Fra Leo Petrović, uz don Ivana Musića i Mihajla Ljubibratića bio je zasigurno jedan od najvećih i najčestitijih sinova Humske zemlje ikad rođenih.
I dok je Hercegovinom tumaralo pobješnjelo ustaško, nacističko zlo, koje su tzv. “divlje Ustaše” što katoličke što muslimanske, učile kako se nabija tuđa pravoslavna i židovska nejač na kolčeve, a mnoštvo Fra Leove subraće u Lucifuhreru vidjelo Svjetlo riječi, Fra Leo je sa svojim drugom Cvitanom Spuževićem (HSS) i skupinom prijatelja fratara i časnih sestara, organizirao tajne kanale za spašavanje židovskih i srpskih obitelji.I riskirao je pri tome pune 4 godine vlastiti život.
Nije bio jedini svećenik među tim ljudima ali je bio jedan od najistaknutijih.
Izlažući svoj život riziku od svakodnevne pogibelji iz dana u dan otvarao je nove kanale za prebacivanje Židova i Srba na hrvatske otoke gdje su bili sigurniji. Od tud bi preko Italije bili spašavani i prebacivani na stranu saveznika.
Mostar nije imao tako istrebljujući režim po Židove kao Sarajevo. Budući da je bio pod upravom Talijana prvih godina a ne Njemaca. Ujedno Italija nije bila donijela protužidovske zakone tako stroge kao Njemačka. Italija će 1943 prijeći na stranu Saveznika pa je prebacivanje židovskih izbjeglica putem tajnih ruti Jadrana postao njihov jedini put spasa.
Fra Leovom nevinom smrću najavljeno je dugačko razdoblje komunističkih istrebljenja u Hercegovini. Ne možemo napisati “nesretnom” jer se ovdje nije radilo o pukoj pogrešci. Da jeste, da je Komunizam shvatio kog su ubili, i da su žalili za time, u prvim danima nakon ulaska u Mostar zasigurno bi streljali Fra Leove ubojice. Onako kako bi streljali one koji bi greškom ubili zasluženog komunistu i suradika u nekim drugim gradovima.
No nisu. Nije bilo istrage. Niti prijekog suda nad Fra Leovim ubojicama. Jer prema Komunizmu ubijen je i klasni i ideološki neprijatelj.
Doba Novog Terora nad potpuno pravednima u nekim gradovima bivše države započeo je još ranije. Primjerice čistke u Beogradu traju još od 1944 i tamo je Tito ubio preko 40.000 ljudi. Ne samo rojalista nego i čak i vojnih pilota, intelektualaca.
Titu naime inteligencija koja nije komunistička, ma kako nevina bila, čak i suprotstavljena nacističkom pokretu , nije odgovarala.
Ubijao je intelektualce u svim narodima.
Spremao se proglasiti jednopartijski režim nakon izbora a posljednje dane rata iskoristio je za masovna ubojstva i onih ljudi koji nit su bili unovačeni u bilo koju nacističku postrojbu nit su joj služili , dapače radili su protiv nje. Njihov grijeh bio je samo taj što su ljudi od knjige. I što bi sutra mogli postavljati teška pitanja na koja Partija ne bi mogla dati odgovore.
- Leo Petrović rođen je 28. veljače 1883. u Klobuku od majke Anđe rođ. Jurčić i oca Marijana Petrovića.
- Kristio se 6. ožujka 1883. u župi Sv. Marka Evanđelista s krsnim imenom Grgo. Osnovnu školu pohađao je u Veljacima, a srednju školu od 1894. do 1900. u Širokom Brijegu, gdje je završio i gimnazijske razrede.
- 1900. stupio je u franjevački red u samostanu u Humcu i uzeo ime Leo.
- Iste godine započinje studij na Franjevačkom filozofsko-teološkom učilištu u Mostaru, a 1904. upućen je na studij u Fribourg u Švicarskoj.
- Tamo je 1905. zaređen za svećenika. Diplomirao je 1907., a doktorirao 31. siječnja 1908. disertacijom Disquisitio historica in originem usus slavicae idiomatis in Liturgia apud Slavos praecipue Chroatos na latinskom jeziku, čime je postao prvi hercegovački franjevac kao doktor znanosti.
