Korištenje Twittera u političke svrhe noviji je fenomen koji sve više zanima politologe diljem svijeta. Socijalne mreže postaju platforme političke borbe gdje političari iznose svoje planove i obavještavaju svoje birače zašto i kako djeluju. Suvremena istraživanja pokazuju kako su Twitter i Facebook uveli revoluciju u političkim sustavima u kojima je stranka središnja struktura. Te su platforme omogućile privatizaciju političkog prostora. Po meni jedna od najboljih knjiga na tu temu je Politics and the Twitter revolution Shannona Bicharda i Johna Parmeleea na koju sam naletio prije par mjeseci pripremajući jedan seminar. Nju ne možemo još pronaći u Hrvatskoj i u BiH. Bilo bi dobro da mladi naraštaji krenu s takvim analizama.
_______piše: Ivan Pepić l poskok.info
Eto potencijalne ideje za diplomski rad. Mogla bi se, recimo, napraviti znanstvena komparacija korištenja Twittera između Angelina Alfana i dr. Emira Suljagića. Komparacija je, kažu, ‘kraljica’ politologije, a faktori analize se ne mogu na slijepo birati. Baš sam zato izabrao Alfana i Suljagića: obojicu krase neke nečasne radnje. Dok je Suljagić napisao ljubavnu knjigu svom nekadašnjem šefu Lagumdžiji i kasnije ga se odrekao, tako je i Alfano napisao zakon poznat kao Lodo Alfano s kojim je pokušao svog voljenog šefa Berlusconija spasiti sudskih procesa tako da se onemoguće svi sudski postupci protiv četiri najviših dužnosnika u Italiji. Naravno, i Alfano se unatoč ljubavnoj poruci odrekao svog šefa. Obojica su bili ministri za vrijeme vladavine svojih šefova, Suljagić u Sarajevu, Alfano u Rimu. I Suljagić i Alfano su prešli u nove stranke, Suljagić u Demokratsku frontu, Alfano u Nuovo Centro Destra.
Obojica zagovaraju jake unitarne države, Suljagić radi na projektu unitarne Bosne, Alfano radi na opstanku unitarne Italije. Dok nisam zaboravio: i Suljagić i Alfano svoju su ljubav bivšim šefovima iskazali iste 2008. svojim knjigama odnosno zakonima. I da, obojica su rođeni 1970-ih. Doduše, Alfano je danas ministar u talijanskoj vladi, dok je Suljagić wannabe ministar iako odlično radi u sjeni i ispada da je glavna karika u Vijeću ministara BiH.
Komparativna politika je simpatična jer kad nabrojiš sve moguće sličnosti ‘kraljica’ te oduševi! Iznenađenje se može pronaći na Twitteru naših faktora analize. Kvantitativnom analizom promotrit ćemo neke važne faktore. Alfano se učlanio na Twitteru u svibnju 2010. a Suljagić 3. kolovoza 2014. godine zbog, kako piše, #izbori2014. Alfano je u pet godina i jednom mjesecu do dana današnjeg imao 5,125 tweeta (objava), a Suljagić u deset mjeseci 851 tweet. To znači da Suljagić tuče Alfana: mjesečno Suljagić ima 85 a Alfano oko 84 tweeta. S tim da je razlika da Suljagić osobno tweeta, dok Alfano nesumnjivo ima za to plaćene asistente koji rade na ugledu ministra i vlade općenito. Suljagić vodi i u nabijanju tempa praćenja ljudi: naš zamjenik ministrice prati 268 ljudi, a ministar Alfano s pet godina fore tek 616 ljudi, dakle tek triput više ljudi.
Kvalitativnom analizom pokušat ćemo usporediti poruke naših tweeteraša. Alfano koristi svoj Twitter profil kako bi prikazao slike sa sastanaka s drugim ministrima, političarima i stranim liderima. Alfano u svibnju i lipnju nije podijelio nijedan članak s web portala ili novina. Dakle, radi se o političaru koji koristi Twitter isključivo kako bi promovirao svoje politike. Moguće je pronaći samo jednu jedinu negativnu poruku u posljednja dva mjeseca, i to upućenu Matteu Salviniju iz Lega Nord. Salvini koristi tragediju imigranata u političke svrhe.
S druge strane, Suljagić koristi Twitter kako bi konstanto dosadnjikavo napadao svoje političke protivnike, i to iz koalicijskih stranaka. Naravno, talijanski ministar to ne radi jer zna da se tako ne gradi zajednička država i da bi mu se to sve moglo obiti o nos. Suljagić, valjda jer je pet godina mlađi twitteraš, još to nije shvatio. Ne shvaća Suljagić da ne možeš đonom po strankama koje ukupno imaju oko 80% glasova na izborima. Suljagić protiv svih. Neće Suljagić shvatiti kako ne možeš graditi državu ako ne poslušaš druge i ne poštuješ bližnjeg svog. Kako bi gradio državu ako bi svom bratu smjestio i nametnuo nešto što se njemu ne sviđa? Alfano bi čitajući Suljagićeve tweetove zaključio da se radi o pomalo čudnoj političkoj ličnosti.
Inače, u posljednja dva mjeseca najčešće mete tweetova su Dodik, Lagumdžija, Izetbegović i Čović. Kao da, eto, Suljagićev tweet mijenja stvari u zemlji. Nadalje, još se jedna bitna razlika uviđa u našoj analizi: Suljagić preko Twittera voli napadati i medije. Najčešće Suljagić čita portal poskok.info, pa tako prenosi vijesti i redovno napada urednika portala. U posljednja nepuna dva mjeseca Suljagić je o Poskoku tweetao čak sedam puta, što čini skoro 10% njegovih mjesečnih tweetova. Alfano nema običaj napadati medije. On zna da su mediji vrlo važna karika u izgradnji demokratske države sa slobodom izražavanja. A Suljagić bi najradije ukinuo neke medije? Možda bi sam sebi zabranio i Twitter. Ima jedna europska zemlja koja je to učinila. Zove se Turska. Nadam se da Suljagić više prati talijanske trendove nego turske.
Ne bi se Alfano – inače konzervativac a u očima Suljagića El-Pravednog garant fašist – usudio napisati da je urednik jednog portala gay ili da ga treba redovito „vakcinisati“ kao njegovog ćuku. Valjda jer je Alfanova politička kultura razvijena, dok je Suljagićeva još na prvom nacionalističkom stadiju što su Europljani savladali sredinom 19. stoljeća. Bošnjačka nacionalistička politička kultura ipak kreće tek od 1992. godine. Šteta, jer je ponekad teško naći zajednički jezik.
Na koncu, unatoč svim faktorima koji se koriste za kvalitetnu komparativnu analizu – sličnostima dvojice političara, krizama u BiH i u Italiji, unitarnom pogledu na državno uređenje te na iskrenim prijateljskim iskustvima s Lagumdžijom i Berlusconijem, Suljagić je jači twitteraš od Alfana. Faca je, on gradi državu bez ustaša koje je podržavao sve do prije osam mjeseci.
Uglavnom, bravo BiH, imaš odličnog twitteraša, i to pobjednika!
wpDiscuz