Izgubljena je kultura slušanja glazbe izgrađena na fenomenalnim tiražama JugotonaPrema svim parametrima, 15. album Zdravka Čolića “Ono malo sreće” najambiciozniji je projekt recentne domaće diskografije. Zajedničko izdanje Croatia Recordsa i PGP RTB-a producirao je Čolin dugogodišnji suradnik Nikša Bratoš, koji je u ovu akciju uključio plejadu provjerenih hitmakera i vrsnih glazbenika iz četiri države, od Bajage i Gibonnija pa do Matije Dedića i Teodosija Spasova.
U objavljenome materijalu ipak nema iznenađenja jer opet dominiraju umjereno razuzdane pop folk poskočice i dopadljive ljubavne balade, dakle mješavina s kakvom je Čola revitalizirao pjevačku karijeru u poslijeratnom razdoblju i zadržao je kao dobitnu kombinaciju neovisno o promjenama u sastavu prateće ekipe. Najavni singlovi “Mala” i “Šljive su rodile” vrlo brzo su premašili dva milijuna pogleda na YouTubeu, a neki dan je stigla obavijest iz Croatia Recordsa da je “Ono malo sreće” najtraženiji album u Hrvatskoj.
Prije četiri desetljeća, na vrhuncu popularnosti kakva ni prije ni poslije nije zabilježena u ovim krajevima, Zdravko Čolić je za Jugoton snimio album “Ako priđeš bliže” začinjen ultimativnim hitovima “Glavo luda” i “Pjevam danju, pjevam noću”. U prva dva tjedna prodao je 50.000 ploča i kaseta, do početka proljetne turneje “Putujući zemljotres” već je bio na 150.000, a poslije beogradskog koncerta na rasprodanoj Marakani tiraža mu je toliko skočila da su se službeni izvještaji i odokativne procjene razilazili u stotinama tisuća.
Jugoton je prijavio 700, Čola se poslije hvalio s 800, a među njegovim fanovima kružila je priča kako je album “Ako priđeš bliže” dobacio do nevjerojatnih 900 tisuća kupaca u zemlji koja je, prema popisu iz 1981., imala 22,5 milijuna stanovnika. Koliko se sretnih okolnosti moralo poklopiti za takav diskografski bum i što je sve krenulo nizbrdo prije nego što su stari i novi bestseleri došli u omjer 100:1?
U godinama nakon 2. svjetskog rata Jugoton je bio jedina domaća diskografska kuća, podignuta na temeljima nacionalizirane tvornice ploča Elektron. Među ranim izdanjima bilo je najviše partizanskih koračnica, a prvi značajniji zaokret dogodio se kao reakcija na rastuću popularnost uvezenih euro šlagera.
Edvard Kardelj tražio je da se njihov utjecaj ograniči povećanom proizvodnjom domaće glazbe i Jugoton je poslušao direktivu, koju je ipak bilo lakše izvršiti nakon prelaska na novu tehnologiju u drugoj polovici 1950-ih, kad su shellac ploče na 78 okretaja zamijenjene puno praktičnijim i jeftinijim vinilnim singlicama. Tijekom dvije petoljetke Jugoton je udesetorostručio proizvodnju, da bi 1960. došao do 1,4 milijuna ploča i počeo graditi novu tvornicu u Dubravi.
U međuvremenu je dobio ozbiljnu konkurenciju u PGP RTB-u, no pravi biznis zahuktao se tek s privrednom reformom u SFRJ sredinom 1960-ih, kad je zagrebačka tvornica RIZ omasovila proizvodnju gramofona do 100.000 komada godišnje, a Jugoton proširio svoje kapacite na 10 milijuna ploča. Već početkom 1970-ih moglo se računati na 1,5 milijuna gramofona u kućanstvima pa je televizijska promocija novih izdanja popularnih zabavnjaka i narodnjaka katkad davala spektakularne rezultate.
Srebrna ploča za 50.000 i zlatna za 100.000 prodanih singlova postale su diskografski standard, ali rekordi su padali na puno većim tiražama. Tereza Kesovija pozlatila se sa 120.000 primjeraka ploče “Nono, moj dobri nono”, Mišo Kovač premašio je 200.000 s “Proplakat će zora”, legendarna folk diva Silvana Armenulić došla je blizu 300.000 s općenarodnim hitom “Šta će mi život” iz TV serije “Ljubav na seoski način”, dok je najdalje dobacio bosanski narodnjak Meho Puzić koji je ploču “O majko majko” prodao u 400.000.
U to doba narodnjaci su držali oko 50% prodaje Jugotonovih singlova. Naklade albuma iz ranih ‘70-ih bile su višestruko niže pa je cenzus za zlatnu LP ploču postavljen na 25.000, koliko je imala Josipa Lisac s “Dnevnikom jedne ljubavi”. Poslije Jugotona i PGB RTB-a, u raspodjelu kolača od 15-ak milijuna ploča godišnje uključili su se mariborski Helidon, ZKP RTV Ljubljana, beogradski Jugodisk, zagrebačka naklada Suzy, koja se razvila iz koncertne agencije, i vinarija Župa iz Aleksandrovca u Srbiji, koja je profit usmjerila u specijaliziranu narodnjačku kuću Diskos.
Sarajevski Diskoton pojavio se 1974. i na startu propustio posao stoljeća jer je dečkima iz Bijelog dugmeta sugerirao da se ponovno jave za nekoliko mjeseci. Dečki su bili jako nestrpljivi pa su već sutradan potpisali za Jugoton i izazvali dotad neviđenu rokersku euforiju među tinejdžerima. Prvi album “Kad bi bio bijelo dugme” prodali su u 100.000, a drugi “Šta bi dao da si na mom mjestu” planuo je u 200.000. Na još uspješnijem trećem albumu “Eto baš hoću!”