- 4. listopada 1900. na Humcu je prvi puta obukao misnicu (tzv. oblačenje), a točno nakon godinu dana 4. listopada 1901. polaže jednostavne zavjete. 19. listopada 1904. polaže vječne zavjete i postaje redovnik.[1] 30. srpnja 1905. zaređen je i za svećenika u Fribourgu.
Služba
1907. – 1917. profesor na teologiji u Mostaru
1917. – 1919. župnik u Klobuku
1919. – 1925. gvardijan i župnik u Mostaru
1925. – 1926. profesor na bogosloviji u Mostaru
1926. – 1934. bilježnik Biskupskog ordinarijata u Mostaru
1934. – 1942. generalni vikar biskupija Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske
1942. – 1943. zapravo 1937. – 1943. konzultor biskupija
1. srpnja 1943. – 14. veljače 1945. provincijalPisani radovi
Objavljivao je u: Kršćanskoj obitelji; Serafinskom perivoju; Hrvatskoj zajednici; Narodnoj slobodi; Napretkovu kalendaru; Stopama otaca; Neue Ordnungu; Kalendaru sv. Ante; Glasniku sv. Nikole Tavelića.
Prije samog ulaska komunista u Hercegovinu upozoravao je Fra Leo, svjedočio je Fra Zlatko Sivrić, svu braću franjevce koja su se na bilo koji način približila ustaškom pokretu da se na vrijeme sklone.
Streljan je na današnji dan.
Sivrić je preživio. Fra Leo Nije.
Da je preživio bi li i njega danas zvali Crveni fratar? Bi li bio na listi za beatifikaciju uzdignut na čast Fra Radoslava Glavaša koji je izdao franjevce?
Fra Leovo ubojstvo nije misterija. Ubijen je jer je bio fratar. Nije ih zanimalo ime i prezime. Dovoljna je bila odora.Dovoljan krimen za ubojstvo komunistima.
Fra Leo je bio uvjeren da će biti pošteđen. Baš kao što je pošteđen Fra Sivrić.
No Fra Zlatko Sivrićevo djelo je bilo javno i o njemu se pročulo naširoko u Titovim odredima kad je spasio svoje Srbe župlajen i sumještane od neumitnog streljanja.
Fra Leo je djelovao tajno a život si je od ustaškog noža spašavao upravo na način da se ne otkrije što čini i koliko je ljudi spasio.
Ako je itko streljan iz mržnje prema vjeri bio je to Fra Leo.
No jasno je da on nije jedini.
Komunisti su u čistkama po Hercegovini streljali cijeli niz fratara koji niti su pomagali nacistima niti su mogli pomagati sve da su htjeli zbog svoje nemoći i starosti. I njihove smrti su mučeničke.
Niti za ostale koje su ubili nisu imali dokaze da su pomagači sustava. Nit im je suđeno. Komunističkim odredima rečeno je da su fratri ustaše i da ih se istrebljuje.
Ma koliko neki od njih bili u zabludi , opijeni idejom “hrvatske države” nitko nije zaslužio nevin da ga se ubije. A mnogi su ubijeni zbog stigme koju su fratrima nametnuli tek pojedinci. Poput pomenutog fra Glavaša.
Fra Leo Petrović bio je čovjek koji je bio po svemu bio protivnik nacističkog režima.
Smrt Lea Petrovića dokaz je da je Tito jedno, a antifašizam nešto posve drugo.
Antifašizam ne ulazi u gradove na način da ubija antifašiste i članove Pokreta otpora. U ovom slučaju Fra Lea Petrovića i njegove pomagače.
Partizani su ga sa šestoricom subraće 14. veljače 1945. odveli iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu.
Mjesto pokopa je nepoznato.
Bila je to kulminacija, premda ne i kraj komunističkim ubojstvima započetim 6. veljače 1945. godine.
No u smislu osude komunističkih zločina smrt Lea Petrovića predstavlja takav krimen, koji komunisti nikada nisu niti uspjeli objasniti.
Umjesto pojašnjenja oko ubojstava franjevaca komunistički tisak otiskao je pamflete, propagandne materijale s karikaturama franjevaca u ustaškim odorama i strojnicama u rukama.
Poznato je i da je Leo Petrović izdao naputak da niti jedan član Franjevačke provincije ne smije biti dio nacističkog ustrojstva okupatorske vlasti.
Fra Radoslav Glavaš ga nije poslušao. Stao je u službu vlade u Zagrebu.
