Prisutnost i kultura sjećanja na Stjepana Radića danas, održava se u hrvatskoj javnosti tek u onoj mjeri u kojoj je toj istoj kulturi sjećanja važna informacija da je Radića ubio Srbin. Hrvatsku javnost ne podučava se da je srpska i hrvatska javnost bila podijeljena oko tog događaja niti kakvi su međusobni odnosi vladali. Radikali i u Srba i u Hrvata su slavili. Demokrate na obe strane, znale su da će taj pucanj vratiti zemlju unatrag. Ustaše su javno priznale kako im je ovaj događaj bio dobro došao te su Radića nazivale izdajnikom koji je zaslužio taj metak.
No o Radićevom političkom učenju se malo zna. Čak i prije smrti u bolnici, u svojim susretima s Aleksandrom Karađorđevićem koji ga je posjećivao, (ubojicu mu u međuvremenu utamničio), a i nakon njih govorio je da se bez Srba ne smije i da se s njima mora pronaći zajednički jezik jer se samo tako brani opstojnost hrvatskog naroda. O njegovom antiklekiralizmu i kritici korumpiranih fratrizana u BIH koji izrabljuju i manipuliraju hrvatskim seljakom u toj zemlji, o tome se također gotovo nikako ne govori. Memoare Svetozara Pribićevića koji se zovu “Diktatura kralja Aleksandra” malo tko i čita, a još manje tko zna tko je uopće bio taj Srbin i zašto je bježao od kralja van zemlje.
Jedina bitna informacija koja se prenosi na naraštaje jeste ta da je Radić bio veliki borac za hrvatsku pravicu i da ga je zato ubio Srbin. Od kompletnog Radićevog životnog političkog opusa u hrvatskim udžbenicima najviše je akcentirana “činjenica” da je njegov ubojica Puniša Račič živio “praktički u hotelu s tri zvjezdice”. Ta informacija se ne provjerava. Ona je naprosto fakt prema povijesnicima u Pereciji.
O tome da je Stepinac nosio kokardu, i bio s kraljevom vojskom na Solunskom frontu, da će ta vojska 1918 obraniti Dalmaciju i Sloveniju, da će kralju vojnu pobjedu osvajanja Međimurja osobno posvetiti Slavko Kvaternik, kao njegov vojnik, o činjenicama da su Vilu Velebitu i Ustani Bane, također napisali Srbi, sve je to u posttuđmanovskoj četverorednoj Hrvatskoj, bačeno u vjetar. Oni koji su bježali pred Tuđmanom 1945, koji su šutjeli dok je bio živ, sada su preuzeli kormilo. Ojkaju i ujkaju. Ne staju.
Uskoro će za njim, za Stjepanom, život, pred hrvatske radikale položiti kralj Aleksandar Karađorđević, vanvremenski čovjek bez kojeg suvremene Hrvatske ne bi bilo. Ni ulice danas nema u Hrvatskoj, a nekad ga je slavila sva hrvatska inteligencija, što je i bio signal Austriji da krene s projektom razaranja srpskohrvatskih odnosa, u strahu da će se pored Italije na jugu stvoriti još jedna megasila, i to slavenska.
Aleksandar je bio naš najveći sin prošlog stoljeća, kojeg četnici i danas mrze zbog prevelike brige i ljubavi prema Hrvatima. I neka se zna, da ga nisu dokusurale ustaše, rješili bi ga oni, četnici. Naglašavamo – četnici, ne i Srbi demokrate. Ubojice posljednjeg kralja Hrvata, ustaše, pravdat će se da su to učinile iz osvete prema Radiću iako su sami, slavili njegovu smrt. Jer smetao im je, kao marginalcima, i kao politički gorostar, konkurencija koju ne mogu pobijediti, i koja će ih vječno činiti marginalcima , ali i kao ideolog suradnje sa Srbima.
U trenutku kada ubijaju kralja, naglašavamo, posljednjeg kralja Hrvata, jer tako stoji i u Ustavu RH, koja priznaje Banovinu Hrvatsku proglašenu od Karađorđevićeve loze, odnosno od regenta Petra, Maček je već učinio veličanstven politički posao. Kralj je uvjeren da se od diktature vrijeme odustati, da se parlamentarizam mora vratiti a odnosi se popravljaju banskom organizacijom Kraljevine u kojoj se rađa Banovina Hrvatska.
Nakon te dvije velike i tragične smrti, Srbi i Hrvati dakle čine nevjerojatbu stvar na užas Austrije. 1939 popbjeđuju sami sebe te formiraju bansku Jugoslaviju u kojoj je praktički riješeno nacionalno pitanje svih njenih naroda. Čak i bošnjačko pod uvjetom da su se muslimani u međuvremenu odlučili etnogenizirati. Drinska Banovina naime, bila je 90% bošnjačka i svi veliki gradovi u njoj bili su većinski muslimanski.
U trenutku formiranja Banovine Hrvatske, Maček ide dalje: Uzvikuje: Živjela Banovina Hrvatska, živio kralj!
Ustaše će i to uprskati. U državu upadaju kao teroristi 1941 , mimo volje naroda preuzimaju vlast, protjeruju hrvatskog bana i hrvatskog kralja, te proglašavaju okupaciju države talijanskom i njemačkom zonom. Kraj rata će dočekati bježeći pred Franjom Tuđmanom u skute svojih naručitelja. U Austriju. Tamo će ih Austrija preko UK, prodati kao sirovo meso. U zamjenu za njih, njihov naručitelj, Austrija, dajući ih Titu, protupravno, putem Engleza, sačuvat će Korušku. Tako će ustaše do kraja svog životnog postojanja poslužiti kao austrijska mjenica.
