Published On: Uto, ruj. 18th, 2012

TURSKI PRODOR NA BALKAN: Što mogu očekivati Hrvati u BiH i Srbi s obje strane Drine

Turska se rastućim tempom sve više upliće u neriješena, goruća politička pitanja u Bosni i Hercegovini. Dok Bošnjaci aplaudiraju, Srbi negoduju. A Hrvati? Ne zna se.

Ahmet Davutoglu, turski ministar vanjskih poslova, pred turskim parlamentom: “Rađa se novi Bliski istok, a mi ćemo biti vlasnici, pioniri i sluge.”

Slično i o BiH: Rađa se novi Balkan i tamo nama bliska Bosna, a mi ćemo biti vlasnici i vodeća snaga.

________piše: Petar Bilobrig l poskok.info

Što se može očekivati od ponovnog neoosmanskog imperijalizma, dovoljno pokazuju turska unutarnja i vanjska politika kao i odnos prema Siriji.

A odgovor ukratko: Kao nikada do sada, pristranost je postala najočitija karakteristika turske politike, a pristranost proizvodi samo produbljivanje krize.

Pristranost – glavna karakteristika turske vanjske politike

Vladajuća turska sunitska politika pokazala je pravo lice u odnosu na svoje najbliže susjede.

Sunitska Turska zajedno sa Saudijskom Arabijom i Katarom aktivno radi na smjeni šiitskog režima u Siriji. Turska je dozvolila sirijskoj sunitskoj opoziciji da otvori glavno sjedište u Istanbulu. I dok Turska naoružava i obučava sirijske sunitske pobunjenike, Davutoglu maše po svijetu parolom kako je Turska odlučna pomagati “sirijskom narodu”.

Iako dobro znamo da u Siriji postoji “sirijski narod” isto kao u BiH “bosanski narod”.

U stvarnosti, Turska se zauzela isključivo i samo za sunitsku stvar u Siriji. Turska je u sukobu ne samo s šiitsko-alavitskim režimom u Siriji, nego i u Iraku. Povijesno, geopolitičko rivalstvo sunitske Turske i šiitskoga Irana ponovo se ogleda u Siriji i Iraku.

Pristranost je “refleks” turske vanjske politike. A refleks se definira kao “nehotična, brza i istovjetna reakcija organizma na vanjske podražaje”, dakle nešto što je nekome “ušlo u krv”.

Turska – vodeća sunitska sila

Turska je očito blefirala: Pokazalo se da su tobožnje nakane i ambicije da imaju “nula problema” sa susjedima bile samo paravan. Donedavni partnerski odnosi sa Sirijom, gospodarski i politički, poslužili su samo kao izlog turskoga otvaranja prema Srednjem istoku. (Erdogan, Asad i njihove supruge čak su nekoć zajedno ljetovali.)

“Nula problema” predpostavlja naime neutralnost, u ovom slučaju jednak odnos bez obzira na konfesionalne identitete pojedinačnih zemalja. Međutim, na kraju, umjesto najavljenih produbljivanja neutralnih veza s Srednjim istokom, Turska preuzima ulogu vodeće sunitske sile.

U tolikoj mjeri da čak ni američki analitičari ne kriju zabrinutost: Iako je Turska odustala od prvotnog očijukanja s Iranom, a Washington zadovoljan ulaskom Turske u alijansu protiv Teherana, upozaravaju da valja biti sumnjičav i oprezan glede turske politike koja svojom očitom pristranošću samo pooštrava napetosti u bližem i daljem susjedstvu.

Doduše neki zapadni političari i analitičari vide u Turskoj model nastajuće islamske demokracije. Međutim, upravo na primjeru turske uloge u Siriji vidi se da su takva očekivanja nerealna. Da stvarno želi pridonijeti konstruktivnom i demokratskom rješavanju problema i kaosa koji će nastati nakon pada Asada, Turska je mogla pokazati sposobnost, volju i spremnost za nadilaženjem etničkih i vjerskih podjela u Siriji. Ali nije.

Osim pukih izjava turska vlada nije pokazala niti znakove realnih pokušaja, a da bi se mogao steći dojam, da ima barem i podjednak stav prema šiitima, kršćanima i Kurdima u Siriji.

Ideološke i vjerske sličnosti svakako im određuju afinitete, ali isto su im tako privlačni izgledi da će uspjeti izlazak pro-turskoga “sunitskoga polumjeseca”, počevši od Gaze preko Sirije i sjevernoga Iraka. Očekivani uspon “Islamskoga bratstva”, koje je ideološki bliži rođak vladajućoj sunitskoj stranci u Ankari, dodatni je motiv i poticaj.

Pristranost – glavna karakteristika turske unutarnje politike

Vladajuća turska sunitska politika zakazala je i na domaćem terenu: vječni progon Kurda, kršćana pa i dijela “nepravovjernih” muslimana.

Uzmimo za primjer islamsko-šiitske Alevite, najveće vjerske manjine u Turskoj. Ima ih 15 %, a većinski (režimski) suniti im ne opraštaju odstupanje od “prave vjere”. Progone ih i diskriminiraju stotine godina. Čak ih službeno niti ne priznaju kao vjersku zajednicu. O krščanima da i ne govorimo.

A tek Kurdi! Samo u zadnje tri godine u Turskoj je zatvoreno 8 tisuća kurdskih političara i aktivista koji traže ljudska prava i jednakost.

Turski premijer Erdogan nedavno je izričito potvrdio lojalnost konceptu “jedna nacija, jedna zastava, jedna vjera”. Hoće reći: Samo su suniti jedini temelj turske nacije. I nema znakova da to nije tako. Obrazovanje i školstvo odmjereno je samo prema sunitskim načelima i zahtjevima. U tom kontekstu valja shvatiti svu ozbiljnost Erdoganova plana o stvaranju “pobožne generacije” – isključivo pobožne sunitske, bez alevitske, a kamoli kršćanske!

Zaključak

Turska u Siriji nije nimalo pridonijela pomirenju različitih etničkih i vjerskih grupa. Naprotiv, tamošnje je podjele produbila i pooštrila, što se reflektira na cijelu regiju i arapski svijet.

U samoj Turskoj vladajuća sunitska politika ne pridonosi društvenom pomirenju različitih etničkih i vjerskih grupa. Naprotiv, i te je podjele produbila i pooštrila. Ne dozvoljava im ni političku niti vjersku jednakost.

Može li takva Turska biti vjerodostojna u Bosni i Hercegovini? Odgovor je jednostavan.

Hrvati u BiH i Srbi s obje strane Drine s pravom mogu i moraju biti nepovjerljivi naspram učestaloj slatkorječivosti turskih političara.

A Bošnjaci, iako oduševljeni, ipak bi se mogli i morali zamisliti i zaključiti da turska pristranost na kraju ni njima ne može i neće pomoći. Možda će ih i razočarati. Svima bi bolje bilo ne gubiti vrijeme, nego s druga dva naroda dogovoriti i provesti europske demokratske standarde, upravo one koje Turska ne prakticira ni u unutrašnjoj ni u vanjskoj politici.

 

Pošalji ovaj članak prijateljima: