Turska vojska nije mu oprostila islamizaciju

tportal.hr.Cijelu Europu držao je u šahu kontrolirajući priljev izbjeglica s Bliskog istoka, a imao je kontroverznu ulogu u širenju nestabilnosti na Bliskom istoku uzrokovanih ratovima u Siriji i Iraku, koji su omogućili formiranje terorističke tvorevine zvane Islamska država, odgovorne za niz krvavih terorističkih napada u zapadnim prijestolnicama.

Sukob u Siriji pokrenuo je veliki izbjeglički val u kojem su stotine tisuća izbjeglica iz Sirije, ali i drugih zemalja, preko Turske i Grčke, pa i takozvanom balkanskom rutom, krenule dalje prema Zapadu, tražeći utočište od rata i bijede, prvenstveno u Njemačkoj i Švedskoj.

Erdogan je val privremeno zaustavio tek nakon što je Bruxelles obećao izdašno financirati brigu o izbjeglicama na turskom tlu te ponudio niz drugih beneficija turskim građanima i državi. Erdogan, svjestan geopolitičke važnosti Turske kao ključnog europskog i američkog saveznika na Bliskom istoku, svoju ulogu vješto koristi. Turska kao članica NATO-a iznimno je bitna kao sila koja stabilizira prostor oko Crnog mora i predstavlja ravnotežu prema pojačanim aktivnostima Rusije i Irana u ratu u Siriji.

Erdogan je doveo Tursku u zavadu s Rusijom kada je naredio rušenje ruskog zrakoplova Su-24, zbog čega je dobio po prstima – Rusi su masovno otkazali ljetovanja u njegovoj zemlji i uveli mu gospodarske sankcije. Tek prije nekoliko dana ispričao se Vladimiru Putinu zbog smrti vojnog pilota koji je srušen prošlog studenoga, uputivši pismo u kojem je pored žaljenja zbog poginulog pilota, izrazio svoju spremnost za obnovu odnosa s Moskvom.

Činilo se da mu je napokon krenulo, ali u petak navečer vojska je izvršila državni udar na sve moćnijeg predsjednika Turske, kojeg su neki počeli prozivati sultanom.

Erdogan je na vlast došao 2003., na valu vjerskog konzervativizma i postao najmoćniji i najznačajniji turski političar još od Kemala Mustafe Ataturka, osnivača moderne turske države.

Zbog sklonosti autoritarnu načinu vladanja i neprestanoj želji za većim ovlastima i moći, često ga nazivaju sultan Erdogan, implicirajući da njegova neutaživa ambicija korelira s moći iz vremena Otomanskog Carstva kada su Turskom vladali sultani.

Međutim, svi se slažu da se radi o sposobnom političaru koji je tijekom svoje vladavine uspio iz siromaštva izvući milijune ljudi te smanjio moć vojske koja je do njegova dolaska na vlast imala ključnu ulogu u turskoj politici. Ekonomija je u prvim godinama Erdoganove vladavine rasla i po stopama od 10 posto, da bi posljednjih pet godina došlo do usporavanja.

Temelj je Erdoganove politike u vjerskom islamu i u izostanku tolerancije prema političkim neistomišljenicima. Država nastoji ovladati svim sferama društva, posebno medijima i pravosuđem. Zamjeraju mu se pokušaji islamizacije društva te raširena korupcija. Također tvrde da je gospodarski rast produbio jaz između bogatih i siromašnih.

Najsnažniji izazov Erdoganove vladavine bili su višemjesečni prosvjedu od kraja svibnja do kraja kolovoza 2013. u parku Gezi. Prosvjedi su započeli kao revolt zbog plana izgradnje parka, a pretvorili su se u otvorenu pobunu protiv vlasti koja guši slobodu govora i sekularizam u zemlji.

U Turskoj nije slobodno kritizirati Erdogana i zbog toga su se mnogi našli u problemima. Svježi je primjer od ove nedjelje kada je turska policija uhitila nizozemsku novinarku turskog podrijetla Ebru Umaru zbog ‘nekoliko tvitova o turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu’.

U veljači se zbog vrijeđanja Erdogana u problemima našla bivša Miss Turske Merve Butuksarac, pa čak i legendarni turski nogometaš Hakan Sukur koji je također rekao riječ, dvije previše. U ožujku je policija upala u redakciju oporbenog dnevnog lista Zaman koji je potom ugašen. Slični obračuni s nepoćudnim medijima ni prije nisu bili rijetkost.

Na očito gaženje slobode govora Europa ne reagira, a Turska se na listi država s brojem utamničenih novinara nalazi u samom svjetskom vrhu, zbog čega je česta autocenzura.

Erdogan je rođen u 26. veljače 1954. u gradu Kasimpasa, ali je djetinjstvo proveo u mjestu Rize na turskoj obali Crnog mora, gdje mu je otac radio u obalnoj straži.

