Tko su antisemiti u Hrvatskoj?

Budući da „smrt suvremene hrvatske književnosti“ nekima nije bila dovoljno sočna vijest, kreirana je lažna propaganda u kojoj je fokus stavljen samo na ono što se tendenciozno nazvalo izbacivanjem Dnevnika Anne Frank.

Autor: Marija Selak

Lektirni popisi i književni naslovi kroz povijest često su se koristili da bi se obračunalo s neistomišljenicima i krojilo moral naroda, pa tako ruka cenzora nije zaobišla ni kultne romane poput Twainovih Pustolovina Huckleberryja Finna, Orwellove Životinjske farme i Kunderine Šale.

Na tom tragu, u vrijeme agitpropovske Jugoslavije, Milovan Đilas preporučivao je da se u „aktualnoj publicistici stvar (treba) tako organizirati, planirati i kontrolirati da ni jedna aktualna, politička i druga brošura ili knjiga ne može izići bez kontrole Partije”.

Iako smo očekivali da su ta vremena dolaskom demokracije iza nas, hrvatski je kuriozitet da je Partija nestala, ali totalitarna svijest preživjela, zbog čega je razgovor o lektiri postao pitanje svrstavanja na pravu stranu povijesti, a dovođenje u pitanje proizvedenih dogmi o izmišljenom izbacivanju nekih lektirnih naslova prvoklasni izraz antisemitizma.

Umjesto da se bavimo ključnim problemom koji je generirao i kaos s lektirom i kaos s kurikulom povijesti, a to je forsiranje neizvedivih rokova kako bi se „Škola za život“ na silu održala na životu te činjenicom da se njezina eksperimentalna provedba pokazuje kao farsa jer se ona sprema punom parom premda se njezina evaluacija još nije ni mogla dogoditi, mi se ponovo radije valjamo u podmetnutom blatu.

Naime, medije je posljednjih dana preplavila vijest o tome kako je Dnevnik Anne Frank „tiho odstranjen iz hrvatskih škola“. Nakon toga uslijedile su peticije za njegovo vraćanje i javna čitanja, a stvar je kulminirala uobičajeno selektivnom doušničkom praksom, odnosno obavještavanjem inozemnih kolega o revitalizaciji fašizma u Hrvatskoj.

No, što se zaista dogodilo? Šulja li se nadležnim Ministarstvom neki revni antisemitski štakor koji je Annu Frank poslao u ropotarnicu povijesti ili mutivode treba tražiti među onima koji su tu vijest plasirali?

Ako, makar i površno, preletimo posljednja tri popisa lektire, uvidjet ćemo da Dnevnik Anne Frank nije bio na obaveznoj listi. Nastavni plan i program za osnovnu školu iz 2006. godine stavio ga je na izborni popis od 30 djela, među kojima se treba odlučiti za njih šest, što znači da je imao samo 20 posto šanse da dospije djeci u ruke.

To mu često nije uspijevalo, ne zbog konkurencije niti zbog nepostojanja interesa učenika i nastavnika, nego i zbog loše opremljenosti većine knjižnica u Hrvatskoj. Slavni i za mnoge neprežaljeni prijedlog ekspertne radne skupine kojoj je na čelu bio Boris Jokić iz veljače 2016. godine, vođen idejom poticanja nastavničke autonomije, ponudio je još fleksibilniju varijantu, „otvoreni“ popis koji „ne priječi učitelja da izabere i neki drugi prikladni tekst“ koji se na njemu ne nalazi.

Dnevnik Anne Frank tu je smješten u treći ciklus koji je sadržavao više od 90 knjiga. Popis je bio poprilično nerealan jer teško da će ijedna školska knjižnica otkupiti toliki broj (i) novih naslova, pogotovo u eri pogodovanja svemogućim tabletima, ali i potencijalno kontraproduktivan jer je činjenica da on nije obvezujući lako mogla poslužiti kao opravdanje da knjižnice uopće ne obnove svoju građu.

Unatoč tome, on je kod suvremenih hrvatskih pisaca probudio nadu da će se njihovo djelo konačno valorizirati. Stoga, kada je krajem siječnja u Narodnim novinama objavljen novi kurikulum Hrvatskog jezika koji je suvremene književne tekstove načelno preporučio, ali ih nije i propisao, odnosno njihov je odabir ostavio nastavnicima, što u pogledu prozvanog Dnevnika Anne Frank ne donosi ništa novo jer znači da se može koristiti kao i do sada, nastao je šok i nevjerica.

Budući da „smrt suvremene hrvatske književnosti“ nekima nije bila dovoljno sočna vijest, kreirana je lažna propaganda u kojoj je fokus stavljen samo na ono što se tendenciozno nazvalo izbacivanjem Dnevnika Anne Frank.

Neupućeni, ili obmanuti, su, naravno, odmah sve pripisali bujajućem fašizmu, dok su oportuni poznavatelji pravog stanja stvari, unatoč jasnom priopćenju Ministarstva, nastavili ponavljati mantru o našoj mržnji prema stradaloj djevojčici jer se ona pokazala punim marketinškim pogotkom.

Glavna lektirna pitanja koja se tiču toga tko je sastavio i tko treba kreirati taj popis te je li za nastavnike bolje da je on egzaktan, donekle slobodan ili potpuno otvoren, gurnuta su na marginu rasprave, a pitanje dobrog ukusa postalo je imati stav o mjestu Dnevnika Anne Frank u školskoj lektiri.

Budući da je riječ o manipulaciji javnošću u kojoj se najveći zločin 20. stoljeća iskorištava u borbi za vlastite interese i gdje se, nadalje, izmišljeni slučaj izbacivanja Dnevnika Anne Frank povezao s procesom koji je namjeran, a odnosi se na „kolektivno programiranje zaborava“, kao što Bojan Glavašević nije propustio naglasiti, o pravom stanju stvari odlučila sam progovoriti javno, u sklopu HRT-ove emisije Peti dan, pri čemu sam detektirala novo moralno dno koje smo ovakvim dezinformiranjem dosegli.

Međutim, istina, očito, nije odgovarala svim zainteresiranim stranama, zbog čega me je, i ne samo mene, dočekala neutemeljena i neargumentirana, dakle besramna optužba za – ni više ni manje nego – politički antisemitizam i to iz usta jednog od uvaženijih pripadnika „kulturne scene“.

Naime, književni urednik Kruno Lokotar u intervjuu za Deutsche Welle izjavio je sljedeće: „No, kada se ni na proširenom popisu za 6-8. razred ne nađe ‘Dnevnik Ane Frank’, a kada na HTV-u u emisiji ‘Peti dan’ Marija Selak kaže da ‘Dnevnik’ nije izbačen, pa to ponovi u krupnom planu, a na to se osloni Nino Raspudić i kaže da bi ga trebalo zamijeniti knjigom Prima Levija ‘Zar je to čovjek’, i još kaže da je ‘Dnevnik’ dosadan dječacima te da bi klinci trebali čitati Levija, onda se mora pomisliti da se tu radi o političkoj agendi, u ovom slučaju antisemitskoj, revizionističkoj i u krajnjoj liniji, seksističkoj.“

Osim što se Lokotaru u slobodnom govoru pojedinaca priviđaju urotničke strukture opasnih namjera koje jurišaju na Hrvatski sabor, on je za ovu priliku izradio novu ljestvicu antisemitizma. Na njoj je prvorazredni izraz mržnje prema Židovima postalo preporučivanje ozbiljne literature o holokaustu i govorenje istine o „slučaju lektira“.

Seksizam i revizionizam tu su se našli tek kao neizostavni začini nekih političkih kuhinja. VIDEO Popis lektire   Kao i inače u povijesti, neistomišljenici su još jednom označeni nositeljima apsolutnog zla, u ovom slučaju antisemitizma, kako bi se njihovom dehumanizacijom omogućila njihova simbolička smrt u javnom prostoru. Za to treba tek zamutiti vodu, izraziti sumnju koja je, u situaciji kada su ovako ozbiljne optužbe u pitanju, dovoljna da vas se zaobilazi u širokom luku. No to nije najgora stvar koja iz svega ovoga proizlazi.

Naime, stvarna se opasnost krije u tome što zlouporaba određenih pojmova može dovesti do civilizacijskog sunovrata jer njezine posljedice osjećaju i sami pojmovi u čije se ime ona događa i oni na koje se ti pojmovi izvorno odnose.

Tako će netko, prozirući jeftine optužbe, iz navedenog zaključiti da se holokaust može relativizirati jer je on puko oruđe političke ili književno-tržišne borbe, a drugi će iz toga naučiti da je o njemu najsigurnije šutjeti.

U tom smislu, budući da sam veliki dio svog predavačkog rada posvetila poučavanju studenata o nastanku zla i njegovoj reprodukciji, s naglaskom na zločinima koji su se događali u Drugom svjetskom ratu, da bi se stalo na kraj ovakvim destruktivnim manipulacijama i spriječilo njihovo buduće nastajanje, kaosu koji je kreiran suprotstavljam pitanje: „Jesu li antisemiti oni koji govore istinu kako Dnevnik Anne Frank nije selektivno izbačen iz lektire i time argumentirano demantiraju lažnu poruku da je Hrvatska Židovima neprijateljska zemlja ili su dušmani Židova oni koji se s antisemitizmom poigravaju iskorištavajući tragediju stradalog naroda za svoje trenutne poslovno-političke interese?“.