TOMAŠ: Ne možeš poslati velika kultura tek tako. Mi imamo kontinuitet bijede i obrane te bijede pod svaku cijenu

Marko Tomaš, pjesnik iz Mostara, nedavno je u nakladi zagrebačkog VBZ-a objavio prvi roman “Nemoj me buditi”. Ispovijed je to pripitog novinara i uvid u nekoliko dana njegovog života prije smještanja u ustanovu za psihičke bolesnike. Tomašev prvi roman koji je izuzetno dobro primljen među publikom i kritikom u Hrvatskoj, u najvećoj mjeri, uspoređuju s Camusovim “Strancem“.

Tomaš u razgovoru za Dnevnik.ba govori o prvom romanu, depresijama i anksioznosti, svijetu laži, intriga, ubojstava u kojem živimo i oduševljavamo se njime, Mostaru, društveno – političkim prilikama u BiH…

Prvi roman “Nemoj me buditi”

Predstavljanje Tomaševog “Nemoj me buditi” bilo je prvo post-korona predstavljeanje u Zagrebu, a uslijedio je niz kritika, recenzija, razgovora za hrvatske medije.

Autor već neko vrijeme živi u Zagrebu. U tom se razdoblju, govori na početku razgovora za Dnevnik.ba, svašta i ništa promijenilo, te da se najviše on sam promijenio.

“Generacijska pozicija je promijenjena, sad su moji nekadašnji drugovi u politici, na nekakvim položajima, što je negdje i normalno, da ljudi u 40im godinama dobace do nekih položaja, a starija raja – oni su ostarili”, ističe Tomaš.

VBZ, Tomašev hrvatski nakladnik, dao si je truda – još od prošle godine objavljivane su najave romana, pa otud i današnja medijska vidljivost knjige.

“Već toliko dugo objavljujem da stvari uzimam tako kako dolaze i o medijskoj vidljivosti nisam razmišljao. Ono što me iznenadilo više jeste sama recepcija romana. Nisam bio na čisto, a ni moji urednici, vjerujem, s obzirom koliko sam rizika podnio pišući ovaj roman, jer ne postoji ništa u književnoj produkciji ovih prostora na što bih se mogao osloniti”, kazao je Tomaš.

“Ili fenomenalno ili ozbiljno sranje”

Htio je, govori, uraditi nešto drugačije, a kad tako radiš, riskiraš jer kad se nemaš na što osloniti, na rubu si da napraviš, objašnjava, ozbiljno sranje.

“Moguće je da će čitatelji imati i takvu percepciju. Ili je fenomenalno ili ozbiljno sranje”, kazao je.

Sve je u romanu, navodi, u funkciji onog što je htio reći – prava je to umjetnička konstrukcija u kojoj je izostavljeno sve što bi ljudi mogli očekivati od romana, to je kao neka moja diverzija.

“Da prikažem ljude današnjice i njihova stanja, a da s druge strane, glas koji progovara iz te konstrukcije  bude pravi ljudski, izgubljeni glas kao precizan opis ovog doba. Čovjek koji ne zna ni što bi, ni kud bi sa sobom, ni što da misli o sebi”, naglasio je.

Lik iz romana, pripiti novinar Marko je, kaže Tomaš, i nihilist i čovjekoljubac, paradoksalan, izgubljen, zbunjen lik.

“Htio bi poništiti sve jer mu se ne dopada svijet kojeg su ljudi kreirali, a istovremeno se panično plaši za vlastiti život. Život je kao užasan ali on iz nekog razloga želi živjeti”, naglasio je.

Tomaš je htio, također, napraviti omaž i noir literaturi, žanru.

“Dobro se trebamo zapitati u kakvom to svijetu živimo kad je krimi, hard boiled žanr najbolji način da ga se opisuje – svijet intriga, laži, prijevara, korupcije, ubojstava, silovanja”, kazao je.

Takav je svijet, objašnjava, htio opisati kroz glavnog lika, a iz te krimi priče isjekao je očekivani zaplet.

