Sarajevo 2015. nije imalo pojma što bi s Enverom Čolakovićem, a sad je za njega Zagreb praktički izmislio parkMalo tko je, ako itko ikada, primijetio da bi ispred književnog kluba Booksa u Martićevoj ulici u Zagrebu postojao nekakav majušni park. A ispalo je da postoji, kao i to da je Odbor za imenovanje ulica i svega ostalog Grada Zagreba u ponedjeljak odlučilo da se tamošnji park, što god pod time podrazumijevali, ima imenovati po bosanskohercegovačkom književniku Enveru Čolakoviću.
Na isti način na koji je oko Čolakovića eksplodirao sukob danas u strukturama vlasti Zagreba, bilo je uzavrelo i u Sarajevu prije tri godinekad su po Čolakoviću imenovali jednu tamošnju osnovnu školu. “Poslanički klub DF-a smatra da je Enver Čolaković neprimjereno ime za buduću školu ako se uzme u obzir da je književnik Čolaković bio kulturni ataše Nezavisne države Hrvatske (NDH) od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata”, priopćila je tada Nezavisna frontaŽeljka Komšića.
“Odbor radi ogromnu simboličku štetu na svakoj svojoj sjednici. Predlaže Skupštini imenovanje Parka Envera Čolakovića, kulturnog atašea NDH u Mađarskoj 1944. godine. Postavljen od Pavelića, bio je predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”, izjavio je ogorčeni zastupnik u zagrebačkoj skupštini Vilim Matula tri godine poslije, povodom prijedloga Gradskoj skupštini da u Zagrebu po Čolakoviću nazovu do sada nepostojeći parkić.
Koliko je spor oko Čolakovića identičan pokazuje i to što su SDA-ovi zastupnici kantonalne skupštine Sarajeva prije branili obilježavanje uspomene Čolakovića istim argumentom kao i Zlatko Hasanbegović danas u Zagrebu. SDA i Savez za bolju budućnost isticali su nespornu činjenicu da Čolaković nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji nije odgovarao za apsolutno nikakav zločin, kamoli kazneno djelo, te je slobodno živio sve do 1976., do smrti u 63. godini života.
Istina jest da su ga zbog angažmana u NDH nekoliko puta uhićivali i ispitivali, što bi bilo normalno i u bilo kojoj zemlji na zapadu Europe, ali niti osuđen niti optužen nije bio za baš ništa. “Istina je da je Čolaković bio kulturni ataše u NDH, ali samo mjesec dana i kasnije je bio prognan iz javnog života. O njegovom radu više govori činjenica da je prilikom jednog državnog praznika u Jugoslaviji njegova knjiga bila podijeljena najboljim učenicima”, tri godine poslije u Zagrebu govori Hasanbegović.
Jedino što se u Zagrebu još nije dogodilo, a u Sarajevu jest, pojava je nekakvog alternativnog prijedloga, imena nekog od ratnih junaka obrane zemlje u ratovima u 90-ima. U Sarajevu je DF navodio legendarnog ratnog zapovjednika obrane Igmana od agresije Republike Srpske i jedinica iz Srbije – Čedomira Dormuza koji je poginuo 1992. No, prijedlog nije prihvaćen, škola u Sarajevu sada se zove po Čolakoviću, a skoro je sigurno da će tako biti i u Zagrebu.
Kad Hasanbegović kaže da je Čolakovića predložio Milan Bandić, ne donosi potpunu istinu i kontekst. Jer, Zlatko Hasanbegović je predsjednik odbora o imenovanju ulica, prijedlog je nadalje prošao zahvaljujući glasovima Neovisnih za Hrvatsku njega i Esihice, HDZ-a i Bandićeve stranke, pri čemu je jasno da su potonje dvije ovime ispunjavale svoj dio vladajućeg koalicijskog dogovora. Pa ako su većinu imali tamo, jasno je da na Gradskoj skupštini centristi, ljevica i liberali uz skor 24:25 neće moći oboriti prijedlog.
A da će biti žestoko, ne treba sumnjati. Isto kao što je bilo žestoko u Sarajevu 2015. kada je DF poručivao da je “svaki borac kojem je potekla samo kap krvi u obrani domovine, veći od Čolakovića, zaslužniji da škola nosi ime po njima”. Odnosilo se to i na rat u BiH u 90-ima, ali i na Drugi svjetski rat. Pritom glavni razlog Čolakovićeve kontroverznosti nije samo to što je bio ustaški kulturni ataše.
Da su južnoslavenski narodi, ili barem neki od njih, jako zbunjeni u vezi književnika Envera Čolakovića, pokazuje već i njegova biografija, počev od rođenja. Hrvatska Čolakovića tako vodi kao “hrvatskog i mađarskog” književnika, Bosna i Hercegovina kao “bosanskohercegovačkog“, a ne samo to, nego Britanske enciklopedije navode da je riječ o “bosanskom“, a turske i češke pak da je riječ o “bošnjačkom” književniku.
Nesporno je da je rođen u Budimpešti 1913. od majke Mađarice Ilone rođene Mednyanszki i oca Bošnjaka Vejsil-bega Čolakovića, da mu je njegova obitelj dok je bio dječak, selila iz grada u grad po Balkanu, da je od kraja Prvog svjetskog rata živio u Sarajevu. Zato je od 1931. do 1939. pisao isključivo na mađarskom i njemačkom jeziku, a poslije toga… Pa, u Hrvatskoj će mnogi tvrditi da otada piše isključivo na hrvatskom jeziku.
U BiH će pak mnogi reći da je njegov roman “Legenda o Ali-paši” 1944. objavljen na bosanskom jeziku. On sam, još u 1950-ima, pisao je o Bošnjacima, konstitutivnom narodu od 1971. priznatom u Jugoslaviji kao nacionalnost Muslimani. Nadalje, u BiH će danas vrlo rado isticati da je nakon Drugog svjetskog rata pisao o zločinima četnika, ustaša i Nijemaca nad Židovima i slavenskim narodima, da se deklarirao kao antifašist.
I pitanje je bi li ovaj čovjek ikada postao ovakvom temom da u kolovozu 1944. nije odselio u Zagreb i u sumrak režima NDH i okupacije Trećeg Reicha nije tako iracionalno prihvatio biti kulturni ataše režima Ante Pavelića u Hortyjevoj Budimpešti, glavnom gradu još jednog pronacističkog marionetskog režima pred skorim padom.
Nakon oslobođenja 1945., Čolakovića vlasti doista jesu u dva navrata privodile kako bi raspravili njegovu ulogu u ustaškom režimu, ali su ga svaki put puštale na slobodu bez ikakve optužnice, unatoč tome što mu je Mak Dizdar pisao iz Sarajeva 1945. da se ne vraća u grad jer će ga ubiti.
O Čolakoviću se još od 1990. naveliko piše kao o progonjenom čovjeku, koji je bio “osuđen na šutnju”, koji je platio svoju cijenu u Hrvatskom proljeću 1971. Koliko god i taj dio bio u određenoj mjeri objektivan, činjenica je da je Enver Čolaković 1966. dobio putovnicu SFRJ, da je neometano putovao diljem zapadne Europe, da je radio kao prevoditelj, da je povremeno pisao i izdavao u Jugoslaviji, da je bio u jugoslavenskom PEN-u…
wpDiscuz