Peter Handke sve je do rata bio hrvatski pisac. Krajem šezdesetih u Zagrebu su prevođeni, a zatim i izvođeni njegovi dramski komadi. Handkeove romane objavljivali su August Cesarec, Mladost i Znanje, ali ne u ediciji Hit, kroz koju je Zlatko Crnković projektirao jugoslavenske bestselere, nego u skrajnuoj biblioteci Itd, sa crtežom na žutim koricama. U biblioteci Znaci, kod tada avangardnog CeKaDe-a, 1979. objavljena je knjiga Handkeovih odabranih pjesama, pod naslovom “Živjeti bez poezije”, koju će čitatelj pamtiti po njenom drugom naslovu, koji je izdavač, na žalost, izbjegao: “Unutrašnji svijet vanjskog svijeta unutrašnjeg svijeta”. Osim što je u tom naslovu sadržana njegova prozno-pjesnička poetika, knjiga će odigrati i važnu ulogu u formiranju jugoslavenskih književnih naraštaja tokom osamdesetih, a taj će se utjecaj protegnuti i na vremena kada ovaj pisac u devedesetima izađe na zao glas. Posredno, Handke će utjecati i na one koji ga ne budu čitali.
Rođen 6. prosinca 1942. u Griffenu, u Koruškoj, u kući svoga slovenskog djeda Gregora Siveca, kao izvanbračni sin njemačkoga vojnika Ericha Schönemanna, Handke je tek kao osamnaestogodišnjak saznao tko mu je otac. Majka Marija se prije njegova rođenja udala za Adolfa Brunu Handkea, berlinskoga vozača tramvaja. Živjeli su u Istočnom Berlinu, pa se pred Handkeov polazak u školu vratili u Griffen. Žive od socijalne pomoći, očuh je alkoholičar, obiteljski nasilnik. Vršnjaci dječaka ne prihvaćaju, jer govori s berlinskim naglaskom…
Podrška ubojicama
Okolnosti odrastanja određuju i pisce, ali rijetko kojeg kao Handkea. Od svoga djetinjstva on je načinio i svoju poetiku, i svoju politiku. Na kraju je kao slavni pisac, jedan od najvećih živih europskih i svjetskih pisaca, dopustio da ga okolnosti odrastanja zarobe, osame i suprotstave skoro cjelokupnoj društvenoj i književnoj eliti. Nakon što je 1996. podržao međunarodno izoliranu Srbiju, objavivši esej “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju”, a nakon toga i još četiri knjige s istom intencijom, Handke je ostao ozloglašen i osamljen kao nijedan drugi pisac i intelektualac (a bilo je takvih, od Harolda Pintera do Györgya Konráda…) koji su se devedesetih znali u nekom trenutku založiti za srpsku stvar. Na kraju, ne samo Balkanci, nego i Europljani prestaju voditi računa o svemu drugom što je Peter Handke napisao, i za račun političkog ekscentrika i provokatora gotovo sasvim likvidiraju velikog pisca. Prošle jeseni, kada je u Norveškoj dobio Ibsenovu nagradu za svoje životno djelo u žanru dramskoga teksta, skandal se ponovio. Norveška i Europa prigodno su se sjetili Srebrenice i Sarajeva, a samo rijetki odvažili su se braniti princip po kojemu je najveća europska nagrada za dramatičare dodijeljena jednome od najvažnijih europskih dramatičara. (koji pritom nije napisao nijedan dramski tekst u kojemu bi veličao Karadžića, Miloševića, Srbe…)
Čime je Peter Handke toliko razgnjevio ljude da ga se po zlu sjete i nakon što su svim drugim oprostili? Time što je ustrajao, nije se utišao nakon prvih skandala, nego je tvrdoglavo nastavio po svome, uživajući u tome što je izdvojen i drukčiji, u tome što je odbačen. Išćući pravdu za Srbiju iskao je pravdu za onog dječarca iz najmračnije koruške vukojebine, koji je, eto, govorio berlinskim naglaskom, u ta rana poslijeratna vremena, kada su Austrijanci da bi se uzrazlikovali svoj jezik nazivali – austrijskim. Očito mu je bilo više stalo do te rano doživljene uvrede nego do sve buduće književne slave, uključujući i Nobelovu nagradu koju bi sigurno dobio da se nije inatio.
Na kraju, tko je više izgubio: Handke ili oni koji su odlučili da više ne čitaju Handkea, da ga ne bi morali cijeniti? On nije izgubio ništa, osim što je napisao pet loših knjiga, nedostojnih svoga talenta, ali i svoga svjetonazora i osamljenosti. Oni koji ga nazivaju fašistom nisu u pravu, premda je Handke, tražeći dobro u Miloševiću i Karadžiću, podržavao srpske fašiste. Činio je to iz nesmotrenosti i neznanja: tražio je u Srbima svoju djetinju metaforu, umjesto da u njima gleda ljude koji su kao i svi drugi ljudi. Pa su, između ostaloga, i skloni fašizmu. Ali ta pogreška u rasuđivanju nije takva da bismo Petera Handkea smatrali fašistom.