“Bavio sam se njime, njegovim osjećajima, a ne onim što se događa”, istaknuo je.

“Pandemija duboke anskioznosti”

Tomaš je i daleko poznati nomad, pa u tom kontekstu, govori i kako poznaje mnogo ljudi posvuda, ne samo u zemljama regije, nego i Europi, gdje je davno krenula pandemija duboke anksioznosti koja dolazi uslijed dugogodišnjeg razbijanja društvenih veza.

“Iz sveopće usamljenosti, ljudi žive u svijetu u kojem osjećaju da su potpuno sami, bez oslonca u društvu i oslonca u bilo kojem drugom segmentu njihovih života”, navodi.

Činilo mu se, također, da to nije pretjerano problematizirano.

“Ako su to posljedice svijeta u kojem živimo, opet bismo trebali ispitati kakav je to svijet i zašto se ‘svijet’ tako manifestira u nama”, kaže Tomaš.

“Nemoj me buditi” je tako domaći roman koji tematizira tu problematiku, a glavni lik nije trijezan, što je opet i posljedica svijeta u kojem živi i njegov bijeg od tog svijeta.

“Opet u formi, što je više moguće, koncipirao sam roman kao dugački panični napadaj, poprilično ujednačenog ritma, ali ubrzanog kao ubrzano lupanje srca, ali tu je i cijeli dijapazon raspoloženja, od poremaćaja pažnje, pa dalje”, govori.

Svatko tko, poznaje, barem osnove psihologije, zna da su traume ukopane duboko u nama, a da su okidači vrlo često banalni.

“Nismo primijetili da nam je gospođa iz trafike vratila 20 kuna više, to je taj banalni  okidač, nismo sigurno jesmo li na lijep način rekli ‘dobar dan’ nekom koga poštujemo. To su samo okidači, stvari koje takva stanja uzrokuju su puno dublje ukopane.”

Vlada sveopća, smatra, utakmica između ljudi – natjecanja, konfrontacije, pa nas i ne treba čuditi da je tomu tako.

“Živimo u društvu osrednjosti jer ljudi samo chekiraju punktove, a nitko se ne razumije ni u što do kraja, niti se upušta u borbu. Samo se društveno legitimiramo – što smo jeli, odijevali, gdje smo putovali. To je puki trend, a trendovi se mijenjaju, dok sve to stigneš, a da se ni ne osvrneš, oko tebe su raspadi brakova, veza, prijateljskih odnosa”, govori.

“Početi od sebe, izgubili smo bazični oslonac na kojem se zasniva društvo”

U takvim je uvjetima, smatra, nemoguće održati partnerske odnose jer nemamo vremena za druge ljude, čak ni one najbliže koje smo sami izabrali jer gubimo i taj bazični oslonac – moramo ponovno izmisliti masu stvari kako bismo svijet učinili boljim.

“Trebamo početi sami od sebe – korigirati i osobne i intimne veze, sami sa sobom, onda s najbližima, pa tek tada usuditi se mijenjati svijet. Ovo zvuči kršćanski, to se vjerujem od mene ne očekuje, ali definitivno stvari tako stoje. Toliko smo se raspali da jednostavno moramo krenuti ispočetka, moramo se restartati.”

Sve što živimo je od danas do sutra i sve je, smatra, postalo tek puko društveno legitimiranje jer se ne natječamo da budemo zbilja najbolji nego tek da možemo ostvarivati više nekakvih materijalnih dobara.

“Živimo vječnu nesigurnost”

“Živimo vječnu nesigurnost”, kazao je.

Tomaš je ranije u intervju za Slobodnu Dalmaciju, u razgovoru s kolegom Jakovom Kosanovićem, istaknuo kako mu je neobično što se nitko nije sjetio, u kontekstu njegovog romana, Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, ili pak da ljudi nisu primijetili ni “tragove” Dostojevskog i njegovih Zapisa iz podzemlja.

“Najviše ih je vidjelo Camijevog stranca. A valjda i zbog mog načina i stila života i  Bukowskog i Henrya Millera. Likovi koje je stvorio Raymond Chandler, rubni, izgubljeni  likovi koji rješavaju nekakve slučajeve, a zapravo preživljavaju od danas do  sutra, i oni likovi s provincijskih šankova koji kao nikad nisu dobili šansu da pokažu koliko su genijalni, to su sve modeli na kojima sam gradio tog čovjeka”, objašnjava.

To je mješavina svega, govori, čini mi se da rekreiram neku sliku svijeta onako kako je vidim,  možda moj intimni svijet  u takvom raspadu i nije, ali sve ono oko tebe se raspada.

Pitanje je, smatra Tomaš, zašto smo dopustili da nam se nametne stav kako je život borba, vječno natjecanje i da ćeš uspjeti jedino ako eliminiraš druge.

“Ne postoji nikakva inkluzivnost. Zašto bi život bio dodatno težak? Dovoljno je teško kad u određenom trenutku postanemo svjesni vlastite smrtnosti”, kazao je.

“Ali, mislim da vremena u kojima  živimo, u kojima se sve što se događa i kako se osjećamo, može objasniti narodnim izrekama, teška su i do bola neiznijanisirana, suštinski banalna, vremena u kojima nema nikakvog konteksta koji bi nam služio kao oslonac”, govori.

Svjestan je i kako priča utopistički, ali se neprestano pita – zašto bi život trebao biti borba i patnja.

“Ideja o jedinstvu kozmosa meni je utjeha u ljudskom životu”

“Trebao bi biti sreća i veselje i radost, previše stoljeća patimo i previše je patnje, nitko se ni na što ne oslanja, svi se ponašaju kao da svijet počinje od njih i završava s njima. Izgubljena je ideja o jedinstvu kozmosa koja je meni jedina utjeha u životu”, kazao je.

Religije, smatra, banaliziraju život kao takav.

“Imamo pitanja i odgovore prema religiji, ali znanost, po meni, puno ljepše govori o čudu života, ne samo ljudskog, na ovom svijetu, nego o životu generalno.”

Kada bismo uspostaviti svijest o jedinstvu sa svim živim na ovom planetu, govori, pa i jedinstvo sa svim ostalim stvarima na Mliječnoj stazi i izvan nje, shvatili bismo kako je to  puno utješnije i manje banalno nego priča o bradonji koji je sve to stvorio za sedam dana.

“Kada pričam o ideji Boga osjećam kako se to potpuno izgubilo u površnoj vjeri. Postoji samo vjera, ali ne i duhovnost. Lakše je tako, što znam, napravit’ sranje pa se ispovjediti nego pokušati živjeti na drugi način i stvoriti drugačije pretpostavke. Znam da pričam o utopističkom svijetu, to se čini teško i kao veliki posao, ali sve bi se moglo riješiti kad bi postojala dobra volja, a tog je, sve manje. Negdje 80-ih prošlog stoljeća pohlepa je postala vrlina i od tada je sve otišlo k vragu.”

Najbolje je to objasnio, kaže, njegov drug – Kralj Čačka koji kaže da si lijep onoliko koliko imaš para. Trenutačno, ponovno čita Andrićevu Travničku hroniku i svaki se put, navodi, zapanji činjenicom koliko se za dvije stotine godina u BiH nije ništa promijenilo u mentalitetu koji je Andrić opisivao prije devet desetljeća.

“Tamo je, generalno, uvijek nedostajalo volje. Ako se i desila neka emancipacija emancipirani su samo pojedinci, nikada društvo. Uvijek je postojala pa i danas postoji sumnjičavost prema promjenama. Promjene su uvijek dolazile spolja, a to obično ljudima nije donosilo ništa dobro. Zato i danas valjda tolika pasivnost, neka je poznato  pa taman i loše”, navodi.

“I danas je u BiH sve isto kao u Travničkoj hronici”

Taj se mentalitet nije promijenio, i ne dva stoljeća, nego i ranije, govori, i to je stravično, zato je moguće da se u nekoliko godina lako otklizne u 19. stoljeće, u politici, književnosti, u svemu.

