Kada Đana Luša kaže da više ne znamo tko je međunarodna zajednica – ne iznosi dojam, već presudu. Ne radi se o diplomatskoj konfuziji, već o strukturiranom raspadu poretka. Danas – a da to više ni ne primjećujemo – živimo u svijetu u kojem pravila ne postoje, pravda nema operativni mehanizam, a slabiji nikada ne dobivaju vrijeme za repliku.
U takvom svijetu UN je ostatak nekog idealizma iz sredine 20. stoljeća. Organizacija koja sjedi, promatra i “izražava zabrinutost”. Kad ljudi umiru, ona se nada. Kad države nestaju, ona objavljuje priopćenja.
Gdje su granice odgovornosti?
U Gazi je na djelu katastrofa – moralna, humanitarna, politička. Đana Luša jasno osuđuje Hamasov napad iz 2023., ali ne radi ono što većina intelektualnog establišmenta Zapada čini – ne koristi to kao izgovor za kolektivnu kaznu narodu. Ona postavlja pitanje koje je važnije od svake moralne deklaracije: zašto nijedna sila s utjecajem ne čini ništa konkretno?
Zato što Gaza nije strateški interes. Zato što pomoć u 21. stoljeću dolazi samo ako ste geopolitički profitabilni. Jer ljudska prava nisu univerzalna – ona su uvjetna.
Trumpova Amerika: imperij bez nelagode
Ono što je Luša možda najpreciznije pogodila je tiha militarizacija američkog društva. Vojnici u Los Angelesu, demonstracije protiv predsjednika, centralizacija moći kroz Projekt 2025 – sve to više nije iznimka, nego model.
Ne ide se više na izbore da bi se biralo. Ide se da bi se potvrdila vlast. Demokracija se tehnički održava, ali funkcionalno nestaje.
A što je najopasnije – svijet to promatra bez otpora. Jer kad Amerika militarizira samu sebe, nitko joj ne šalje misiju promatrača. To se smatra “unutarnjom stvari”.
Iran – na koljenima, ali za stolom
Izrael udara gdje hoće, kad hoće. A Iran – bez ozbiljnih saveznika, s proksijima koji gube teren – više nije akter, nego predmet pregovora. Trump će Iran primiti za stol. Ali ne da bi razgovarao, nego da bi diktirao.
To je nova logika globalne politike: prvo te slome, pa te zovu na dijalog.
wpDiscuz
