Drugi scenarij je da je srednjovjekovnog porijekla te je kontaminirano na Sredozemlju zbog izlaganja vjernicima koji su ga dolazili vidjeti iz cijelog svijeta

Analiza uzoraka DNK s Torinskog platna kompatibilna je s ljudskim etničkim skupinama i biljnim vrstama diljem svijeta, pokazala je forenzička analiza jedne od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih kršćanskih relikvija.

Torinsko platno, za koje mnogi vjeruju da je bio Kristov mrtvački pokrov, nedavno je analizirano najnovijim metodama molekularne biologije, a rezultati istraživanja objavljeni su prije nekoliko dana u časopisu Scientific Report.

Torinsko platno ili “Sveti pokrov” jest komad tkanine dužine 4,4 metra i širine 1,1 metar. Tkanina je na mjestima spaljena, zamrljana i zakrpana, a na njoj se razaznaje silueta bradata čovjeka s tragovima rana na rukama, nogama i prsima.

Mnogi u Katoličkoj crkvi stoga vjeruju da je to pokrov koji je omatao Kristovo tijelo od polaganja u grob do njegova uskrsnuća.

Laneno platno

Poput križa i krune od trnja, Isusov mrtvački pokrov bio je artefakt poznat kršćanima u srednjem vijeku. Prema Bibliji, Isus je nakon raspeća odnesen u obližnju grobnicu, gdje su ga pripremali za pokop. To je učinjeno u skladu sa židovskim običajem, no ne objašnjava se precizno koji je to običaj, osim da je Isus bio omotan u laneno platno.

Iako se Torinsko platno poštuje kao autentično, Katolička crkva to nikad nije definitivno potvrdila, niti ga je proglasila Kristovom relikvijom.

Platno je prvi put na svjetlo dana došlo 1353. godine, kada je izloženo u kapeli u francuskom gradiću Lireyju. No, njegovu je autentičnost odmah osporio biskup u Troyesu.

Vrijedne redovnice

Sredinom 15. stoljeća Platno je prešlo u ruke savojskih vojvoda koji su ga izložili u kapeli u Chamberyju.

Kad je 1532. godine u kapeli izbio požar, Platno je oštećeno, ali su ga redovnice, nit po nit, pokrpale. Savojci su ga zatim 1578. godine prenijeli u svoju novu prijestolnicu Torino, prema kojem je tkanina dobila ime. Od 1694. godine Torinsko platno čuva se u posebnoj kapelici unutar katedrale Svetog Ivana Krstitelja.

Iz savojskih ruku Torinsko platno prešlo je u ruke Svete Stolice tek 1983. godine, i to oporukom svrgnutog talijanskog kralja Umberta I. Kada je 1997. godine buknuo požar u katedrali, Platno je bilo u opasnosti, no vatrogasci su ga uspjeli spasiti.

Prije 13 godina Torinsko platno bilo je na temeljitoj restauraciji, a zatim je 2010. godine bilo izloženo u Katedrali, gdje ga je vidjelo 2,5 milijuna ljudi. Kada je ove godine Torinsko platno bilo dva mjeseca ponovno izloženo, vidjelo ga je preko dva milijuna ljudi, uključujući i papu Franju,koji se pred njim poklonio.

Obrisi lica i tijela

Znanstvena rasprava o autentičnosti Platna počela je 1898. godine, kad je talijanski odvjetnik i strastveni fotograf amater Secondo Pia dobio dozvolu da prvi snimi tkaninu. Dok je razvijao negativ na kojem su tamne i svijetle boje zamijenile mjesta, Pia je prvi vidio obrise lica i tijela na pokrovu za koje neki vjeruju da su lik Isusa Krista. Nakon tri desetljeća rasprave, 1931. godine snimljene su nove fotografije, koje su potvrdile fenomen koji je uočio Pia.

Kardinal Michele Pellegrino angažirao je u razdoblju između 1973. i 1978. godine nekoliko interdisciplinarnih znanstvenih skupina kako bi analizirale platno. Švicarski forenzičar i botaničar dr. Max Frei sa Sveučilišta Zürich tada je otkrio tragove peludi nekoliko desetaka biljaka koje rastu na području Sredozemlja.

Zatim je 1981. godine talijansko-američko istraživanje pokazalo da je krv, čiji su tragovi na platnu, pripadala osobi krvne grupe AB.

Inozemna testiranja

Kardinal Anastasio Ballestro, koji je na mjestu torinskog nadbiskupa naslijedio Pellegrina, 1988. godine zatražio je od tri neovisna laboratorija sa sveučilišta Oxford i Arizona te Švicarskog federalnog tehnološkog instituta (ETH) u Zürichu određivanje starosti Svetog pokrova uz pomoć radioaktivnog ugljika. Sva tri istraživanja pokazala su da je Torinsko platno satkano između 1260. i 1390. godine pa prema tome u njega nije mogao biti umotan Isus Krist.

