Tuđmana prizivaju, Izetbegovića karikaturiraju

Danas, na godišnjicu njegove smrti, prvom će hrvatskom predsjedniku biti otkriven spomenik u Zagrebu. Konačno! Što je glavni grad čekao dosad?! To je, dakako, tema za sebe… Golemi kip bivšega hrvatskog poglavara okrenut je prema gradu, simbolički pokazujući da je Tuđman okrenut prema građanima i da je, kazao bi njegov autor, kipar Kuzma Kovačić, s nama. Ruka na srcu, karakteristična i prepoznatljiva, podsjeća na njegovu nezaboravnu misao: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dan kad je otišao najveći hrvatski predsjednik i jedna od nedvojbeno najznačajniijih ličnosti hrvatske povijesti, i, evo, današnje otkrivanje zagrebačkog monumenta, podsjetila me je na pismo što ga je Tuđmanu prije gotovo dva desetljeća uputio Henry Kissinger:

„Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kad ocjene budu donesene hladnom glavom“, napisao je nekadašnji američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, diplomat za kojega se govorilo da ga je slušalo 10 predsjednika SAD.

Em je Filip, em se još i s Alijom zajebava!

I, doista, danas Tuđmana prizivaju i oni koji su ga osporavali, umjesto (Sanaderove) detuđmanizacije na djelu je (re)afirmacija lika i djela najzaslužnijega za hrvatsku neovisnost. Tako da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić nije, zapravo, mogao izabrati bolji trenutak e kako bi Predsjednika postavio na zagrebačku gradsku kapiju. Efektno je i točno, također, bivši diplomat i neumorni kolumnist Mirko Galić – i sam ne (baš) uvijek na poglavarovu putu – opisao godine s kraja stoljeća prošlog: S Tuđmanom se znalo da je pilot u avionu!

Gotovo istovremeno, u nas se, iznenada, u medije vratio Alija Izetbegović.

Veliku je, naime, pozornost izazvala karikatura Filipa Andronika „Alija s Kovača“, objavljena u emisiji Dobre vibraciježupanijske TV SA. Žurno i žučno reagirala je temeljna stranka i Bakir Izetbegović – u kapacitetu predsjednika SAD i Sina jedinca, dakako.

Uredništvo se odmah ogradilo od autorice emisije, pa gotovo i nema sumnje kako joj neće pomoći niti to što je Regulatorna agencija za komunikacije utvrdila da (navodno) sporni prilog nije u suprotnostima s pravilima agencije, koja je uz to podsjetila i da pravo izražavanja podrazumijeva i pravo na plasiranje sadržaja poput humora, satire i karikature. „Osobne emocije ne mogu biti povod za ograničavanje ovih sloboda, što je potvrđeno brojnim presudama Suda za ljudska prava u Strasbourgu“, pojasnio je RAK.

Malo to, ipak, znači Androniku. Na društvenim mrežama je po skraćenom postupku osuđen na smrt, pa, otkako su Sina preplavile emocije zbog Oca, ne izlazi iz kuće. Tako mu i treba – em je Filip, em se još i s Alijom zajebava. Tko bi reako da je toliko osjetljiva sredina što je toliko uživala u Feralovim zajebancijama, na Tuđmanov račun ponajviše?! Ne znam, možda je poruka da se Hrvati mogu zajebavati samo s Hrvatima. A s Alijom samo Bošnjaci.

Znatno manje reakcija izazvala je, međutim, nedavna kolumna Nerzuka Ćurka, u kojoj taj angažirani sarajevski sveučilišni profesor, analizirajući SDA kaže kako je ta stranka jedan od gorih odgovora na srpski i hrvatski nacionalizam i odmah odgovara zašto je to tako:

„Zato što se ne mijenja paradigma, zato što nema ništa stvarno političko u programu te stranke, zato što je to ideologija bez politike, sa dubokim sentimentom prema završenoj otomanskoj historiji. To jeste naslijeđe Alije Izetbegovića koje zahtijeva propitivanje. Interesantno je da još niko od mladih istraživača u Sarajevu nije ponudio doktorski projekt – kritičku valorizaciju političkog mišljenja i djelovanja Alije Izetbegovića a on to kao neosporno važna figura novije bošnjačke historije zaslužuje. Vrijedilo bi ideološka istraživanja zamijeniti znanstvenim“, vjeruje Ćurak.

