Tekst Dražena Zetića govori o važnosti tradicije, posebno u kontekstu hrvatske starobokeljske nošnje i pomorskih običaja u Lastvi i Kotoru. Evo glavnih teza:
- Tradicija kao zavjet – Tradicija nije beživotni suvenir već neprestana transformacija naroda. Narod bez tradicije je kao knjiga bez riječi, izgubljen bez identiteta.
- Bogata povijest bokeljske nošnje – Hrvatska starobokeljska nošnja, s korijenima u 16. stoljeću, ukrašena dijamantima, biserima i zlatnim detaljima, simbolizira dugu povijest i pripadnost jednog naroda.
- Tradicija kao simbol postojanja – Ona nije samo relikt prošlosti, već simbol kulturnog i duhovnog naslijeđa koje treba održavati, njegovati i ponosno predstavljati u suvremenom svijetu.
- Tradicija kao otpor otuđenju – U svijetu bezličnih urbanih prostora, tradicija je snaga koja povezuje s korijenima i kolektivnom memorijom prethodnih generacija, štiteći narod od otuđenja.
- Tradicija i povijesni kontinuitet – Ova nošnja i običaji svjedoče o tisućljetnoj povezanosti naraštaja i kulturološkom prožimanju kroz povijest.
- Očuvanje tradicije u suvremenom svijetu – Tradicija zahtijeva stalnu revitalizaciju, podršku i energiju kako bi preživjela u globalnom elektronskom dobu.
- Tradicija i socijalna osjetljivost – Tradicija podsjeća na hrabrost i borbu naroda kroz povijest protiv nepravdi i tiranije, te na povezanost ljudi iz ruralnih sredina s njihovim običajima.
- Opasnost od komercijalizacije – Tradicija se razlikuje od komercijalnih kulturnih fenomena i nije zamišljena kao konzumeristički proizvod, već kao bogomdana stečevina koja nosi duh prošlih vremena.
- Tradicija kao trajni simbol identiteta – Ona ostavlja trajne obrise autohtonog hrvatskog nacionalnog osjećaja na jugoistoku Jadrana.
Tradicija je zavjet. Neprestano vraćanje svojim prvobitnim korijenima, vrednotama i predajama. Narod bez tradicije je kao knjiga bez riječi, torzo bez udova. Kao takva poimljena stvarnost, tradicija nije neki beživotni turistički suvenir i show, raritet i anakronizam, ona je prije više neprestana cjelovita preobrazba (oduhovljenje) jednog prastarog naroda jugoistočnog Jadrana. Hrvatska starobokeljska nošnja (prema usmenoj tradiciji smatra se da je nastala u XVI. st.), odista je jedinstven primjer kako sačuvati prisjećanja na svoje pređašnje odvjetke nebrojenih generacija. Ponajprije dobrotske (te kasnije malo izmijenjene gornjolastovske), i prčanjske ženske narodne nošnje ukrašene ponegdje dijamantima i biserima, i mornarske odore Hrvata Bokelja (ćeverica, ječerma i koret s zlatnim gajtanima, kitama i srebrnim dugmadima), nisu samo neki senzacionalistički relikt prošlosti, promidžbeni materijal iz etnografskih zbirki pomorskih muzeja. Te nošnje i odore su prije svega časni privilegij jednoga narodnog bića u svim vremenskim akropolama svijeta.
Tradicija je samoidentifikacija i svečani hvalospjev prošlosti, kruh s devet kora i nepatvoreni starodrevni hrvatski običaj. Ona se živi u dubinskim kapilarima svoga bića, osjeća kroz pjesmarice, kola, instrumente. Bilježi u dukalima i listinama, rustičnim napisima i nekropolama, kartularima i kronikama. Narod bez tradicije je kao tintarnica bez nalivpera, heraldika bez grbova. Uvijek se mora iznova revitalizirati i prepoznavati, njegovati i primjećivati. Ona je zaustavljeni trenutak svijesti, rafinirana ljepota rukotvorina (izvezenih motiva i obilježja), predragocjeni simbol u globalnoj elektronskoj agori novoga cyber doba. Krhka je i ranjiva, vajka nedovoljno zaštićena i ustoličena. Potrebuje u svakom desetljeću poticajnu energiju da iznova zablista na gradskim trgovima i obljetnicama, jubilejima i proslavama. Ona je brižni čuvar narodnih blaga, kroz svoje simbole rječito zbori o pripadnosti i postojanju. Bez nje pojedinac (narod) biva otuđen od kolektivne memorije prijašnjih pokoljenja.
Tradicija je izvorna legitimacija stvarnosti, čvrsti potporanj i vezivna armatura, osebujna povjesnica u jarkim koloritima bokeljskih travesi i faculeta. Ona je slojevit međuodnos i plodna magma. Događa se. Nešto što nam je uvijek očaravajuće u svakodnevnici nerijetko opskurnih urbanih prostora i bezličnih mjesta. Oplemenjuje svojom prisutnošću, ritmičnim pokretima vještih pralja i tkalja, melodijama, raznolikošću profinjenih umijeća na suknu, baršunu i crnoj svili. Ona kao oznakovljena zbilja, upućuje na jednu tisućljetnu spiritualnu povezanost i čvrste kulturološke prožetosti nebrojenih naraštaja kroz minula stoljeća.
Naime, mnoga su carstva u krvoprolićima skončala na stratištima svojih feuda. To su danas samo beživotni posmrtni spomenici i naizgled vrijedni galerijski eksponati, dok sama tradicija kroz folklor (etnologiju i etnografiju), neminovno nadilazi odnarođivanje i raslojavanje, razbaštinjenje i rastakanje. Podsjeća na bremenite sudbine težaka, ali i neprikosnovenu hrabrost i istančanu socijalnu osjetljivost ljudi iz ruralnih sredina. Opominje svojom žrtvom zaodjevenom kroz pobune, ustanke zbog nepravdi i tiranije okrutnih imperija i moćnih sila kroz turbulentnu historiju ljudskog roda.
Tradicija je poput naroda, zadnjih ‘rovovskih’ utvrda i linija razgraničenja, gdje se u prvom planu na medijskoj sceni, pojavljuju postmodernistički pomodni stag-ovi i dekorativne instant vizualne pojave. Za razliku od tih nerijetko jednoznačnih besadržajnih ekskluziva i provizornih magijskih egzibicija, tradicija je uvijek vjerna svojoj svrsi, te u svojim metamorfozama vazda biva prepoznatljiva kao izraz, ekspresija i nadasve osobiti mistagoški čin.
Tradicija je rafinirani etnički habitus, bogomdana vrijedna stečevina u neposrednoj okolini i civilizacijskom okružju. Ona je zadnja utvrda kao nepokoriva starohrvatska bašćina (
) u numeričkoj civilizaciji europskih polimorfnih društava. Nikada nije konzumeristički zamišljena u svojim porukama, niti tolerira akrobacije i karnevale, ona je putokaz i karavana duha kroz prohujala desetljeća. Predano skrbi, izoštrava osjetila svojih revnih subaštinika kroz epohe, te vazda u svojim razgranatim arhipelazima humusa ostavlja trajne obrise višestoljetne jezgre starosjedilačkoga autohtonog hrvatskog nacionalnog čuvstva jugoistoka Jadrana.
Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti