Danas je u 101. godini preminuo hrvatski diplomat i posljednji ministar vanjskih poslova u SFR Jugoslaviji Budimir Lončar. Lončar je desetljećima imao važnu ulogu u diplomatskim procesima na ovi prostorima. Posebno je intrigantna i kontroverzna njegova uloga u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Naime, zanimljive teze o svojoj ulozi iznio je u jednom od intervjua 2020. povodom izlaska njegove biografije koje ju pak napisao povjesničar Tvrtko Jakovina. Portal Direktno.hr podsjeća na ono što je Lončar rekao o svojoj ulozi 90-ih.
Prvo je naglasio svoju ulogu u uvođenju embarga na uvoz oružja početkom devedesetih. “Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni tajnik James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu”, kazao je.
“S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta”, nastavio je Lončar.
“Rezoluciju je formalno prezentirala Danska, tada predsjedavajuća Europske zajednice, što nije bilo slučajno. Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju embarga pisale su zemlje koje su bile vrlo sklone Hrvatskoj, poput Austrije. Naoružavanje je ipak nastavljeno vlastitim kanalima. To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa”, pravdao se.
‘Hrvati i Srbi moraju nastaviti živjeti zajedno’
“Na toj sjednici Vijeća sigurnosti proširena je internacionalizacija krize i stvoren legitimitet za buduću intervenciju. Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan – u UN-u sam između ostalog rekao: ‘Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist’, ali ‘jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja’. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića”, kazao je.
“Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je ‘njihova domovina’, Srba u Hrvatskoj, da oni ‘moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati… u okviru postojećih granica’. Rekao sam i kako ‘mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji’, već su ‘proizveli suprotne učinke’, što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih ‘analitičara’ postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi”. U spomenutom intervjuu o kojem je naš portal već pisao, opisao je i kako su tekli pregovori između prvog hrvatskog predsjednika Frane Tuđmana i njega.
‘Ni govora’
“Kad je Tuđman postao predsjednik, otišao sam k njemu ne samo da mu čestitam nego da mu kao hrvatski kadar u Beogradu ponudim svoj mandat na raspolaganje. Doista, već tada sam razmišljao da odstupim, ali Tuđman je rekao: ‘Ni govora, moraš ostati, ti si demokratski orijentiran i sa svjetskom reputacijom’. Pitao sam ga planira li izlazak Hrvatske iz Jugoslavije.
Rekao je da ne, nego da želi reintegraciju na demokratskoj osnovi, s političkim pluralizmom i tržišnom orijentacijom. Razgovarali smo dugo, više od sat i pol. Imali smo ukupno 11 organiziranih susreta i niz usputnih razgovora na marginama sastanaka u Beogradu. Otišli bismo na pola sata sami u neku sobu. Odobravao je moju politiku internacionalizacije jugoslavenske krize. Jedan od značajnijih sastanaka imali smo 10. 8. 1992., kada me je preko Marija Mikulića, mog bivšeg šefa protokola, nakon ostavke, nakon dogovora angažmana u UN-u, pozvao u Zagreb.
Ponudio mi je tri mogućnosti: položaj hrvatskog ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade za koordinaciju odnosa s inozemstvom ili da mu budem savjetnik. Rekao sam mu da sam se već obavzao u New Yorku, da sam siguran da s njim ne bih imao problema, ali da on ima ljude oko sebe koji su njemu potrebni, ali s kojima ja ne mogu. Kaže on: Tko? Rekao sam mu – Gojko Šušak. Jer ne vjerujem da bi on i još neki mene prihvatili, da razumijem potrebu za njima, ali ja s njima ne bih mogao funkcionirati. Tuđman je zaključio da možda imam pravo, iako bi on našao rješenje i za to, te da ja Hrvatskoj mogu pomoći i kroz UN”, kazao je tada./HMS/
wpDiscuz
