Tko je Andrej Plenković? Zvali su ga Šurjak, a obožavao je – košarku

Hoće li Andrej Plenković iskoristiti priliku i izvući zemlju iz krize i stvoriti političke preduvjete da Hrvatska prestane biti država iz koje se mladi iseljavaju, radno sposobni ne rade, a umirovljenici gube dostojanstvo, tek će se vidjeti.
Iako je o Plenkoviću do sada dosta toga rečeno i napisano, prosječni Hrvat o njemu, zapravo, još puno toga ne zna. Bogata je povijest obitelji Plenković u Svirču na Hvaru. Bili su velika i jaka obitelj, ne toliko prema materijalnim kriterijima, nego prema kultu rada i školovanju. Stoga nije čudno da su prije gotovo 70-ak godina u obitelji imali i ugledne poslovne ljude i diplomate.
Plenkovićevi roditelji ugledni su hrvatski građani. Majka Vjekoslava Raos bila je internist i kardiolog, radila je u Vojnoj bolnici (KB Dubrava). Otac Mario je komunikolog, sveučilišni profesor, koji je dugo godina bio pomoćnik generalnog direktora RTV Zagreb. Živi u Sloveniji, još je intelektualno aktivan, objavljuje knjige i predaje na europskim sveučilištima. Odrastajući u takvom ambijentu, njihov sin Andrej stalno je učio, radio i bavio se sportom. Ovih dana postao je hrvatski premijer i, sukladno Ustavu i zakonima, najmoćniji čovjek u državi. Prijatelji koji su s njim pohađali Osnovnu školu Jordanovac tvrde da se nije promijenio.

Vladislav Veselica, sin pokojnog Vlade Veselice i nećak poznatog političkog disidenta i uznika u vrijeme komunizma Marka Veselice, bio je najbolji prijatelj Andreja Plenkovića u osnovnoj školi. Poznaju se od 1976. kad su pošli i u školu.
– On je uvijek bio dečko koji je okupljao druge. Nije dijelio ljude niti je imao predrasude prema socijalnom statusu i podrijetlu, što znači da su takvi bili njegovi roditelji. Zbog toga je bio omiljen u razredu, pravi prijatelj – kaže Vladislav Veselica koji je s Plenkovićem proveo djetinjstvo, cijelu osnovnu školu, vrijeme u kojem dječaci stasaju u mladiće.
– To je prijateljstvo bilo pravo, ostao je istinski prijatelj, vidim da se nije promijenio nakon političkog uspjeha, ostao je na zemlji, normalan, korektan, pristojan – govori i Krešimir Kurečić, danas poslovni čovjek koji radi za Mercedes-Benz, koji je također s Plenkovićem bio osam godina u istom razredu.
Košarkaški koš i u stanu
– Andrej je bio miran i staložen, znao je poslušati ljude, što je karakteristika koja se primjećivala i u njegovoj mladosti, a ljudi vole kad ih se zna slušati. Tek onda bi analizirao rečeno – dodaje Kurečić.
Dečke u osnovnoj školi spajala je strast za igrom, košarkom i nogometom, koji su u to vrijeme bili jako popularni sportovi, a dječaci su se identificirali s igračima.
– Sjećam se, odmah smo se podijelili na dinamovce i hajdukovce. Iako je meni bliži Dinamo, jer mi je otac navijao za plave, Andrej, ja i još neki dečki osnovali smo čuveni sastav Hajduka. Identificirali smo se s igračima pa smo sebi čak davali i imena – kaže Vladislav Veselica.
– Imali smo nadimke koji su bili povezani s našim omiljenim igračima, Andreja smo zvali Šurjak. Imao je dugu plavu kosu, a Šurjak mu je bio idol – prisjeća se Kurečić.
Osim za nogometom, dečki iz OŠ Jordanovac imali su strast za košarkom. Kolika je to strast svjedoči činjenica da je Plenković od nekog filtra, prema sjećanju Vladislava Veselice, improvizirao i napravio koš, postavio ga u stanu te su na njemu poslije igrali.
Andrej Plenković igrao je košarku u Maksimiru, potom u Centru i na Črnomercu. U Maksimiru mu je prvi trener bio poznati brko Ilija Matijević.
– On je bio čvrst, dobar trener, znao je prenijeti znanje i timski rad. Bio je žestok. Ja sam trenirao u drugim klubovima, u Medveščaku i u Mladosti na Savi – kaže Kurečić.
Košarka se u to vrijeme posvuda igrala, u kvartovima i školama, a igrači su se regrutirali iz školskih klupa. Nije bilo mogućnosti praćenja košarke u SAD-u, ali su djeca ipak uvijek nalazila načina da gledaju američku košarku jer su po gradu kružile VHS kazete. Kako?
– Izvor za takve stvari, kazete s NBA utakmicama, u Zagrebu je bio jedan kafić na Trešnjevci, u Baštijanovoj ulici, zvao se NBA. Tamo se to znalo snimati. Nabavljale su se snimke i prikazivale u klubovima kao edukativan program. Mi mlađi znali smo gledati NBA na videorekorderima, mislim da je to bilo kasnije, kad smo bili u srednjoj školi jer sam Andreja viđao u gradu ili u Kulušiću kamo smo izlazili i viđali se. Sjećam se da je Andrej prvi dobio Lakersov dres u gradu, gornji i donji dio, što je bila senzacija. Otac mu je to nabavio odnekud. Veselica je imao Cibonin dres – prisjetio se Kurečić.
I Vladislav Veselica sjeća se druženja uz videorekordere.
– Budući da smo stanovali blizu, zajedno smo gledali filmove, već su se bili pojavili videorekorderi. Nakon gledanja filmova igrali smo košarku – prisjeća se.
Roditelji pokazivali ljudskost
Dječak Andrej Plenković bio je jako društven, a njegovi roditelji nisu pravili razliku niti su mu dopuštali distanciranje od druge djece. Štoviše, poticali su njihovo druženje. A sin im je bio pravi “kolovođa”.
Krešimir Kurečić često se prisjeti jednog detalja koji mu je ostao urezan u pamćenju, a govori o roditeljima Andreja Plenkovića. Ranih 80-ih, kad su bile restrikcije struje (zbog programa ekonomske stabilizacije, nap.a.), Andrejev otac Mario je sina Andreja, Krešimira Kurečića i njegovu majku odveo u kino.
– Nakon kina, odvezao nas je kući. Moja mama ih je pozvala doma. Budući da struja još nije bila uključena, Andrejev otac je mene i Andreja uz svijeće učio igrati šah. To su trenuci koji su meni ostali u sjećanju zauvijek. Puno više smo se družili. Zbog dječjih rođendana i sastanaka u školi, i naši su se roditelji upoznavali – prisjeća se Kurečić.
No, Andrejevi roditelji su prema dječaku Vladislavu Veselici, prijatelju njihova sina, bili posebno obzirni jer je u komunističkom režimu bio obilježen kao “dijete narodnog neprijatelja”. Za Vladislava Veselicu to je bilo od životne važnosti.
Budući da su ‘70. i ‘80. za obitelj Veselica bile jako teške, svaka im je iskazana ljudskost zlata vrijedila. Vladislavov stric Marko, poznati disident za vrijeme komunizma, bio je politički zatvorenik, a oca Vladu komunisti su protjerali iz Zagreba u Crnu Goru, u Sandžak.
– Moj tata je u Hrvatskoj dobio posao tek 1978. A kad bi dolazio zbog mene u školu na roditeljske sastanke, Andrejev otac Mario bi mu se uvijek srdačno javio. Znali su razgovarati, a Andrej i ja bili smo silno ponosni na očeve jer su obojica bili doktori znanosti. Stotine puta sam bio kod Andreja, njegov je otac uvijek pokazivao ljudskost – govori Veselica, koji se prisjeća koliko je za njihovu obitelj učinila i Andrejeva majka.
– Moja je majka u to vrijeme imala zdravstvenih tegoba, a Andrejeva majka je bila internist, kardiolog. Pomagala je u okvirima mogućeg, ne samo mojoj majci nego svakome. Imala je ljudsko suosjećanje, nikad nije nastupala svisoka. Andrejeva majka je, mislim, s mojom tetom Marijom išla u čuvenu sinjsku gimnaziju. Njih dvije su isto godište, ‘44. – priča Vladislav Veselica.
Plenkovići, osim toga, u vrijeme komunizma, bez obzira na to što su radili u tadašnjim režimskim ustanovama, nikada nisu zanijekali hrvatstvo pa ni njihov sin.
– Andrej nikad nije zatomio svoju pripadnost i hrvatsku nacionalnost ni Dalmaciju kao postojbinu svojih roditelja, a ni vjersku pripadnost. On je znao za moje probleme i davao mi je indirektno podršku – dodaje Veselica.
Andrej Plenković je, prema sjećanju školskih kolega, u osnovnoj školi najviše afiniteta imao prema jezicima.
– Bio je uzoran učenik. Imao je želju da se educira, bio je talent za jezike, društvenjak – kaže Veselica, a potvrđuje i Kurečić.
– Naša je škola bila dobra, nekoć eksperimentalna. Imali smo dobru profesoricu engleskoga Mirjanu Babić i profesoricu hrvatskoga gospođu Maricu Šafran. Andreju su dobro išli jezici. U međuvremenu je postao poliglot, tečno govori engleski, njemački, francuski, talijanski – dodaje Kurečić kojem je vrijeme provedeno u osnovnoj školi prekrasno jer je bilo iskrenosti i druženja, bez materijalnih obveza, a kamoli interesa.
Nedavno, nakon 32 godine, cure i dečki kojima je od 5. do 8. razreda razrednica bila gospođa Marica Šafran sastali su se ponovno na Jordanovcu.
– Neke ljude ni ja ni Andrej nismo vidjeli 32 godine. Kad smo se vidjeli, oči su nam bile pune suza – kaže Vladimir Veselica.
Sutra: Srednja škola i fakultet
Ivica Radoš Večernji List