Kad se (iz)gubilo veliko M  

Postavlja, također, i pitanje: „Je li SDA stranka bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine ili je to stranka samo bošnjačkog naroda? Pitanje je, što se toga profesora tiče, više-manje retoričko. Nudi, naime, (odmah) odgovor:

„To je stranka muslimanskog naroda s prebivalištem u Bosni i Hercegovini čiji prvaci građansku regresiju smatraju etničkim preporodom. Tu regresiju (koja je za ključne strukture moći u SDA progresija) izrazit ću ovako: Kako su Muslimani, kao nacija, gubili veliko M i afirmirali autentični nacionalni identitet, tako se istovremeno odigravala i redukcija sekularnog nacionaliteta. Kako su prestajali biti Muslimani, Bošnjaci su sve više bili samo muslimani a sve manje Bošnjaci. To je proces koji nazivam sekularna inverzija i koji protivnici Bosne i Hercegovine ohrabruju.“

Nije se, jasno, Ćurkova nakana/poziv na (re)valorizaciju Izetbegovićeva lika i djela svidjela „stranki muslimanskog naroda s prebivalištem u BiH“, pa je Izetbegović II. opet branio… (neki vjeruju) neobranjivo. Javio se, doduše, i ex-reis Mustafa Cerić… no njega – zbog, dakako, lika mu i djela – bolje i ne spominjati. Bez velike nevolje! Apologija je, naime, to na razini karikature.

Vidjeli smo kako Ćurak, umjesto ideoloških, zaziva znanstvena istraživanja. A znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-tih Davor Marijan upravo je izdao knjigu „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. – 1994.“ Osim što poput, primjerice, nesuđenog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Fahrudina Radončića, tvrdi kako je Izetbegović kriv za rat, Marijan drži i kako ga je Tuđman podcijenio.

I turska karikatura

„Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. Tuđman nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja“, kazao je u intervjuu Večernjem listu taj znanstvenik, podsjetivši i na Alijino osobno priznanje iz 2000. da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja.

Malo je, međutim, strategijskih ciljeva ostvario taj politički kolebljivac, znan, uz rečeno, i po osobnoj tvrdnji kako jedno misli prijepodne a drugo poslijepodne. Kao što je, uostalom, rabeći frazu: Za rat je potrebno dvoje, pokazao koliko razumije povijesni trenutak. Mirno spavajte, poručio je Bosancima i Hercegovcima „dobri čovjek Alija“, vjerujući, valjda, kako JNA neće udariti na „Jugoslaviju u malom“.

S druge strane, Franjo Tuđman je sve strateške ciljeve bitne za Hrvatsku – realizirao. U tolikoj mjeri da su mu oprošteni grijesi pretvorbe, zapravo to što se nije (imao kad!) obračunati s mangupima u vlastitim redovima.

Baš kao i što mu se više za zlo ne uzima niti to što je odluke donosio generalskom odlučnošću koja nije trpjela pogovor. Jer, zar nisu bila takva vremena?!  I, evo, zato se danas sve više Kissingerovo pismo doima proročkim.

Istina, i Alija je dobio teve seriju. Snimili su je, valjda kao dio zajedničkog „sentimenta prema završenoj otomanskoj historiji“, Turci. A kakva je to tek karikatura bosanskohercegovačke povijesti, i osobito uloge Izetbegovića I. u njoj?! Ostat će Filip Andronik bez kruha. Ako glavu sačuva…

Josip Vričko l Dnevnik.ba