Da je danas živ i da piše memoare, nesumnjivo je, njegova najljuća oštrica bila bi usmjerena protiv protuhrvatskog terorističkog pokreta pristaša. Koje su se iz neke bolesne potrebe nazvale Ustašama. Iako se nisu ustale, nego su pristale uz Okupatore. I to uz Obojicu. I uz Talijane i Njemce. Iako su znali da su Talijani još krajem Prvog svjetskog rata izdali Austriju i pristali biti uz UK , Francusku i Rusiju uz uvjet da im se ustupi gotovo pola Hrvatske. Eto ti i takvi bili su šefovi Paveliću.
Današnja strahovlada prosjeka u Pereciji ne dopušta vlastitoj djeci pravo na istinu o vlastitoj povijesti, ne dopuštaju bilo kakav pozitivan kontekst o trojici ključnih ljudi zbog kojih današnja Hrvatska uopće postoji. A njihova imena su : Stjepan Radić, Aleksandar Karađorđević i Vladko Maček. Milijun Franja Tuđmana i dva milijuna HV vojnika bili bi uzaludni da se nije dogodilo ono što se dogodilo u dva balkanska rata koja je vodio Aleksandar Karađorđević i da on nije izjavio svoje čuveno “Ne” Nikoli Pašiću i srpskim radikalima, te Zapadu, kada su od njeg tražili da proglasi Srbiju do Šibenika, a on pristao na Trumbićevu ideju Kraljevine triju naroda do slovenskih Alpa.
Bez njih trojice, u prvom redu Karađorđevića, pitanje je bismo li danas uopće pričali o Hrvatskoj. Bi li ta zemlja uopće postojala na karti svijeta.
Na ove riječi užasava se i sva inteligencija u BH Hrvata. Zaboravljaju da je AK bio najveći mecena franjevačkih zajednica u BIH koje je obilato poklanjao, da je Duvnu vratio ime Tomislavgrad, da je vratio bistu kralja Tomislava u Beograd a fratrima na Širkom poklonio novo krovište samostana, (ono koje će kasnije spaliti Hrvat Tito) te stotine hektara zemlje u centru grada.
Period od 1875 do 1941 najvažniji je period naše povijesti. Da bi se uopće shvatili današnji odnosi između Srba i Hrvata izuzetno je važno poznavanhe tog dijela naše povijesti te suočavanje s pitanjem : Koja zemlja sve te godine uporno financira sukobe između Hrvata i Srba? Tek kada se to shvati može se govoriti o svemu što dolazi kasnije. O Mačvi, Jasenovcu, Prebilovcima, Balkan Revoluciji, ratovima, Oluji.
Svi ti pokolji onda izgledaju potpuno drugačije i iza njih se uvijek iskristalizira jedno te isto lice. Lice Naručitelja naših međusobnih jama. Lice Austrije, stare monarhije čiji je kredo širenja stoljećima bio jedan te isti :”Neka drugi ratuju, ti mila Austrijo se širi”.
Hrvatska je danas u poziciji da je načinila puni krug. Austrijske banke i austrijski kapital drmaju Hrvatskom.Ona se trudi u svemu udovoljiti istim onim silama od kojih je stoljećima tražila nezavisnost. Srbi su najormaženija stavka u Hrvatskoj.
Iako su pobijedili Austriju u dva rata priredivši joj takvo poniženje, izgleda da je njen moto dugoročno jači od srpskih pobjeda.
Da ne vrtimo sada priču i na ulogu Austrije na BIH i rat u BIH. Previše bi bilo za danas.
Prije 95 godina, na današnji dan, od posljedica atentata u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije preminuo je Stjepan Radić, jedan od najistaknutijih hrvatskih političara 20. stoljeća i tadašnji predsjednik Hrvatske seljačke stranke.
Političke misli Stjepana Radića, snažno zagovaranje načela slobode, društvene pravice i demokratičnosti, kao i njegova djelatna briga za vlastiti narod izvor su nadahnuća mnogim hrvatskim političarima.
Prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman s punim ga je pravom svrstavao među one hrvatske političare koji su “obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti”, podsjetio je u utorak Hrvatski sabor.
Evocirajući na današnji dan životno djelo i iznimnu političku odvažnost Stjepana Radića u turbulentnim povijesnim vremenima za Hrvate, s dubokim se pijetetom prisjećamo i drugih hrvatskih žrtava atentata u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. godine. Zastupnik Srpske radikalne stranke, Puniša Račić, usmrtio je tada u svom divljačkom pohodu i hrvatske zastupnike Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Ondašnji je atentat zaista traumatično povijesno svjedočanstvo iznimno teških okolnosti u kojima je, u zajedničkoj državi, morala djelovati stranka s najvećom potporom hrvatskog stanovništva.
U spomen na sve njih, Hrvatski sabor 20. lipnja 1928. godine obilježava kao Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve. Njihovo nam je stradanje ostaje snažnim podsjetnikom na vrijednost naše slobode i života u današnjoj neovisnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj, naveo je Hrvatski sabor.
wpDiscuz