Jugoton je pripremio teren za nove diskografske rekorde jer je znatan dio naklade prebačen u kasetno izdanje. S jeftinim kasetofonima tiraže su se još jedanput udvostručile, a među sretnim dobitnicima nisu bili samo Bijelo dugme, Zdravko Čolić, Srebrna krila i Novi fosili, zbog kojih je cenzus za zlatnu ploču podignut na 100.000. Početkom 1980-ih Siniša Škarica otvorio je vrata Jugotona new wave bendovima, koji su također prodavali po 100-200 tisuća.
Planetarni pop bestseleri, kao Bowiejev “Let’s Dance” ili Eurythmicsov “Sweet Dreams” s pristupačnijom cijenom u licencnom izdanju mogli su su dobaciti do 100.000, a respektabilnu tiražu imao je čak i avangardni Gang Of Four, koji je nakon gostovanja na zagrebačkom Bijenalu premašio 10.000 pločom “Solid Gold”. U to doba Gang Of Four se mogao pohvaliti većim uspjehom jedino u Britaniji.
Posve drugačiji diskografski fenomen zabilježen je 1983., kad je dotad nepoznati kantautor Danijel Popović iskopirao rockabilly pop zvijezdu Shakin’ Stevensa i dobacio do četvrtog mjesta na Eurosongu s pjesmom “Džuli”. Danijelov album “Bio sam naivan” postao je najtiražnije izdanje u povijesti Jugotona sa 717.000 ploča i kaseta. Prije albuma na tržište je plasiran maxi singl “Džuli” što je bio signal da diskografija odustaje od proizvodnje manje profitabilnih 7-inčnih singlova.
Za njih više nije bilo mjesta u velikim poslovnim planovima. Tvornica u Dubravi s 550 zaposlenih radila je prekovremeno zbog nezaustavljive jagme za prvom pločom Plavog orkestra “Soldatski bal”, koja se približavala polumilijunskoj nakladi. Rekordne 1987. Jugoton je proizvodio milijun ploča i kaseta mjesečno. Četiri godine kasnije ratno nevrijeme rasturilo je dobro uhodanu prodajnu mrežu, a pretvorba Jugotona u Croatia Records okončana je sumnjivom privatizacijom u kojoj je gazda postao Ante Glibota, istaknuti emigrant, koji dotad nije imao baš nikakve veze s diskografijom.
Najprije je ugasio proizvodnju vinila, a vrhunska preša zbog koje europski diskofili i danas pasionirano skupljaju Jugotove licencne ploče preko noći je rastavljena i prodana maltene kao stara krama. U kratkom vremenu Croatia Records izgubila je sve licencne partnere i ostala na reduciranom domaćem programu koji se uglavnom vrtio oko jeftino proizvedonog Cro dancea. Zanimljiva iznimka dogodila se 1994., kad je mali istarski nakladnik Adam Records prodao 10.000 kaseta s prvim albumom Alena Vitasovića “Gušti su gušti”.
Croatia Records otkupila je album od Adama i podigla nakladu na 50.000 kaseta i CD-a, što je bio znak da dskografija i dalje može biti unosan biznis. Na hrvatskom tržištu se gotovo istodobno pojavilo 10-ak novih izdavača. Dallas, Dancing Bear, Menart i Aquarius povezali su različite frakcije alternativne glazbene scene i dogovorili zastupanje nekadašnjih Jugotonovih licencnih partnera.
Prljavo kazalište pokrenulo je vlastiti label Crno bijeli svijet, ZG Zoe Music u vlasništvu spretnog menadžera Zorana Škugora bio je glavni za Cro dance, a Lobel Naklada imala je najbolje veze s dijasporom koja je donekle zamjenjivala propalo jugoslavensko tržište. Hrvatski cenzus za zlatnu ploču oprezno je postavljen na 15.000, ali nove estradne zvijezde poput Severine mogle su prodati dvostruko više.
Osim Severininih, Oliverovih i Gibonnijevih zlatnih ploča, ulaganje u diskografiju ohrabrivali su i povoljni izvještaji sa svjetskog tržišta gdje je R.E.M. za produljenje ugovora s Warnerom dobio čak 80 milijuna dolara. Globalna diskografska bajka potrajala je do 1999., kad je dr. Karlheinz Bradenburg s Fraunhofer Instituta u Munchenu izumio mp3 i gurnuo glazbu na internet. U sljedećih deset godina svjetska diskografija izgubila je gotovo svaku bitku s nevidljivim protagonistima internetske mp3 piraterije i pala za više od 50%.
Na domaćem terenu potres izazvan masovnim ilegalnim downloadom bio je još intenzivniji pa je zlatna ploča spala na 7000, a kad se i to pokazalo nedostižnim za sve osim Thompsona cenzus je 2015. spušten na mizernih 3000 primjeraka. Diskografi su se sve teže snalazili na devastiranom tržištu, ali pojedini izvođači uspjeli su se prilagoditi novim okolnostima. Svaki album Dubioza kolektiva je prije izlaska na tržište bio ponuđen za besplatan download, a šteta je vrlo uspješno sanirana proširenjem koncertne aktivnosti sve do statusa najtraženijeg benda u regiji.
Svjetska diskografija donekle se oporavila od internetskog šoka popularizacijom streaming servisa, ali oni do danas nisu postali osobito popularni u Hrvatskoj. Kultura slušanja glazbe izgrađena na fenomenalnim tiražama starih Jugotonovih ploča možda je zauvijek izgubljena. Za 90% novih konzumenata YouTube je jedini izvor glazbe. Oni vjerojatno nikad neće kupiti ni vinil ni CD. Zato Čola ima 2000 prodanih albuma na dva milijuna YouTube klikova.
wpDiscuz