Serijal “Perspektiva”, kojeg realizira Radio Slobodna Europa, ulazi u treći mjesec emitiranja.
Nakon Budve, u trećem ciklusu serijala srednjoškolci iz Istočnog Sarajeva i Ilidže govore o najaktualnijim društvenim temama koje se prelamaju preko života i budućnosti mladih ovih prostora.
Teme o kojima su prvenstveno govorili su rat, tolerancija i suživot.
– Roditelji me nisu podučavali što je bio rat. Ja sam znala da se nešto događalo, ali kada sam krenula u školu provlačila se priča o tome. U udžbenicima nije napisano što se točno dogodilo u BiH. Prvenstveno, mi znamo da se desila agresija. Znamo tko je bio agresor i tko je bio napadnut, riječi su Dalile, učenice Četvrte gimnazije na Ilidži.
Učenici spomenute škole govorili su o suživotu nakon ratnih sukoba gdje su istaknuli kako ljude jedino razliku po tome “jesu li dobri ili loši”, a ne po nacionalnosti ili religiji kojoj pripadaju.
– Moj otac je odrastao u takvom društvu gdje su pravoslavci i muslimani živjeli zajedno. Desio se taj rat, ali ljudi se i dalje druže, tako i ja. Djed i nana mi žive u RS-u, pošto je njihovo naselje podijeljeno. Često se tamo družim sa djecom. Mi smo generacija koja dijeli iste interese i tu nema nikakvih razlika, priča učenica Zerina.
– Otac mi je Albanac, a majka Bosanka. Jedna od maminih sestara udana je za pravoslavca, dok je kuću mog oca zapalio Srbin. E sada, zamislite kako je živjeti u tako složenoj sredini, gdje s jedne strane imate oca koji priča kako treba praviti razlike između ljudi, jer je ostao bez roditelja i sestre, dok s druge strane imate majku i njezinu sestru koji tvrde suprotno. Ja kao jedino dijete u obitelji odgajana sam na dva različita načina, priča Medina, dodavši kako se sa 17 godina nalazi u kolapsu da ne zna više što da misli.
Mišljenje učenika u Istočnom Sarajevu ne razlikuje se mnogo od njihovih vršnjaka na Ilidži.
– Svima nama su roditelji, na neki način, uzori. Ukoliko su oni tijekom rata patili, po mom mišljenju to je osnovni uzrok širenja mržnje, te će tu mržnju prenijeti i na svoje dijete. Ja nikoga ne mrzim, moji roditelji su izbjegli iz Sarajeva 1995. godine, ali nikada me nisu učili da mrzim ikoga, priča učenik Milan.
Miloš tvrdi, također, da mržnja kod djece je usađena od strane njihovih roditelja.
Mislim da se nacionalizam ne treba spominjati. Prije svega, mi smo svi ljudi. Ja volim svoje, ali poštujem tuđe i da se time trebamo voditi. Rat koji nam se desio, desio se zbog nečijih vlastitih političkih uvjerenja, te je ljudima nametnut da se bore za svoj teritorij. Kako je netko završio u ratu ne treba utjecati na nas jer sada imamo demokratsku zemlju i trebamo poštovati jedni druge, priča Miloš.
– Oprostiti, ali ne zaboraviti. Ne razumijem te ljude kojima je uvijek netko drugi kriv. Ne treba prebacivati krivnju konstantno na druge. Meni nije jasno da je granica između gradova dva metra. Znači, ja sam za pet sekundi iz jednog grada došao u drugi, to mi nije jasno.Volio bih da to bude sve jedan grad, priča Vedran.
wpDiscuz