Prije nego što se doselila u Tursku, obitelj je živjela u Batumiju, današnjoj Gruziji. Kasnije se obitelj preselila u Istanbul gdje je Erdogan završio vjersku srednju školu, a potom je završio studij menadžmenta. Kao školarac igrao je nogomet i navodno je Fenerbahče, najpopularniji turski klub, želio s njim potpisati ugovor, ali je otac bio protiv. Supruga mu je Emine Gulbarana s kojim ima dvije kćeri i dva sina.

Politikom se počeo baviti još u mladosti, a tijekom studentskih dana upoznao se s Necmettinom Erbakanom, vođom niza islamističkih političkih stranaka, koje su sve redom bile zabranjivane zbog činjenice da su njihovi programi, između ostalog, sadržavali i religijske odrednice.

To se protivilo konceptu sekularne države kakvu su zamišljali sljedbenici osnivača moderne Turske Mustafe Kemala Atatürka, među kojima su bili i zapovjednici politički vrlo utjecajne vojske. Političku karijeru započeo je u mladeži islamističke Stranke nacionalnog spasa (MSP – Milli Selamet Partisi) koja je djelovala tijekom sedamdesetih, a zabranjena je nakon vojnog udara 1980., a kasnije je karijeru gradio kroz Stranku blagostanja polako napredujući unutar struktura.

Stvarnu vlast je ostvario 1994. kada postaje gradonačelnik Istanbula. Iako je sekularna politička elita strahovala da će njegov mandat obilježiti islamizacija grada, Erdogan se ponajviše bavio komunalnim pitanjima, poput prometnog kaosa, neočišćenih ulica i čestih redukcija vode. Čak su mu i protivnici priznavali da je mnoge ključne probleme riješio ili počeo rješavati.

Ipak, svjetonazor nije ostavio po strani pa je zabranio točenje alkohola u svim kafićima u vlasništvu grada. Međutim, njegova karijera prvog čovjeka Istanbula neslavno je završila.

U prosincu 1997. u gradu Siirtu na jugoistoku zemlje pročitao je pjesmu koja između ostaloga i ima i ove stihove: ‘Džamije su naše vojarne, kupole naše kacige, minareti naše bajunete, a vjernici naši vojnici’, iz prosvjeda zbog ukidanja Stranke blagostanja.

Njegovu je akciju režim protumačio kao prijetnju kemalističkim sekularnim temeljima društva i osudio ga na 10 mjeseci zatvora. Odslužio je četiri. Zbog zatvorske kazne morao je odstupiti s gradonačelničkog mjesta.

Već 2001. Erdogan je s nekoliko prijatelja osnovao Stranku pravde i razvoja ili AKP prema turskoj skraćenici, a u studenome 2002. stranka je postala najveća u Turskoj, osvojivši 34,3 posto glasova na izborima. Erdogan nije mogao sudjelovati na izborima zbog kriminalnog dosjea.

AKP je pobjedu iskoristio kako bi ispravio Ustav. Erdoganu je omogućen povratak u aktivnu politiku i on to koristi i ubrzo preuzima vođenje vlade. Na tom se mjestu zadržao do kolovoza 2014., kada je postao prvi turski izabrani predsjednik. Do tada je turski predsjednik bio biran u parlamentu i imao isključivo ceremonijalne ovlasti. Erdoganova ambicija je bila proširiti predsjedničke ovlasti po uzoru na SAD.

Na izborima u lipnju 2015. rast AKP-a privremeno je zaustavljen nakon što stranka nije uspjela osigurati većinu zbog neočekivanog uspjeha prokurdske narodne demokratske stranke (HDP), međutim, Erdogan nije želio stvoriti koaliciju, već je pojačanom državnom represijom nad Kurdima na istoku zemlju stvorio atmosferu straha u zemlji te na ponovljenim izborima u studenome odnio pobjedu.

U međuvremenu se sukob s Kurdima rasplamsao te Erdogan, osim što se borio protiv domaćih gerilaca iz PKK-a, nastoji obuzdati širenje kurdskih paravojnih formacija unutar Sirije, zbog čega se našao na meti kritike da zapravo podupire notorne teroriste Islamske države. Također, nesigurnost se proširila na turske gradove i zaredali su bombaški napadi iza kojih ostaju stotine mrtvih.

Pod Erdoganovim vodstvom Turska je izrasla u snažno gospodarstvo vođeno neovisnom politikom koja joj je donijela status regionalne sile, ali i u zemlju koja se značajno udaljila od sekularizma koji je uveo Mustafa Kemal Ataturk.

Kakva joj je budućnost i kakvu će ulogu u njoj imati Recep Tayyip Erdogan – znat ćemo uskoro.