U ZEMLJI KRVI I ČOKOLADE: Švicarska se ispričala porobljenoj djeci

Djeca kao jeftina radna snaga su još i dan danas veliki problem čovječanstva. Nalazimo ih u mračnim radionicama kako šiju jeftinu odjeću i obuću za bogati Zapad ili do iznemoglosti rade na plantažama kakaa. To su pojave koje Zapad kritizira i osuđuje. No sve donedavna u srcu civilizirane Europe živjela su djeca koja su, uz državni blagoslov, bila tretirana kao roblje. Tzv. “Verdingkinder”, djeca koju je država odvajala od obitelji i davala u nove domove gdje su uglavnom bila korištena kao jeftina radna snaga, su crna mrlja na švicarskoj povijesti.
Mračna mrlja

Sada se švicarska vlada po prvi put javno ispričala žrtvama nehumane socijalne politike koja je zapečatila sudbinu mnoge djece u Švicarskoj. “Molim Vas od sveg srca u ime Švicarske vlade za oprost zbog nepravde i patnje koja vam je bila prouzročena. Ovaj tamni odlomak švicarske povijesti ne smije biti zaboravljen”, rekla je švicarska ministrica pravosuđa Simonetta Sommaruga ovog tjedna pred parlamentom u Bernu tijekom sjednice posvećene ovoj mračnoj temi. Ostatku Europe zastrašujuće zvuči činjenica da je ova praksa postojala sve do 70-tih godina prošlog stoljeća. Djeca iz obitelji u kojima je vladao alkohol, nebriga ili siromaštvo, ili jednostavno napuštena djeca, davana su “na skrb” obiteljima, uglavnom na selu. No umjesto topline doma, često traumatiziranu djecu su dočekivali prisilni rad na polju, batine pa čak i silovanja. Sve do 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća vrlo konzervativno švicarsko društvo (pravo glasa za žene uvedeno je tek 1971.) nije imalo pretjerano sluha za patnje najslabijih. “To je bilo vrijeme kada društvo siromašnima jednostavno nije priznavalo pravo na odgoj vlastite djece”, kaže Walter Zwahlen, predsjednik Udruge “Verdingkinder” koja okuplja oko 150 žrtava ove nehumane prakse.
Moderno roblje

Djeca su u novim obiteljima uz glad, fizičko i seksualno nasilje patila i od svakodnevnog ponižavanja. “Ova djeca su svakodnevno rasla uz slogan: ‘Od tebe nikad ništa neće postati, ti si nesposoban. Ti si jedno veliko ništa'”, priča Zwahlen. Isprika švicarske države čiji su organi godinama provodili nehumanu praksu, za mnoge dolazi prekasno. Sergio de Vecchi, koji je prošao Golgotu boravka i rada u skrbničkoj obitelji, državi predbacuje dugogodišnju neosjetljivost na ovo pitanje. “Tretiralo nas se kao robu, ne kao ljudska bića. I to je ono što predbacujem tada odgovornim političarima”, kaže de Vecchi za njemačku televiziju ARD. Praksa iskorištavanja djece kao radne snage bila je u Europi sve do početka 20. stoljeća vrlo raširena. Znanstveno su vrlo dobro istraženi slučajevi tzv. “Schwabenkinder”, djece iz siromašnih alpskih predjela, uglavnom Južnog Tirola, koja su kao roblje bila prodavana u bogatu južnu Njemačku gdje su radila na seoskim gazdinstvima. No nigdje se praksa prisilnog odvajanja djece i prisilni rad nije zadržala toliko dugo kao u Švicarskoj.
Prisilne sterilizacije

Istodobno s problemom “Verdingkinder” Švicarska se suočava i s jednim drugom jezivim društvenim fenomenom novije prošlosti: prisilnom sterilizacijom građana koje su vlasti držale “nedostojnim razmnožavanja”.  Ova praksa koja se temelji na principima eugenike je zakonski zabranjena tek 2000. Mnoge žrtve sada od države zahtijevaju novčanu pomoć. Jer nakon zapostavljanja u djetinjstvu i odlaska u slobodu navršenom punoljetnošću, većina nije pronašla put u normalan život. No na političkoj razini je već započela svađa oko toga tko je financijski odgovoran za isplate odšteta: država, kantoni ili općine.