Sarajevo, 7. oktobar 2024. – USAID opet šalje prinovu u Bosnu. Našu novi spasiteljicu. Ovoga puta Emily Coffman Krunić ulazi na scenu, kao u nekoj reality emisiji pod nazivom „Ko će ovaj put spasiti BiH?“. Tako ju i najavljuju. Kao zvijezdu koju nama Indijancima u BIH samo nebo spušta među nas.
Deseta, jubilarna, direktorica po redu, Emily preuzima vođenje misije u zemlji koja je, ruku na srce, postala doživotni klijent američke “pomoći”.
Problem nije samo u tome što USAID šalje direktore brzinom rotacije predsjednika studentskog zbora, već u tome što pod njihovim mentorstvom BiH već tri desetljeća neuspješno traži izlaz iz vječne faze „stabilizacije i demokratizacije“.
Stvar postaje još tragičnija kada shvatimo da u cijelom tom američkom eksperimentu, Hrvati u BiH više liče na domoroce u nekoj kolonijalnoj priči nego na građane s ustavnim pravima. I dok Emily započinje svoj povratak u BiH, gdje je karijeru počela 1997. godine, USAID i dalje priča bajke o „nezavisnim medijima, demokratskim izborima i pomirenju“. Ali, pitajmo se iskreno: gdje su rezultati? Hrvati, jedan od tri konstitutivna naroda, i dalje su politički gurnuti na marginu. Ustavna prava koja im jamči Daytonski sporazum – sporazum koji je, usput rečeno, supotpisala američka vlada – redovito se krše. Postavlja se ozbiljno pitanje: je li USAID ikada pružio stručnu, pravnu ili medijsku pomoć Hrvatima u BiH da barem pokušaju objasniti američkoj vladi kako je ono što se ovdje događa suprotno čak i njihovom vlastitom ustavu?
Ako američka vlada mora poštivati međunarodne sporazume na kojima je supotpisnik, kako to da USAID zatvara oči pred činjenicom da Hrvati u BiH nemaju čak ni osnovno pravo da biraju svog političkog predstavnika? Koliko je tih američkih „stručnjaka za demokratiju“ zapravo sjelo s Hrvatima da sagleda stvarnost s kojom se suočavaju? Ili je USAID u BiH samo jedna od mnogih birokratskih mašinerija koja nas tretira kao eksperiment – kao domoroce koji bi trebali biti zahvalni za svaku mrvicu „demokracije“ koja padne s njihovog stola?
Emily Coffman Krunić kaže da joj je „izuzetno važna“ BiH. Da, vjerujemo. Ali hajdemo postaviti konkretno pitanje: što je USAID ikada učinio za Hrvate u BiH osim što ponavlja staru mantru o „stabilnosti i demokratiji“? Stabilnost, za koga? Demokratija, za koga? Jer ako se prava jednog od tri konstitutivna naroda u BiH sustavno gaze, onda je sve ovo samo jedna kolonijalna farsa. USAID se, sa svojim agentima u odijelima i kravata-ma, ponaša poput kolonizatora s diplomama, dok nas doživljava kao nerazvijene domoroce kojima treba prosvjetljenje.
Do sada je USAID u BiH uložio nevjerojatne dvije milijarde dolara. Što smo dobili zauzvrat? Iskreno, ako USAID nije sposoban prepoznati osnovnu nepravdu koju američka vlada, kao supotpisnik Daytonskog sporazuma, tolerira – nepravdu prema Hrvatima u BiH – onda je krajnje vrijeme da prestanemo biti eksperiment i počnemo tražiti odgovornost od onih koji bi trebali poštovati vlastite međunarodne obveze.
I tako, dok Emily preuzima palicu od Courtney Chubb, koja se nakon svojih „spasiteljskih“ godina povukla u mirovinu, Hrvati u BiH i dalje nemaju osnovna prava koja im garantiraju Dayton i međunarodni sporazumi. Svi oni odlaze, a mi ostajemo s istim problemima. USAID nastavlja trošiti milijarde dolara na nešto što bi u konačnici trebalo biti „demokratska i stabilna BiH“.
Pa, ako je ovo njihova vizija stabilnosti, možda bismo trebali razmotriti druge opcije. Jer jasno je – stabilnost i demokratija o kojoj USAID priča očito nije ona koju su Hrvati u BiH zamislili za sebe.
Uostalom, što znači narodu kojem si oduzeo dostojanstvo pristupa izbornom procesu, osnovno pravo svake parlamentarne demokracije, pričati o slobodi medija, demokratizaciji, ljudskim pravima, osnaživanju i inkluzivnosti? Neka gospođa Coffman Krunić ne shvati pogrešno, ali osjećaj je identičan kao kad žrtvi silovanja ponudiš brzi tečaj Photoshopa, kako bi preko njega nekako zamazala masnice na licu i zaboravila traume. To je to – kozmetički tretman za duboke, sistemske nepravde.
Uostalom, pozivamo gospođu Coffman Krunić da posjeti Grabovicu i Bugojno. Haaški sud tvrdi da se tamo nije dogodilo ništa značajno, i da je, što se tog suda tiče, pravda zadovoljena. Isto to tvrde i domaći sudovi, dok prvi Amer u BiH, savršeno uklopljen u tu sliku, štiti ratne zločince koji su odgovorni za Grabovicu i Bugojno. Ako je ideja USAID-a da se poštuju međunarodne institucije poput Haaga i State Departmenta, neka onda gospođa nađe vremena za kavu s majkama iz Grabovice i bugojanskim logorašima. Neka ih pogleda u oči i pojasni im teorije o pomirenju, pravdi, slobodi medija i inkluzivnosti.