Naknadno su neki povjesničari ustvrdili da bi taj rezultat mogao biti i pogrešan ako je uletjela nit od krpanja platna nakon požara 1532. godine. Ipak, znanstvenici koji su sudjelovali u određivanju starosti Torinskog platna odbijaju takvu mogućnost.

Sada je, pak, skupina talijanskih znanstvenika sa sveučilišta Padova, Pavia i Perugia dobila novu priliku istražiti zagonetnu tkaninu pomoću najsuvremenijih znanstvenih metoda.

– Suština najnovijeg istraživanja grupe znanstvenika iz Italije objavljena u Scientific Reports bila je otkrivanje izvora DNK pronađenih na Torinskom platnu. Riječ je o jednom forenzičkom tipu rada koji se prije svega bazirao na detekciji što većeg mogućeg broja različitih DNK koje su ostale “utkane” kroz stoljeća u platnu. Točnije, autori su nastojali barkodirati što veći broj različitog biljnog i ljudskog DNK, time i samih ljudi i biljaka koji su bili u kontaktu s Torinskim platnom tijekom stoljeća – pojasnio je molekularni biolog prof. Damjan Franjević s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu.

– Najvažniji rezultat istraživanja je da se prvi put nedvojbeno pokazalo kako se na platnu nalazi velik broj različitih ljudskih i biljnih DNK. S obzirom na broj različitih biljnih i ljudskih DNK pronađenih na platnu, nedvojbeno je da se radi o relikviji koja je imala veliku važnost i koja je doslovce proputovala polovicu svijeta te prošla kroz mnogo ruku – rekao je Franjević.

– Naime, različite biljne vrste, čiji je DNK detektiran na platnu, odnosno područja na kojima su te biljne vrste autohtone, kao i količina različitih ljudskih DNK, preciznije različitih haplotgrupa ljudskog mitohondrijskog DNK koji je karakterističan za pojedine populacije, govori nam o mogućem putu platna od Bliskog istoka, preko zapadne i istočne Europe i sjeverne Afrike, sve do Azije – dodao je Franjević.

Najnovija metoda rada

Naš sugovornik istaknuo je kako je analiza objavljena u Scientific Report dosad najnaprednije istraživanje Torinskog platna. – Prije svega ovoj je grupi znanstvenika po prvi puta bila ustupljena značajnija količina uzoraka prikupljenih s platna za DNK analizu. Budući da je dio metodologije upotrijebljen u ovom radu uključivao i tzv. sekvenciranje sljedeće generacije, koje je komercijalno dostupno od 2005. godine, može se reći da je takvo istraživanje prije 20 godine bilo nezamislivo. No, ostala metodologija poznata je već desetljećima – naglasio.

Kako se neke od najvećih kontroverzi oko Torinskog platna odnose na njegovu starost, zanimalo nas je osvrće li se najnovija analiza na taj problem.

– Ovaj rad je prije svega metodološki i tehnološki izvrsno proveden, s obzirom na primarno postavljeni cilj. Imam osjećaj da autori nisu imali intenciju ili im je manjkalo hrabrosti u radu više govoriti o samoj starosti platna, s obzirom na dobivene rezultate. Oni se na neki način u radu ograđuju od toga, citirajući da je Torinskom platnu već ranije precizno određena starost datiranjem ugljikom na razdoblje između 1260. i 1390. godine, što implicira kasno srednjovjekovno porijeklo u zapadnoj Europi – rekao je Franjević.

Međutim, u raspravi autori rada ostavljaju otvorenima dvije mogućnosti.

Nekoliko scenarija

– Prva je da je platno s obzirom na veliki broj različitih biljnih i ljudskih DNK koji su detektirani, i s obzirom na zemljopisni razmještaj detektiranih vrsta i ljudskih haplogrupa, uistinu staro oko 2000 godina – naglasio je Franjević. – Drugi scenarij je da je srednjovjekovnog porijekla te je kontaminirano na području Sredozemlja zbog čestog izlaganjima vjernicima koji su ga dolazili vidjeti iz cijelog svijeta.

S obzirom na kvalitetu i stupanj razgrađenosti izoliranog ljudskog DNK, to je, kako navode autori, puno vjerojatniji scenarij. Na kraju autori, s obzirom na rezultate DNA analize predlažu još jednu pretpostavku, a ta je da je platno tkano u Indiji, što je podržano i izvornim nazivom Torinskog platna – Sindon – koji izgleda proizlazi iz Sindia ili Sindien, što znači tkanina koja dolazi iz Indije – zaključio je Damjan Franjević.