TIROLSKI NOMADI: Doselili su u Hrvatsku i odavno napušteno imanje pretvorili u pravi mali samoodrživi raj

Tirol je malo selo povrh Kostajnice. Nastalo je pred kraj 19. stoljeća kada su Austrijanci koji su sudjelovali u izgradnji pruge odlučili ostati i nastaniti se na brdovitom području iznad grada. Kako ih je krajolik podsjećao na domovinu, dadoše selu ime Tirol. Još uvijek se tamo mogu naći obitelji austrijskih prezimena kao što su Peer, Toner ili Bohm, iako se posljednjih godina zbog egzistencijalnih razloga sve više ljudi odseljava u zapadnu Europu. Na ovim područjima je takav trend da se iz godine u godinu smanjuje broj stanovništva.

Ratovi, elementarne nepogode, poplave, potresi, ekonomske prilike, te političke neprilike. Mogli bi se u beskraj nabrajati zašto otići iz ovog kraja u kojem je zaista teško opstati ako nisi u nekoj vrsti „tala“ s lokalnim vlastima, jer bez njihove podrške teško da se može išta. Nema tu neke industrije koja bi osigurala kakav-takav posao jer jedino u državnim institucijama možeš zaraditi kruh, naravno ako te netko uhljebi. E pa sad kad ste stekli dojam kako to izgleda u općini tj. „gradu“ koji službeno po podacima Državnog zavoda za statistiku broji 1.879 duša, mada je realnije stanje možda i tri puta manje od tog broja. Rijetkost je da netko doseli, a zbilja je da skoro svakodnevno netko odseli.

Jan i Augustina su jedan od rijetkih parova koji su ove godine doselili u ovo područje. Njihov dolazak mnogi smatraju anomalijom, a naročito zbog mjesta u koje su se doselili. To zapravo nije ni selo Tirol, nego još i dalje, na mjestu do kojeg stižete ostavite iza sebe to novoasfaltirano selo pa zađete po makadamu sve do posljednjih naseljenih kuća. Ni tada niste došli do njihovog imanja, nego morate još nekoliko stotina metara ići zemljanim putem koji se na nekoliko mjesta pretvara u šumsku vododerinu. Tu su Augustina i Jan pronašli jedno ruševno imanje s dva hektara zemlje po cijeni od 10.000 eura. Nakon četrdesetak zemalja koje su posjetili posljednjih godina, ovdje su konačno našli mjesto gdje će se pokušati skrasiti.

Tirol
Augustinina i Janova kuća u trenutku kupovine imanja (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Upoznali smo se prije četiri mjeseca, baš kada su stigli u Kostajnicu. Šetali smo po brdima sa psom, kada nas je na jednom izvoru vode ugledao veseli mladić s kanisterima za vodu. Jan ima 29 godina i dolazi iz jednog maloga srednjovjekovnog grada u Njemačkoj. Školovao se za stolara slijedeći njemačku tradiciju po kojoj stolari samo svojim rukama rade diljem zemlje tri godine. Pozvao me već sutradan kako bih vidio imanje koje planira pretvoriti u mali centar koji bi se bavio permakulturom.

Moram priznati da nikada nisam zašao u ovaj dio sela Tirol jer sam mislio da šumski put zaista vodi u šumu i da nema nikakvih kuća u tom području. No, obrisi starog zaraslog imanja su otkrivali da je tu nekoć bilo imanje. Ratovi, protok vremena i korov sve lako izmjene. Jasno pokažu da smo mi, ljudi, tek obični prolaznici.

Jan se sa svojom suputnicom, 23-godišnjom Augustinom, odlučio za suživot sa prirodom. Augustina koja dolazi iz Argentine dočekala nas je tog dana ispred starog oronulog objekta. Tek su stigli i puno je posla ispred njih. Pokazali su mi zemljište, te opisali kako planiraju nabaviti životinje, okopati zemlju, posaditi povrće, očistiti grmlje oko divljih voćaka, te osposobiti kuću za život. Priznajem da sam ih slušao sa sumnjom iako sam se divio njihovoj samouvjerenosti. Naime, nije bilo struje, nije bilo vode, objekt je djelovao vrlo ruševno sa svim pukotinama koje su nastale tijekom potresa. Bunar je bio začepljen, neočišćen. Krov je trebalo pošteno zakrpati. Imali su samo dobru volju, te žuti poštanski kombi kakve sam sretao na mojim putovanjima Njemačkom. Sretao sam u životu i ovakve tipove ljudi koji su poput nomada obilazili svijet. Možda ipak nakon više od četrdesetak zemalja koje su posjetili, ima nešto posebno na ovom mjestu gdje su se odlučili usidriti.

Jan
Jan na Baniji (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Za 10.000 eura u svijetu ne možeš kupiti ništa, a kamoli ovakvo imanje sa zemljom“, objašnjavao mi je Jan.

Uvjereno mi je govorio kako će, kad se sve sredi, ovo biti pravo malo samoodrživo imanje. Augustina je taman doletjela iz Buenos Airesa i oduševljeno mi je tog ranog proljeća pokazivala imanje.

„Gledaj, ovdje su divlje trešnje. Tu su i jabuke. Ovo su grmovi kupina“, rukom mi pokazuje njihove resurse koje inače u našim krajevima ljudi sijeku i krče tretirajući sve to kao korov.

„A vidi tek koliko ima ljekovitog bilja. Metvica, kiselica, gospina trava … Sve ću to upotrebljavati u izradi svoje kozmetike kojom se već godinama bavim“, planirala je naša domaćica.

Una
Augustina na Uni koja je jedna od prednosti života u kostajničkom kraju (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Tako je počelo naše prijateljstvo. Upoznao sam par koji je krenuo od nule. Oni su započeli s realizacijom ideje na kakvu se danas rijetko može naći. Pokušavali su u nekoliko navrata doći do prvih ljudi grada da im pomognu u logistici s infrastrukturom, no ubrzo su odustali od toga. Međutim, pojavili su se susjedi i počeli im pomagati. Ubrzo sam ih spojio s ljudima kojima sam i sam pomagao za vrijeme potresa. Shvatio sam da im mogu dati koji savjet kako se izdignuti od samog početka da bi opstali u njima stranoj zemlji bez ikoga svoga. Danas, nekoliko mjeseci kasnije, sasvim je druga slika …

Poznanstvo s Dušanom iz Zrina se pokazalo kao pun pogodak. Negdje početkom travnja on je Janu i Augustinu poklonio ovcu. Iz milja su je nazvali Aprilia. Bila je to prva životinja, a ubrzo su došle i koke. Danas Augustina i Jan imaju osam koza, dvije ovce, patke, guske, tuke, kokoške i dvije mace. Lija ih je u početku nadmudrivala i odnijela par koka, ali sad se vješto bore i s predatorima iz prirode, ogradama i strašilima. Jedna ovca im je odlutala prije dva mjeseca. Viđena je u selu Kostrići kada se na društvenim mrežama pojavila vijest da je viđena ovca s psećom ogrlicom. No nakon toga potraga nije dala rezultate i sumnjaju da je otišla negdje u smjeru Sunje.

Augustina
Danas već imaju svoje ovce i koze (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Bunar je sada očišćen, tako da se ta voda koristi za zalijevanje vrta koji daje i prve plodove. Krovište je zakrpano tako da više ne curi kiša. Šipražjem se goste koze koje ga tako čiste. Augustina vješto spravlja kreme i sapune od ljekovitih biljaka koje joj rastu na imanju. Uspjeli su se dogovoriti i za priključak struje. Trajao je taj postupak jer je trebalo dokazati da je objekt svojevremeno imao priključak, iako su na zidovima vidljive instalacije. Čovjek se uvijek pita zašto je ta administracija i birokracija tako neprijateljske u našoj zemlji, ali tu nema odgovora. Prihvatiš to tako i tjeraš dalje. Tako sam im i objasnio.

Sredina je ljeta. Danas sam s našim prijateljem Dušanom sa Zrina postavljao električnog pastira kako životinje ne bi bježale. Dušan je to napravio sa solarnim panelom. Za to vrijeme Augustina je brala mahune i paradajz iz njihovog vrta. Jan je otišao u Njemačku po neke materijale kako bi pripremio imanje za hladne zimske dane.

„Evo sad ne treba brinuti hoće li koja ovca pobjeći“, govori Dušan završavajući posao i objašnjavajući Augustini kako funkcionira električni pastir i kako popraviti žicu ako pukne.

Dušan
Dušan namješta električnog pastira (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Meni je ljudski pomoći nekome kome treba pomoći, a njima se divim što su se prihvatili agrokulture i stočarstva od kojih mnogi mladi ljudi bježe. Na kraju, odlaskom u svijet, postaju jeftina radna snaga. Imaju novaca, ali nemaju život kakav mi ovdje imamo“, kaže Dušan.

Dok prevodim Augustini Dušanova razmišljanja, ona nam opisuje svoj prijašnji život u Argentini.

„Ja sam sa 18 godina radila i imala svoju plaću koju sam trošila na noćni život i izlaske. Nije mi to bio smisao života, nisam bila zadovoljna time. Zato sam krenula na putovanja po raznim zemljama. Jana sam upoznala u Italiji i onda sam shvatila da me zanima priroda, biljke, trave. Tako sam počela proizvoditi svoju kozmetiku koja je posebno pripremljena za svaku osobu koja je koristi“, kaže Augustina dok dodaje losion protiv komaraca Dušanu koji ga pošprica po rukama. Zrakom se odmah proširi miris lavande, ružmarina, citronela i cimeta.

Augustina
Beru se prvi plodovi novoposijanog vrta (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Ja se tebi divim da si se odlučila za ovakav život, iako si proputovala svijet“, iskreno će joj Dušan.

„Nekako smo udaljeni od svoje biti koja je u skladu s prirodom i to je razlog zašto smo se odlučili preseliti u Hrvatsku kako bismo živjeli slobodno, kako bismo radili da bismo živjeli i kako bismo bili povezani s prirodom. Taj osjećaj nas je vodio i tijekom putovanja, ali nedostajala nam je ta stabilnost. Imali smo veliku slobodu, putovali smo sa šatorima, ali nedostajale su nam, primjerice, dobra hrana, domaća kuhinja i kvalitetne namirnice. To su, naime, sastojci za dobro zdravlje tijela i uma“, u zanosu će Augustina pripremajući nam kavu na terasi starog objekta kojim je, saznali su, prije stotinjak godina gospodario jedan od najimućnijih mještana u selu. Nakon njegove smrti, gospodarstvo je ostalo njegovim slugama, a kada su i oni umrli, prepušteno je zubu vremena. Nekako su preko oglasa, Jan i Augustina došli do nasljednika koji se želio riješiti ovog imanja. I tako je imanje s novim vlasnicima dobilo novi život, neku vrstu svoj renesanse.

Ograda je bila postavljena, a znatiželjne ovce i koze su iznenađeno gledale žicu. Poneka bi je dotaknula, pa se „opekla“. Odmičući se od pastira shvatile su da nema više bježanja u susjedstvo koje je ovdje na nekoliko stotina metara udaljenosti. U istom trenutku dolazi i susjed noseći u staklenoj boci šljivovicu.

Augustina
Više nema bježanja (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Evo da probate malo moje kućne radinosti“, smiješi se susjed iz sela Tirol povrh Kostajnice.

Srpanjsko sunce je ugrijalo, treba ići u hlad. Sad je pravi trenutak spustiti se do rijeke Une i potražiti malo osvježenja.

„Ja sam oduvijek željela živjeti blizu rijeke“, kaže Augustina noseći rajčice iz svog vrta.

„Prije nego uđem ponovno večeras u vrt, idem na Unu. A prije Une, rashladit ću se s vodom iz Tekije“, govori.

Ostavljamo Augustinu na izvoru Tekija koji datira iz 1811. godine i na kojem i danas stoji natpis na staroslavenskom – „Pij, brate, iz Božje milosti dat je napitak!“.

Sada i ona zna legendu o tom izvoru, a koja kaže da onaj koji se napije vode s tog izvora uvijek će se vraćati na njega. Možda zaista to i djeluje.

Lupiga.Com