Published On: Ned, stu 24th, 2019

Ubiše nas informacije

Primjećujem kako sam sve više sumnjičav na svaku novu informaciju koju čujem, pa se ponekad upitam – trebam li ipak više vjerovati?

Toliko je primjera dokazanih laži koje se javno iznose. Objavi se da je neko poginuo, a onda ga vidite živog i zdravog. Za nekoga se kaže da je zlostavljač, a na kraju se pokaže da je žrtva. „Cijeli svijet“ bruji o tome kako je neka teroristička skupina likvidirana jer je bila opasnost po čovječanstvo, a onda se pokaže da je ta grupa ljudi bila na tragu otkrića zločina protiv čovječanstva, i tako dalje.

Sve ovo nagnalo je mnoge ljude da vrlo oprezno, možda i pretjerano oprezno, mjere svaku riječ koju čuju. Sklapaju svoj mozaik. Razmišljaju o tome od koga su čuli vijest. Koje su posljedice takve informacije. U kom trenutku dolazi. Na kom mjestu. Ko bi imao koristi ako bi ta informacija bila istinita ili ako bi mnogi ljudi povjerovali da je istinita, i tako dalje. I tek nakon svega, u skladu sa svojom logikom, uvjerenjima, željama, donose neki svoj sud. On može biti ispravan, a može biti i pogrešan, ko bi ga znao?

Eto, ovih dana čujem jednog Nizozemca kako se ljuti na neke ljude iz Moldavije. Oni, prema njegovim informacijama, rade protiv njegove zemlje koja im nesebično pomaže. Ti Moldavci su našli neku „rupu u zakonu“ i sada iz Nizozemske neopravdano iznose novac. Svakog mjeseca se samo autobusom dovezu u Nizozemsku i na određenom mjestu prime novac kao da borave ovdje, i istog dana se vraćaju u Moldaviju. Dakle, u pitanju je pravi kriminal i nije se teško složiti s tim da to nije u redu, prenosi logično.com

Međutim, meni nešto ne da mira i odnekud mi onaj refleks sumnjičavosti već šapuće da se zamislim nad tim. Da, ako je tako kako ovaj Nizozemac govori, on je sasvim u pravu. Ali šta ako nije tako, odnosno ako nije sasvim tako kako on to vidi? Jer, kad to primjećuje običan građanin, zar je moguće da to ne vide i oni kojima je posao da otkriju takve pojave? Oni bi to, vjerovati je, uočili još prije i već bi nešto poduzeli u vezi s tim. Ne radi li se to možda namjerno od strane države i nije li ovo samo oblik podmićivanja ljudi koji bi trebali, u određeno vrijeme, u svojoj zemlji uraditi nešto za one koji ih plaćaju?

Znam, sasvim je moguće da je u pitanju baš ono što ovaj nizozemski građanin iznosi, ali nakon tolikih dezinformacija kojima svjedočimo, nekako se u čovjeku koji pokušava razmišljati odmah pojavi i neka druga varijanta. A nije nemoguća, zar ne? I zato se ponekad pitam gdje je ta granica, kako ćemo znati kada vjerovati, a kada ne vjerovati?