“Bolno mi je gledati i živjeti u tome, bolno je nakon toliko godina poduzimati bilo kakve napore da se na taj stoljetni košmar utječe zdravim razumom i dobom voljom. Nitko ne vjeruje da mu netko želi dobro, a da iza toga ne stoji nikakav interes. Ljudi su, jednostavno, naviknuti da, što se kaže, svi imaju oraha u džepu”, kazao je.

Pokazalo se, objašnjava, da ne postoji četvrti narod o kojem se priča.

“Ne znam gdje se skrio taj četvrti narod. To je pilo vode dok nisu objavljeni, doduše nikad priznati, rezultati Popisa stanovništva 2013. godine. Ispalo je da Ostalih ima 3 % i svi to vrlo dobro znaju. Jednostavno sam digao ruke od te priče. Pokazalo se da taj četvrti narod, neka priča o nadnacionalnoj BiH ne postoji. Pravite je, jebite se, kakvu god hoćete, samo već jednom maknite s mjesta jer se svi skupa pogušismo”, navodi.

“Nema četvrtog, nadnacionalnog naroda u BiH”

To ako pričamo, pričamo za groši interes, govori, za tzv. konstitutivne narode.

“Ako, recimo, ja pripadam u ta 3%, ne znam što se onda imam buniti kad ljudi očito žele drugačije, neka rade onda po svojoj mjeri. Mogu tek govoriti o glupostima koje čine i da ne razumiju banalnu stvar da već 30 godina, od prvih višestranačkih izbora, na vlasti je koalicija jednih te istih stranaka”, smatra.

Riječ je, prema Tomašu, o jednoj bolesnoj interesnoj kolaciji u kojoj navodno postoje sukobi, međutim, to je samo fabricano da bi se održali na vlasti.

“To je neko mutno stanje u kojem nije moguće uspostaviti vladavinu zakona i prava. A kad se želi napraviti država i hoće država – prva i osnovna stvar je vladavina prava, a to nikome nije u interesu”, kazao je.

Nacionalizam je, objašnjava, prazan od ideologije – zasnovan je na  priči o ugroženosti koja nema ni svrhe ni cilja nikakvog sadržaja i to se prepeturira neprestano i nemoguće je da se za 25 godina nije mogao pronaći minimum zajedničkih imenitelja, pa da se ide dalje nakon što se ti problem riješe.

“Nema države bez vladavine prava, a Mostar je simbol njenog raspada”

Mostar je, navodi, bio grad simbol i u bivšoj državi, i prije toga, pa i danas.

“Podjela Mostara je bolna zato što se na njoj vidi raspadnutost cijele države. Meni je više svejedno – volio bih samo da se maknu stvari s mjesta – dakle, ratovali su ljudi, stvorili smo jednonacionalne sredine, ali ‘ajmo pomaknuti stvari s tog i takvog mjesta, a to podrazumijeva da prihvatimo realnost takvu kakva jeste i krenemo otuda nadilaziti određene probleme”, govori Tomaš i dodaje kako svi trabunjaju o ovome i onome ali nitko ne uzima u obzir stanje na terenu.

“Bilo je šta je bilo. Mi tu ne možemo ništa. Moramo krenuti s ove točke u kojoj smo sada i zato se sve ovo 25 godina događa, zbog pasivnosti, jer kao eto, pušta se vemenu da ono kao samo od sebe riješi neke probleme. Vrijeme takve stvari ne rješava, a bez jasne inicijative, bez rada na rješavanju problema podjele su sve dublje i dublje”, kazao je.

Danas se u BiH, navodi, žive odvojene, različite stvarnosti. Iza rata, neposredno, životi u Travniku, Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, imali su puno više zajedničkog nego danas.

“Nećemo ići i tražiti ljude po svijetu i vraćati ih u BiH. Šta se imam buniti kad je tih ostalih, poput mene svega 3 %. Bezočni lopovluk, korupcija, čerečenje svih resursa, to su po meni glavne teme.”

