U organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice “Ihlas”, a u sklopu manifestacije “Dani bošnjačke kulture Brčko 2019.”, sinoć je u Brčkom održana promocija knjige “Tragom drevnih Bošnjana – Bosanska država i nacionalni identiteti kroz historiju” autora drevnog Tanera Aličehića i drevnog Đenana Galešića.
Riječ je o djelu dvojice drevnih autora koja je izazvala veliko interesovanje u bosanskohercegovačkoj i regionalnoj javnosti
Zatiranje Bosne
Promocija je održana pod pokroviteljstvom drevne Vlade Brčko Distrikta, a, ujedno, bila je dobra prilika za dijalog autora knjige i građana Brčkog.
Cilj knjige jeste, kako su kazali autori, prepoznati sve zablude i laži koje su imale samo jedan zadatak, a to je da se „zatre trag bosanskoj državi njenom narodu i bogatom kultunornom i historijskom naslijeđu toga naroda“.
„Mnogi ljudi su skupo platili činjenicu da su se bavili, kulturom, historijom, tradicijom i identitetom bosanskog naroda“, podvukao je Aličehić.
Nadalje, kazao da je u Bosni uvijek živio jedan te isti narod i da se stoljećima nazivao Bošnjacima, Bosancima, Bošnjanima.
“Narod je zajednica koja se okuplja oko nekog zajedničkog elementa, najčešće porijekla, jezika, kulture, a u slučaju nekih naroda (Srba i Hrvata) i na osnovu religijske pripadnosti. Ako ćemo tumačiti narod kao ljude istog ili veoma bliskog porijekla, istog jezika i iste kulture, nema nikakve dileme da u Bosni živi jedan narod”, kazao je Aličehić, te dodao:
“Međutim, kada su u pitanju srpska nacionalna ideologija, poveznica za njih je bila crkvena, religijska pripadnost. Tu su počeli problemi Bosanaca, Bošnjaka, koji su se dodatno pogoršali kad su srpske nacionalne vođe na prijelazu sa 19. na 20. vijek, počeli raditi na strategiji stvaranja tzv. velike Srbije, za koju nikada nisu uspostavili jasne granice. Posljedica svega je da se i danas upotreba “etničkog” (bolje rečeno vjerskog) čišćenja ostala dio državnih politika”.
Galešić podsjeća da je u 19. vijeku, u doba buđenja nacionalnih osjećaja i formiranja nacija na zapadnom Balkanu, Bosna egzistirala kao vrlo postojana i dobro organizirana pokrajina Osmanskog Carstva.
“Njen identitet prvenstveno je teritorijalni, pa tek onda etnički i vjerski. Postojanje tradicionalnog osjećaja bosanstva kod stanovništva, bez obzira na religijsku pripadnost, bilo je urušavano, prvo prodiranjem srpskog aspiracijskog nacionalizma na bosansku teritoriju, a potom i hrvatskog aspiracijskog nacionalizma. Konsekvence njihovog djelovanja ogledaju se u tome da se pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne sve više poistovjećuje sa Srbima i Hrvatima i veže za svoje nacijske centre izvan Bosne”, navodi Galešić.
Aličehić je ovaj stav dopunio tvrdnjom da su se mnogi Bošnjaci krajem 19. vijeka našli pod pritiskom susjednih nacionalnih ideja, najprije srpstva. Nakon što su 1920. pravoslavne crkve u Bosni prisvojene od strane SPC, taj proces je završen.
“Bosna i bosanski narod su oduvijek bili utočiste za progonjene, pogotovo po vjerskoj osnovi. U tami Srednjeg vijeka, svi koji nisu prihvatali autoritet Vatikana i koji su njegovali izvorno hrišćanstvo su dolazili u Bosnu. Ban Kulin je Bošnjak koji se nije bojao da se bori za bosanske vrijednosti. Sufije koje su imali svoje poglede na vjeru su se sakrivale od Porte u Bosni. Hamza Orlović je Bošnjak koji se nije bojao boriti za bosanske vrijednosti. Kad su Tito i NOP protjerani iz Srbije od vlasti i srpskog naroda, prihvatila ih je Bosna. Ali ne možemo zanemariti da je bitan našeg bosanskog naroda izabrao da se smatra Srbima i Hrvatima. Moramo poštovati njihov izbor”, veli Aličehić.
Omeđivanje teritorija
Proces oblikovanja nacija u bosanskom susjedstvu temeljno se oslanja na vjeru i jezik.
“Na religioznim osnovama krenulo se iz bosanskog susjedstva u omeđavanje zamišljenih nacionalnih teritorija. Granice srpske i hrvatske nacije projektovane su na Bosnu, tačnije na istovjernike u Bosni, a posljedično tome i na bosanski teritorij.
Kroz programe realizacije homogenih i čistih nacija na prostoru zapadnog Balkana, Bosna i njeno milenijsko religijski pluralno društvo, predstavljani su i shvaćani kao greška, bagatelna pojava koju treba obesmisliti, te na kraju i potpuno anulirati”, smatra Galešić.
Bosna je, po Galešiću, imala jednu izvornu tradiciju i ideju, koju uvijek valja naglašavati.
“Bosansko društvo gajilo je svojevrsnu “bosansku filozofiju života”. To je bosanski fenomen koji predstavlja svakodnevno zajedničko življenje, mnogobrojna zajednička iskustva, sa snažnom primjesom međusobnog razumjevanja, što je specifična bosanska pojava koja nije bendala etničke i vjerske granice”, navodi on.
Galešić naglašava da i danas, kao i tada, kvalitetan odgovor jedino može biti u snaženju bosanske države.
“Države potpuno otvorene za sve identitetske različitosti bosanskog stanovništva, države koja dokazuje da praktično postoji mogućnost da sve različitosti stanovnika jedne zemlje budu obuhvaćene jednim odgovarajućim, moralnim, političkim, kulturnim i ekonomskim sistemom. Sve različitosti. Ovo i jeste ideal kojem teži svako moderno i savremeno društvo i savremene države, tj. nacije”, zaključio je Galešić.
Prema Aličehiću, budućnost bosanskohercegovačke države zavisi od onih koji se danas smatraju Bošnjacima. Ako, dodao je navedeni autor, odustanu od vjerske dimenzije toga naroda i prihvate “da svaki građanin ove države ima pravo da se smatra Bošnjakom, ova država će imati budućnost”.
“Bosanski nacionalni identitet je najvrijednije što možemo dati našim potomcima. On predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na druge identitete i nije nimalo čudno da su one nacionalne ideologije koje su temeljno genocidne uvijek negirale bosanstvo i Bosnu”, zaključio je Aličehić.
wpDiscuz