Tko je ubio Jozu Leutara i osam Hrvata povratnika u Travnik?

Agencija Anadolija (AA) istražila je ubojstva i pokušaje ubojstva poznatih ličnosti iz svijeta politike, biznisa, medija i drugih oblasti, koja su se dogodila u poslijeratnom razdoblju širom Bosne i Hercegovine, a za koja još uvijek nisu donesene konačne sudske presude ili nisu poznati počintelji i nalogodavci tih krivičnih djela.Atentat na zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, koji se dogodio 16. ožujka 1999. godine, nikada nije rasvijetljen. Leutar je čitavu karijeru proveo radeći u policiji, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (1994) i uspostavljanja Federacije BiH imenovan je za zamjenika ministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH, gdje je radio do atentata u kojem je teško ranjen, nakon čega je je preminuo u sarajevskoj bolnici Koševo 28.03.1999. godine.

Jozo Leutar ubijen je u sarajevskom naselju Ciglane, u centru Sarajeva, a istraga u kojoj je sudjelovao i američki FBI pokazala je da je u njegov automobil bio postavljen eksploziv. Nakon sudskog procesa koji je trajao skoro dvije godine, Županijski sud u Sarajevu donio je oslobađajuće presude za šestoricu optuženih. U studenom 2002. godine oslobođeni su Dominik Ilijašević Como, Zoran Bašić, Željko Ćosić, Jedinko Bajkuša, Ivan Andabak i Marijo Miličević. Još nisu pronađeni nalogodavci i izvršitelji ovog krivičnog djela.

Ponovo je aktualizirano i ubojstvo 8 povratnika Hrvata u Travnik. No, bilo kakvu vezu ovih ubojstava i ubojstva Leutara ne treba ni potpuno isključiti. Jer, Leutar je pred rat s Bošnjacima bio zapovjednik PU-a Travnik, a nekoliko ratnih mjeseci i zapovjednik Travničke brigade HVO-a. U vrijeme ubojstva travničkih Hrvata bio je doministar MUP-a FBiH i uz maksimalnu profesionalnost i dodatno je bio zainteresiran i do kraja angažiran u rasvjetljavanju ubojstava Hrvata u Travniku, među kojima su bila i dvojica policajaca povratnika – Perica Bilić i Anto Valjan.

U nekoliko navrata Leutar je dolazio u Travnik i pratio tijek istrage. Govorilo se o “istom rukopisu” ubojstava Leutara u Sarajevu i policajaca Bilića i Valjana u Travniku, a neki pokazatelji govore kako je Leutarovim ubojstvom praktički zaustavljena istraga zločina u Travniku koja je bila “na pravom tragu”.

A trag je vodio, kako se tvrdilo, preko organizacije Aktivne islamske omladine i AID-a, do SDA-ova političkog, a to znači i federalnog vrha. Sjedište Aktivne islamske omladine u to vrijeme bilo je preko puta zgrade PU-a u kojoj je bilo i sjedište AID-a. Razotkriti počinitelje i nalogodavce zločina bio je veliki profesionalni i ljudski interes Leutara i s njim malobrojnih istražitelja Hrvata.

S druge pak strane, blli su potpuno nezainteresirani bošnjački istražitelji i bošnjački politički vrh. A to se dalo zaključiti i po, recimo, konstataciji inspektora Adnana Adilovića: “jedan ustaša manje” za ubijenog kolegu Bilića, po odlučnom suprostavljanju “medijskoj politizaciji ovog, kao i prethodnih ubojstava u Travniku” Ejupa Ganića i njegovoj tvrdnji “da se i osobno uvjerio kako su neki od njih klasični konflikti bez političke i etničke pozadine”.

A koliko su se ovi Ganićevi navodi temeljili na čvrstim argumentima, govori i činjenica da nijedno ubojstvo nije razriješeno. Vodu na mlin onih kojima nije bio cilj razriješiti počinjene zločine, usmjeravao je i Ron Newton, zapovjednik IPTF-a u Travniku, izjavom kako su krivci za ubojstvo policajca Perice Bilića i sva druga ubojstva Hrvata u Travniku, u redovima HDZ-a, mlakošću i neodlučnošću komesar IPTF-a u BiH Richard Monk, te visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp i posebno njegov zamjenik Hans Schumaher. I zar je onda čudo što je istražne dosjee ovih zločina odavno prekrila prašina, piše Večernji list.