Od bh. ljevice, Tomaš priznaje, nije ništa ni očekivao, pa tako ne može biti ni razočaran.

“U Daytonu potpisano primirje, ali ne i mir”

“Ne možeš voditi politiku, na ovim prostorima, to je vječni problem, ne uzimajući u obzir stanje na terenu. Politika je umjetnost mogućeg, a ne nemogućeg. Prvo se treba zapitati zašto smo pristali još u Daytonu da samo ljudi iz određenih, etnički ekskluzivnih političkih opcija potpisuju sve, kao neko prijelazno rješenje koje se pretvorilo u trajnu noćnu moru.”

Nismo nikada, navodi, potpisali mir nego isključivo primirje.

“Rat je nastavljen, vodi se drugim sredstvima koja nažalost uvijek padnu na plodno tlo, a društvo je sve podijeljenije. Bh. društvo postoji samo u nekim malim, povezanim skupinama koje se kreću jedna s i prema drugoj”, ističe.

O Bosni i Hercegovini, nemoguće je, tvrdi Tomaš, govoriti kao o državi jer je država skup propisa i zakona.

“I sad se u ovoj pandemiji pokazalo, od sela do sela su bile drugačije mjere, to dovoljno govori o uvezanosti i sustavu koji se naziva državom. BiH, ovakva kakva jeste je samo  geografski pojam.”

Volio bi, ističe, da je drugačije i nažalost nije.

“Ljudi su ratovali kao za ovo što danas imamo. Neki možda ne osjećaju tako, a neki su svjesni da jesu, a mislim da su u tom ratu, svi zajedno, dobro nasanjkani i prevareni, kao i u svakom drugom ratu bilo gdje. Nitko nije dobio ništa, prevareni su svi i svi su izgubili.”

“Ljudi su izgubili vlastite gradove – ja sam izgubio Mostar, Travničani svoj Travnik, Sarajlije Sarajevo, i sve tako redom. Ali, hajdemo se pomiriti, uspostaviti neke nove vrijednosti, ali mi ne mrdamo iz 1992. godine. Toliko vremena zemlju drže u stanju bezakonja, a sve kako bi cijedili do kraja javne resurse i privatizirali sve što se privatizirati da”, objašnjava.

“Devastacija okoliša, BiH kao električna stolica”

Danas su otišli i korak dalje – privatiziraju i uništavaju okoliš.

“Kada pogledate mapu tih mini-hidro centrala, BiH izgleda kao električna stolica. Tu bi bili potpuno uništeni slivovi Une, Bosne, Drine, Neretve. To je nepovratna šteta. To se ne da tek tako popraviti, toliko lako koliko je lako sve uništiti. Još nije kasno da se to zaustavi”, kazao je.

Ipak, pitanje je, koliko su naši vlastodršci bešćutni i beskrupulozni, a do sad su pokazali da jesu i to beskrajno.

“Uvijek se nadam, do zadnjeg dana da je ostala mrvica zdravog razuma i ljudskog da se takva devastacija prirode ne dopusti zbog privatnog interesa, ali na koncu konaca, poslije svog užasa koji nam se dogodio ja sam izabrao da budem naivna budala do kraja života i da se nadam da će se stvari  okrenuti u drugom smjeru”, kazao je.

Mostar mu nedostaje, priznaje, i ne zna što da radi s Mostarom u sebi.

“Nemam više iluzije da mogu bilo što uraditi, mogu  tako lajati  na mjesec kao što i radim. Shvatio sam da je sav moj angažman lajanje na mjesec, to radi puno razočaranih ljudi zbog vlastite mirne i čiste savjesti. Nedostaju mi neki ljudi, prizori, mirisi, svjetlo.“

Što bi bio da nije pisac, priznaje, da sam ga pitala prije nekoliko godina mogao bi reći, a sada, sve manje to zna.

“Nekada sam, kao i svaki dječak, sanjao da ću postati nogometaš. Nogomet sam prestao trenirati kad je početo rat. Moj san je bio vezan isključivo za Velež koji je, jebiga, tada imao pauzu u igranju, a i ja sam tada prestao i od tog sna odustao”, govori i dodaje kako je neko vrijeme htio biti i pilot jer je u obitelji, i s očeve i majčine strane imao pilote, ali i to se negdje, na putu, izgubilo.

