kako se sutra sama ne bi dovela u situaciju da Srbi u Srpskoj postanu Hrvati.
A nitko, da se razumijemo, niti jedna nacija na svijetu ne žele biti Hrvati u BIH. I mnogi Hrvati u BIH kada vide blijede, nježne, puzeće, kmisarske, na jedan poseban način beskarakterne izjave svojih “hrvatskih” please, please, političara traže adrese ureda u kojima se ispisuje iz hrvatstva. No takvih ureda nema. Nitko se ne želi baviti time.
Čak niti Kurdi ne žele biti BH Hrvati. Nit Pakistanci. Nitko normalan. Najmanje Bošnjaci. Bošnjaci su još 1992 rekli da ne žele biti Hrvati. Hrvatsko pravo da. Hrvatski položaj i identitet Ne.
Da se razumijemo ovo nije prvi put da Srbi u BIH pomažu Hrvate i hrvatsko pitanje u BIH. Prije Komšića Hrvate i Srbe ujedinjavali su turski sultani, buna kapetana Gradašćevića protiv davanja prava kršćanima dodatno ih je ojačala u ideji zajedničkog ustanka protiv okupatora. Radi se o najvažnijem događaju u povijesti BH Hrvata i Srba koji je nepravedno izbrisan iz našeg sjećanja, jer je uzgoj međusobne mržnje između ta dva naroda, potican iz Zagreba i Beograda bio nekima važniji. No za Hrvate u BIH barem, ne bi smio postojati važniji događaj. Događaj je to koji je dokinuo četrstoljetno ropstvo kalifata. I konačno im dao šansu da se školuju po zapadnim sveučilištima, da putuju, da ih nitko nema pravo ubiti kao životinju, onako tek radi ćeifa. Doduše umiješala se privremeno Austrija, no njenim porazom na Balkanu, u kojem su ponovno kao prvaci ustanka sudjelovali Srbi, kao antifašisti, borci protiv okupatora, Hrvati u BIH dobijaju po prvi put i opće pravo glasa. Baš kao Hrvati u Ugarskoj Hrvatskoj. Sve poslije tog je manje važna povijest. Sve prije tog je The Povijest. Neusporediva po svojoj slavi s malenim satrapijskim ratovima malenih balkanskih nacionalizama. Ništa se u srpskoj i hrvatskoj povijesti ne može porediti sa slavnim Hercegovačkim ustankom Hrišćana i Latina protu tada najmoćnijeg carstva na planeti Zemlji.
Stoga se može reći da Komšić doista zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, za pomirenje naroda koji su bili ogrezli u mržnji jedan prema drugome. Zbog prokletog WWII, progona Srba od strane SS njemačke kujice zvane Pavelić, zbog tiranije Titovog režima koji se percipirao kao beogradski, zbog rata 90-ih, zbog Posavine, Prijedora, Krajine, Škabrnje, Vukovara.
Komšićeve političke vizije odavno su nadišle razine bosanskog pašaluka. On je u svojim vizijama sustigao globalna politička razmišljanja ravna najvećim osmanskim sultanima. I ni po čemu ga BH povijest ne smije razlikovati od njih i njihove veličine. Sultan Komšić treba biti njegovo službeno ime na Wikipedijama. A ime Željko treba biti zabranjeno kod Hrvata i Srba kako se ime Njegovo, ne bi unižavalo običnim narodom.
Jedan dan kad ga ne bude u svim srpskim i hrvatskim alejama trebaju stajati njegovi najblještaviji spomenici. A Bošnjaci će se prema njemu postaviti već kako oni budu željeli.
Ta slobodan su narod. Najslobodniji. Toliko slobodni da ni Ustav zemlje koju “vole više nego mi” odbijaju poštovati. Kako će se postaviti prema ocjeni lika i djela Željka Komšića njihova je stvar. Nito oni za mišljenje pitaju nas, niti mi njih.
Sve zavisno od toga hoće li na vrijeme shvatiti da ih lik brutalno zajebava, da im ništa nije ponudio niti odradio u interesu Bošnjaka, da odlično zarađuje na njihovoj od strane SDA poticanoj mržnji prema 50% BH stanovnika i prema dva od tri naroda; i da ga iskreno zaboli neka stvar što svojim djelovanjem čini Bosni i Hercegovini i koliki su u konačnici stvoreni bosanski bezdani zbog tog jednog čovjeka.
Jedino za čim je g. Komšić vidno zainteresiran jesu četvrti, peti, šesti, sedmi “a ako treba izginut za domovinu” i osmi mandat.
Pod uvjetom da BiH poživi koliko planira i Komšić. Bilo bi zanimljivo vidjeti na koga u kladionicama bi se danas Bošnjaci kladili. Da će zabiti više godova. Na Komšića ili na Bosnu.
Koliko će Komšić još poraditi na bratimljenu Srba i Hrvata ne znamo. No poželimo mu sreću. Narodi njegovog oca i majke zahvalni su mu. I teško da mu se mogu odužiti. Naprosto nema načina za to.
U uobičajenim okolnostima, rane između Srba i Hrvata bile su tolike da je bilo potrebno minimalno jedno stoljeće da one zacijele. Doktor Željko, to je zacijelio ekspresno. I da se razumijemo, on nije prvi doktor među sultanima.
Do neba Hvala mu i do sedmog neba slava mu. A ako Bog da , i sreća junačka, past će i ta Nobelova nagrada za mir.
Ako bismo stvari perpetuirali i u drugu ili treću iteraciju, moglo bi se čak zaključiti i sljedeće:
Komšić je na vrijeme možda shvatio da SDA i Bošnjaci njihovi glasači nisu državotvoran narod, te je odlučio, ujedinjenjem Srba i Hrvata ojačati državništvo u BIH. Srbi i Hrvati danas su nositelji državničke ideje BIH. Pitanje je dana kada će Dodik shvatiti da pričama o otcjepljenju Srpske šteti Srpskoj i krenuti s Hrvatima u preuzimanje države BIH. No ne po SDA modelu. Nego po srpskohrvatakom modelu.
No ovo da je Komšić nešto tako mudro shvatio, svakako uzmite s rezervom. Jer još uvijek nismo uvjereni da on bilo što shvaća. No da je spletom pogodnih okolnosti učinio, da je oko njega moćan duh serendipitya , što jes, jes, rekao bi uvaženi bošnjački akademik, plagijator udžbenika i posuški kidač križeva s lančića, inače demokrat i zaštitnik ljudskih prava, u slobodno NGO vrijeme.
Poskok.info