Pod zapovjedništvom Momčila Perišića, šešeljevi četnici i lokalni srpski TO i tzv. Hercegovački korpus JNA napali su Mostar u svibnju 1992. godine te u vrlo kratkom razdoblju izvršili urbicid, zarobljavali lokalno stanovništvo a vrhunac srpske agresije bile su prve dvije masovne grobnice u BiH – lokaliteti Uborak i Sutina u nesporednoj blizini Mostara gdje su paravojne srpske snage svirepo ubile 114 civila hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u lipnju 1992.
Uborak i Sutina nažalost, kao i mnogobrojni drugi ratni zločini u BiH, Tužiteljstvu BIH iz samo njima poznatih razloga još uvijek nisu bili predmetom osobitog zanimanja, istraga ni procesuiranja. Iako je Vojno tužiteljstvo u Mostaru već 1993. pokrenulo istragu u predmetu Uborak i Sutina te Županijsko tužiteljstvo HNŽ-a 2004. predmet uputilo Tužiteljstvu BiH, konkretnih pomaka nije bilo.
Momčilo Perišić, tadašnji zapovjednik Sjevernog logora komandu za izvršenje akcije „Uborak – Sutina“ predao je Milanu Ugrešiću, majoru JNA koji je preminuo 25. kolovoza 2004. godine i nakon čije smrti je istraga u predmetu Uborak Sutina obustavljena. Kako bi apsurd bio potpun – Perišiću se u Haagu sudilo ali ne i za ovaj zločin.
Iako Kazneni zakon BiH, član 177., Uborak i Sutini prepoznaje kao zločin protiv čovječnosti, Tužiteljstvo BiH nakon Ugrešićeve smrti, obiteljima žrtava Uborka i Sutine, obratilo se tek u formi pisma, 2013. godine i priopćili kako „ postoje iznimni napori u rasvjetljavanju ovog slučaja“.
Predvidljivije i neuvjerljivije nije moglo biti.
Tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću 2003. godine na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, svjedok C-17, priznao je kako su šešeljevi četnici i crvene beretke sudjelovali u napadima na Mostar, dok je sam Momčilo Perišić 1992. godine u programu tadašnje Radiopostaje Mostar, glavnom uredniku, Veselku Čerkezu, „najavio“ napade na Mostar i njegovo stanovništvo.
Unatoč svim saznanjima i dokazima u ovom slučaju, nezavisno Tužiteljstvo BiH ne poduzima ništa posebno osim što pošalje pismo misleći valjda kako je na pravosudnim institucijama i taj teret – slanja utješnih i umirujućih riječi.
Za takve govore uglavnom su zaduženi vjerski čelnici što oni redovito i čine, kako na prvoj obljetnici stradanja 1993. kada su pored Mostarskog bataljona Armije BiH, HVO-a, dužnosnika SDA i HDZ-a BiH, sućut uputili iz Mostarskog muftijstva i Katoličke crkve, tako i na dvadesetoj obljetnici kada je to učinio mostarski paroh Srpske pravoslavne crkve, Radivoje Krulj.
Poznata je sklonost Tužiteljstva prema umjetničkim egzibicijama, režiraju bolje nego najuspješniji europski redatelji, a za „pisma sentimentalnog tona“ još uvijek čekaju Pulitzera.
G. Lujanović / poskok.info
wpDiscuz