Sramotno je da vicepostulatura koja se bavi beatifikacijom nevino pobijenih 65 franjevaca u Hercegovini na toj listi danas drži i Radoslava Glavaša kao 66-og čovjeka. Znakovit broj. No fratri ne vjeruju u numerologiju, još manje vjeruju da je njihov brat Radoslav prodao dušu Zlu. Možda sumnjaju i da je Fra Miroslav Filipović iz Jasenovca bio zao čovjek? Možda su mu podmetnuli? (ironija)
Glavaš je odbio naputak nadređenog provincijala Fra Lea Petrovića te je odlaskom u vladu i ured Mile Budaka sebe ispisao iz svećenstva. Prekršio je hijerarhiju Crkve. Gore je u Zagrebu iako izbačen iz svećeničkog reda namjerno nosio franjevački habet i tako i dalje stigmatizirao braću.
Stravičan je i tekst Glavaševog pisma koji piše po ubojstvu braće. Tekst se zove “Krvavi pir Komunista u Širokom“.
Pročitan je na Radio Zagrebu, tamo gdje je i proglašen početak tiranije protuhrvatske izdajničke ustaške klike a u njemu Glavaš poentira kako život hrvatskom čovjeku ima pravo oduzeti samo Pavelićeva vlada.
Tako ovaj fratar piše tko smije ubiti i kako:
Taj završni Glavašev tekst je u konačnici dokaz da je taj nečovjek netom prije privođenja i suđenja potpuno prešao na protu-Kristovu stranu tame.
Glavaš nije ubijen u Hercegovini nego nakon suđenja u Zagrebu. Zbog njega je ludilo komunista pri ulasku u Hercegovinu bilo kudikamo gore. Umro je ekskomuniciran od strane Crkve u Vatikanu.
Fra Leo Petrović ubijen je kao mučenik, na pravdi Boga, potpuno nevin i umoran od spašavanja nevinih poput sebe samog. Ubijen je od strane onih koji su za sebe tvrdili da se bore protiv nacističkog zla. Da se razumijemo, da su ustaše saznale za Fra Leovo djelovanje ubili bi ga i oni prije komunista. Imali bismo tada još jednog zaboravljenog fratra o kojem se ne bi puno govorilo. Kao što se danas ne spominju imena fratara koje su steljele ustaše. Recimo onih streljanih na Sutjesci.
Jedno zlo koje je trajalo do 1945 je pobijeđeno. Drugo Zlo je 1945 došlo na vlast.
Napomena za studente politologije:
*Važno je razlikovati partizane Sutjeske, tisuće Hrvata katolika, kao i svećenka koji su streljani na tom uskom tjesnacu metcima ustaša i SS divizija, od onih članova komunističkih postrojbi , značajno popunjenih četnicima i nekadašnjim ustašama a koji 1945 ulaze u Mostar. Te dvije vojske, niti po karakteru, niti po sastavu više nisu iste vojske. Partizanska vojska 1941, 1942 je ustanička, domoljubna vojska. Titove armade 1945 godine su osvetničke, i popunjene brojnim krvolocima, što onim koji su postali krvoloci tijekom 5 godina borbe što od bivših četnika i ustaša. Po mnogim hrvatskim mjestima nakon proglašenja Druge Jugoslavije, živote će nakon “oslobođenja” oduzimati šefovi narodnih komiteta, mladi komunisti, i dojučerašnje Ustaše. Oni će za početak prvo poubijati svoje suborce povratnike s Bleiburga. Jedan od takvih najboljih primjera dogodio se u Posušju. Gdje je prvi šef Narodnog Komiteta Jozo Petric zvani Rogić, u suštini bio je bivši ustaša. Prvo što je učinio pri preuzimanju “NOB”-a u Posušju, bilo je skrivanje tragova. Ubojstvo sedmorice dojučerašnjih najbližih suboraca u ustaškoj vojnici dogodilo se tako da ih je namamio u stupicu i potom streljao.
Sjajna komunistička karijera mogla je početi a progonstva i ubojstva u Posušju, te njegov teror nakon tog dobili su zaštitu samog vrha Partije. Tito je kako vidimo ubijao 1945 dokazane humaniste i antifašiste, i pozicionirao bivše ustaše, u srpskim i bošnjačkim krajevima bivše četnike i handžarlije. Oštar režim trebao je oštre ljude. Nikakve humaniste.
wpDiscuz
