Tutnji Drina….Kroz divlje kanjone
vali pljušte,rasprskava pjena….
Slušaj: kroz šum pričujem gdje zvone
pjesme slavnih minulih vremena!
Gledaj gore! Eno pustog klanca,
povrh njeg se grane bora svile:
tud Đerzelez jezdio je vranca,
tu su njega pobratile vile!
Svaki kamen tu je stopa sveta,
svaki kamen tu je uspomena:
tu su pretci u prošla vremena
krvcu lili za čast amaneta.
Šuti Kušlat:mrk grad povrh Drine,
gnijezdo slavnih ptića-sokolića,
šutke povijest krvavu nam priča
slavnih dana junačke davnine….
Huči Drina….Mutni su joj vali
slavu Bosne pronijeli…u lance
tirani su bili okovali
sramno kršne, ponosne Bosance.
Tužno vali šumili su Drine:
plač se čuo porobljenih sela,
oblak sunca skrio sa visine,
u sebi je majka čedo klela…
Tužni dani: tugom okovani,
vječni jadi i život u nadi.
Zamrije pjesma. U hropcu i gladi
umirahu ponosni Bošnjani.
Al ta pjesma praiskonska,divlja
drinskog vala, budila je vjeru:
nije dala duh da klone življa,
dok oblaci vrh sunca steru.
…Tutnji Drina….Mutni su joj vali
pronijeli su crne,ropske dane…
Eno,purpur povrh kršne strane
Novog Sunca raskošno se pali!
I…čuj!…Jasno sad u šumu Drine
čujem pjesmu Novih slavnih dana,
krv svih pređa-krv junaka pline
u venama silnorazbuktana…
Tutnji Drina…Dragi pobratime,
Bosna nije više sirotica,
uskrslo je hrvatsko nam ime:
sad je Drina hrvatska granica!…
Mustafa H. Grabčanović bio je Hrvat islamske vjeroispovijesti, pjesnik iz Bijeljine. Pjeva o ljudima iz Podrinja. Objavio je zbirku pjesama “Bosna”. Pisao je za sve muslimanske revije, a najviše u Novom Beharu. Više je godina istraživao povijest Bijeljine i Semberije. Pisao je za Semberske novine. Objavio je članke Bijeljina koja nestaje: Iz prošlosti našeg kraja, Bankarstvo u prošlosti Bijeljine, Bioskop u Bijeljini, Hanovi i hoteli u Bijeljini. Postumno je objavljena njegova monografija Bijeljina i Bijeljinci.
Bijeljinci su, čini se, šampioni zaboravljanja. I da nije bilo Mustafe Grabčanovića, koji je sam, na svoju ruku, istraživao i bilježio istoriju tog kraja, pitanje je što bi danas znali o sebi.
Mustafa je bio neobičan čovjek. Vođen nekim unutrašnjim pozivom, nekom čudnom snagom, život je posvetio povikesti svog kraja. Rođen je u Bijeljini 15. siječnja 1912. godine, u uglednoj porodici, koja je došla iz Užica. Njegov otac Ibrahim rođen je u Užicu 1862. godine, ali je kao beba, zajedno sa svojim ocem Mustafom i porodicom, protjeran iz tog nekad lijepog grada, kad je u Miloševoj Srbiji krenulo etničko čišćenje i brisanje svega što je na muslimane podsjećalo.
Naselili su se u Bijeljini, a porodica je nastavila svoj stari posao – trgovinu na veliko i malo. Mustafin đedo Hasan umro je 1870. godine i ukopan na mezarju u centru naselja, gdje se danas nalazi pijaca. Mustafin otac Ibrahim-beg, ugledni trgovac, uspješno je trgovao sa Ugarskom i Srbijom i imao pravo bogatstvo za ono doba : tri lijepe kuće i dvije magaze u gradu. Čini se da je jednako uspješan bio i u stvaranju potomstva – prva žena Emira Hadžisalihović rodila mu je sinove Omera, Saliha, Jusufa i Huseina i kćerke Hafizu i Zumru, a druga žena, Šaha Salihbegović, rodila je sinove Mustafu i Hasana i kćerku Hanumicu.
Mustafa je zavrio osnovnu školu i gimnaziju u Bijeljini, a zatiim se za državnog finansa školovao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Tu je školu završio sa činom oficira finansijske policije. Nakon toga vratio se u svoj grad, tu se zaposlio, a radio je i u Tuzli, Rogatici i Brčkom. Oženio se 1940. godine Fikretom Pjanić, sa kojom je dobio sinove Ibrahima, Fejsala, Abdulaha i Sauda, a njegova žena se, kao i on, bavila pisanjem pjesama, što je u ono vrijeme bila prava rijetkost.
Mustafa je bavio mnogim stvarima, bio je dobar nogometaš, ali je kao pjesnik postao poznat u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Već kao srednjoškolac štampao je prvi dio zbirke pjesama “Bosna”, i to je prva knjiga koju je objavio neki musliman (Hrvat) koji je živio u Bijeljini. Objavljivao je pjesme u književnim časopisima i bio jedan od najboljih pjesnika u Bosni. Drugu knjigu poezije, “Krajolici moje Semberije”, štampao je u Umagu 1984. godine, skoro pola vijeka kasnije.
Istorija Bijeljine Mustafe Grabčanovića danas je najbolji i najpostojaniji čuvar sjećanja toga kraja.
Mustafa H. Grabčanović umire u svojoj rodnoj – Bijeljini 4. kolovoza 1990. god.