Jučer, na putu
Jedna od najfascinantnijih njegovih knjiga – ona koja je na ovog čitatelja, možda, i najsnažnije utjecala – je i prva prevedena u Srbiji a ne u Hrvatskoj, i nosi naslov “Užas praznine”. Objavljena kod Dečijih novina iz Gornjeg Milanovca, u prijevodu Žarka Radakovića, knjiga se, zapravo, trebala zvati “Bezželjna nesreća” (njemački naslov je “Wunschloses Unglück”), ali izdavaču je očito trebao naslov bliži našem jeziku.
Roman govori o samoubojstvu majke Marije (ubila se 19. studenog 1971.), a dovršen je sedam tjedana nakon njene smrti. Bila je kućna pomoćnica, sobarica, kuharica. Živjela je teško. Strašno je bilo roditi kopile u katoličkoj vukojebini. Našla pijanca s kojim će “ozakoniti” tuđe dijete. Njemu je rodila kćer. Ali ništa se time ne popravlja. Zamrzit će djecu jer je podsjećaju na njega. Pred kraj života zbližava se sa sinom, a onda se ubije. I njemu na duši ostavlja svoj grob. “Bezželjna nesreća” je taj grob, takva knjiga. Ovaj ju je čitatelj čitao samo jednom, 1985. ili 1986, i od tada je ima uza se, u gradovima i stanovima u kojima živi, ali je ne otvara. Dok sam pisao “Mamu Ionesco”, jedan od romana knjige “Rod”, na umu mi je bila Handkeova knjiga, ili ono što je od nje ostalo u sjećanju. Nisam je ponovo htio čitati, jer bih tako remetio stvari.
Peter Handke cijelog je života okrenut jugu, svojoj slovenskoj domovini i južnoslavenskim zemljama u kojima je nalazio tačke identifikacije i o kojima je mnogo pisao. U njegovoj književnosti dvije su zemljopisne čežnje: Amerika i Jugoslavija. Godine 2005. u Salzburgu i Beču, mimo velikih izdavačkih kuća i masovne čitateljske publike, objavio je knjigu pod naslovom “Gestern unterwegs”, koja je dvije godine kasnije, u prijevodu, na ćirilici objavljena kod Srpske književne zadruge u Beogradu, pod naslovom “Juče, na putu”. Prevodilac je Zlatko Krasni.
Bedemi Dubrovnika
To je posljednja Handkeova predratna knjiga, sačinjena od putnih zapisa, “od novembra 1987. do jula 1990.” Putovao je, vozio se autobusima, pješačio, letio širom Europe, ali najprije po Jugoslaviji, od Slovenije, Dalmacije i otoka, sve do Makedonije i Ohridskoga jezera. Bilo je to, pokazat će se, njegovo oproštajno pješačenje i putovanje po sanjanoj zemlji. Zapisi su u pravilu kratki, introspektivni i slikoviti, dosljedni unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta. Tako: “Sinoć: ništa više, samo žar uglja dole, u posudi za pečenje kestena, i šum mora (luka Split)” Tako: “Scena krunisanja u crkvi u Trogiru, juče: Hristos koji s odstojanja, jednim pokretom, kruniše svoju majku, ona koja se zato jako naginje napred, oboje kao deca koja se igraju (bočni renesansni oltar) Tako: “Lepota jednog mesta, jednog predela sastoji se, najpre, u tome što sam ga, to mesto, uopšte pronašao (crkvica Svete Trojice, kod Splita, na ničijoj zemlji, pored gomila peska, prikolica za stanovanje, bašte sa povrćem, iza kojih je ‘Hajdukov’ stadion)” Zapisi u knjizi nemaju tačku na kraju. Otvoreni su kao da će se nastaviti, nešto će izniknuti iz njih. I još ovaj zapis: “Bedemi Dubrovnika: kakva lepa prepreka u poređenju s današnjim preprekama” Ova bi rečenica lijepo stajala kao moto pokušaja da se danas razgovara o Peteru Handkeu kao o velikom piscu, neprocjenjivom za svoje stvarne čitatelje. Ružne su današnje prepreke, ali je šutnja ružnija.
Zanimljivo bi bilo pokušati napisati esej kako je Peter Handke od zagrebačkoga postao beogradski pisac, i što ta promjena znači. U tom eseju ne bi smjelo biti mjesta Miloševiću i “pravdi za Srbiju”, jer bi bio zanimljiv samo bez toga. Priča je zanimljiva i kada je živa. Najživlja je dok govori o smrti.
Miljenko Jergović l jutarnji.hr
wpDiscuz