U Trusini kod Konjica danas je obilježena 24. godišnjica stradanja 22 Hrvata koje su pripadnici tzv.Armije BiH pogubili na današnji dan 1993. godine. Iako mediji poput N1 govore kako su iz Trusine poslane poruke mira i suživota je li to tako ako pogledamo koje to poruke šalju i N1 i FTV i sve medijske utvrde jednog povlaštenog nacionalizma. Koji uporno, suživot u BIH nastoji graditi tako da se praktički za Trusinu do prije par godina nije moglo javno ni govoriti. Dok neki “prokleti fašisti” evo baš s ovog portala, nisu preko HRT-a naglasili važnost tog događaja i tog mjesta? Kako ćemo se pomiriti i ići dalje ako se čak i mrtvima boji nacija i pripadnost nekoj strani? Dao Bog da se pomirimo , no kranje je vrijeme prije pomirbe da menadžmenti i uredništvo javnih RTV servisa da ostvake i da se na medijima dogodi smjena generacija. Ideološka. Ne vremenska.
Da se zločin u selu Trusina dogodio, i danas svjedoče spaljene i srušene kuće kao i spomenik koji je izgrađen žrtvama. Obitelji žrtava evociraju uspomene. Kažu bol je ista kao i prije 24 godine.”Otac mi je poginuo tu, strijeljan je sa tri vojnika. Znači četiri vojnika su strijeljana, ostali su civili. A kako se osjećam? Isto kao i tog dana, jednako tužno i jednako razočarano“, kazala je Monika Šego.
“Ovdje mi je ubijen tetak i rođak i dosta poznanika. Došli smo iz Minhena i sve je kao da je bilo jučer“, komentirala je Miliana Raič.
Ni Monika, a ni ostali preživjeli nakon što su izbjegli, u ovo selo nisu se vratili. Ono je 24 godine pusto i još se nije oporavilo od zločina, a prema njihovom mišljenju, Hrvati se u Trusinu više nikad neće vratiti.
“Mislim da tu ne može biti ni suživota, ja bih voljela, ali ne vjerujem. Vidite stanje nakon 24 godine da se niti jedna kuća nije obnovila, niti ima povratnika. Bilo se vratilo par njih, ali to su sve stariji ljudi, pomrli su, tako da ovdje više nema nikog i nema ništa“, dodala je Šego.
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća obilježena je i ova godišnjica. A pored članova obitelji i prijatelja stradalih, predstavnika braniteljskih udruga i predstavnika političkog i vjerskog života, ove godine po prvi put cvijeće na spomenik položili su i članovi Udruge volonteri i prijatelji konjičke regije.
“Nama je potpuno jasno što se ovdje dogodilo, dogodio se stravičan zločin i naš osnovni cilj zbog čega smo ovdje je da se to više nikad i nikome ne ponovi“, istakao je Adis Muhibić, predsjednik Udruženja volonteri i prijatelji konjičke regije.
Pred Sudom BiH za zločin u Trusini pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na 13, Rasema Handanović na pet, Mensur Memić na deset, Nedžad Hodžić na 12 i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora, dok su Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni.
“Što se tiče Hrvata i HVO-a , mi nismo zadovoljni radom Tužiteljstva BiH, no vjerujem da će u konačnici pravda pobijediti, samo što je za žrtve, za rodbinu, za prijatelje kasno, ipak je puno vremena prošlo”,
Prema prvostupanjskoj presudi iz 2015. godine, a koju je potvrdilo i Apelacijsko vijeće Suda BiH u siječnju ove godine, Nihad Bojadžić je kao zamjenik zapovjednika odreda Zulfikar zapovijedao napadom na Trusinu. Mensur Memić, osuđen je zbog sudjelovanje u strijeljanju 6 pripadnika HVO-a, koji su se predali, a Nedžad Hodžić, da je postrojio streljački vod, izdao zapovijed za pucanje, te da je sudjelovao u ubojstvima.
Za ovaj zločin optužen je i Zulfikar Ališpago, no postupak protiv njega odvojen je od procesa protiv ostalih optuženih zbog njegovog “zdravstvenog stanja”.