Atentat na vlasnika i glavnog i odgovornog urednika banjalučkih Nezavisnih novina Željka Kopanju izvršen je 22. listpoada 1999. u Banja Luci. Kopanja je nastradao od ekplozivne naprave postavljene ispod njegovog automobila. Uspio je preživjeti atentat, ali je izgubio obje noge.

U istragu ovog atentata uključio se i engleski Scotland Yard. Na osnovu razornih tragova zaključeno je atentat izršen minom većeg kalibra koja je aktivirana na daljinski upravljač. Ni poslije 13 godina, nalogodavci i izvršitelji atentata na sadašnjeg većinskog vlasnika “Glasa Srpske” i osnivača “Nezavisnih novina” Željka Kopanju.

Generalni direktor osiguravajućeg društva “Jahorina” Risto Jugović ubijen je 10. ožujak 2002. ispred obiteljske kuće na Palama. Tri dana prije smrti Jugović je u Banja Luci održao konferenciju za novinare na kojoj je objavio da će biti ubijen i da se protiv njega s najviših razina vlasti u Republici Srpskoj vodi „”hajka“ i da je izložen konstantnim političkim, policijskim i medijskim pritiscima. Obitelj Jugovića sumnja da je ubojstvo organizirano i da je povezano s “nelegalnom i sumnjivom privatizacijom osiguravajućeg društva Jahorina”. Još uvijek nisu otkrivene osobe koje su naručile i izvršile ovo teško krivično djelo.

Ratni zapovjednik jedinica Armije BiH u Sarajevu, poslijeratni sportski radnik i vlasnik ugoteljskih objekata Taib Torlaković ubijen je 16.siječnja 2004. Bomba koja ga je usmrtila bila je postavljena ispod sjedišta automobila kojim se Torlaković vozio od Vogošće prema Sarajevu, a eksplodirala je kod Tvornice namještaja “Standard” u naselju Stup. U medijskim izvještajima, ovaj slučaj okarakteriziran je kao rezultat sukoba sarajevskog podzemlja. Još nisu poznati nalogodavci i izvršitelji ovog krivičnog djela.

Akcija “Lutka” prema navodima medija rasvijetlila je slučaj Ramiza Delalića Ćele, bivšeg zapovjednika Devete brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH i jednog od najutjecajnijih članova sarajevskog podzemlja, koji je ubijen je 2007. godine u Sarajevu, kao i Borisa Govedarice, jednog od vođa kriminalnih klanova, kojeg su napadači izrešetali hicima iz automatskog oružja, dok je svojim vozilom izlazio sa parkinga tržnog centra “Tom” u Istočnom Sarajevu.

Inženjer iz Banje Luke Milan Vukelić ubijen je u eksploziji auto-bombe u banjalučkom naselju Starčevica, u neposrednoj blizini MUP-a Republike Srpske, 6. studenog 2007. Vukelić je, prije nego što je ubijen, javno govorio o kriminalu u Zavodu za izgradu grada Banja Luka i milijunskoj pljački za koju je je optuživao gradonačenika Banje Luke Dragoljuba Davidovića, direktora Zavoda Čedu Savića i vlasnika tvrtke Integral Inžinjering iz Laktaša Slobodana Stankovića.

U eksploziji kafića na Palama 30. siječnja 2008. ubijen je Vladimir Vlatko Mačar, koji je u nekoliko navrata bio uhićivan pod sumnjom za umiješanost u ubojstvo na području Istočnog Sarajava. U sklopu istrage protiv Zijada Turkovića, kojem se na Sudu BiH sudu za teška krivična djela, istražni tim Tužiteljstvo BiH došao je do dokaza da je Turković naručio ubojstvo Mačara.