Mostar stoji, navodi, takav kakav jest.

“Mostar stoji takav kakav jest i propada”

“Bolno mi je gledati to raspadanje, pretvarenje ljudi u zvijeri koja se svela na osnovne instinkte jer sve ide do istrebljenja onog ljudskog”, kazao je.

“Mostar ništa od svojih potencijala nije iskoristio.  Ni Predraga Matvejevića, ni Gordana Mihića koji je napisao 80 % jugo kinematografije, navodi, Vitu Nikolića, Jašu Grobarova, najvećeg beogradskog boema. Nikoga se tu mi ne sjećamo, a puno je bitnih imena izraslo ili samo rođeno u tom gradu.”

Kulturna i simbolička bitnost grada, navodi, prelazi njegove gabarite, a Mostar je grad koji se ne zna nositi sa svim tim.

“Na osnovu čega da gradimo neke stvari? Kako ne možemo doći do minimuma zajedničkih imenitelja? Ljudski potencijal postoji, ali on je vječno morao otići iz tog grada da bi se samoostvario, danas možda ne mora, ali teško”, kazao je i naveo primjer Amerikanca koji redovito posjećuje BiH, htio je tu živjeti ali kaže kako mu je teško živjeti ovdje, jer ako ne može kupiti avionsku kartu i za sat, dva krenuti na put, otići odavde, loše se osjeća.

“Mi smo postali rupa iz koje se teško maknuti bilo gdje i odsječeni smo od svijeta, cijela BiH. Hajde da banalno i patetično to kažem, neka se svi zapitaju, ovi koji kao rade za interese svojih nacija, kakvu su to situaciju krasnu stvorili da djeca odlaze od svojih majki, to je tragična stvar, takva sudbina BiH. Kad dođe okupator i otjera te, to je drugo, ali ovo danas – gore je kad se mi nečeg dočepamo nego okupator”, tvrdi Tomaš.

Zagrebu  mu je sada, navodi, puno zdravija sredina za život.

“Tražiš intimne veze gdje god se nalaziš, imam ih i ovdje a negdje prošle godine, još više sam postao svjestan te potrage. U beogradskom Narodnom pozorištu postavljena je nova verzija ‘Balkanskog špijuna, bio sam ponosan, jer nakon završetka Drugog svjetskog rata, stric mog djeda, odlazi iz Zagreba u JDP, a potom u NP Beograd. A u jednom se trenutku, u ‘Špijunu’, čita moja poezija na istoj pozornici na kojoj je on igrao. Drago mi je da kontinuitet postoji.”

Taj je djedov stric, nastavlja, Salko Repak, bio glumac u Zagrebačkom HNK do početka Drugog svjetskog rata.

“On i Vjeko Afrić su otišli u partizane sa Zapadnog kolodvora. Djed je živio kod njega u Zagrebu do tog trenutka a onda otišao u Mostar i priključio se Mostarskom bataljonu. Kao, eto, dio obiteljske povijesti vezan je uz Zagreb. Tako da mi Zagreb nije neko strano i nepoznato mjesto. Osjećam ga svojim. Čak sam počeo prelaziti mostove i potpuno ignorirati rijeku, kao da sam oduvijek tu.“

I sam Tomaš je upravo u Zagrebu objavio svoje prve knjige, a danas sve te intimne veze, trudi se, ponovno ispoštovati.

“U svijetu u kojem smo otkinuti od svega prvo se želiš emancipirati, a to znači prerezati pupkovinu, ali s godinama skužiš da sve što činiš je ponovno uspostavljanje nekih veza. Nije čovjek drvo da stoji u mjesto, ali, jebiga, nije ni repa bez korijena. Eto opet narodna izreka, banalno neko vrijeme”, zaključio je Marko Tomaš, pisac, u intervju za  Dnevnik.ba.