THE TUNDER: Krvava srpsko-hrvatska bitka, koja se nikad nije dogodila

U arhivi Nedeljnika može se pronaći tekst u kojem su, pozivajući se na Jutarnji list, objavili što bi se dogodilo da je nakon akcija Bljesak i Oluja, u ljeto 1995. godine vojno oslobođen i Vukovar, odnosno što bi se dogodilo da je došlo do te bitke.

Naime, 2013. godine objavljeno je kako su postojali hrvatski planovi za oslobođenje Vukovara, akcija se zvala Grom, a Franjo Tuđman ju je zvao “Vukovarska golubica”.

Hrvatski generali koji su planirali tu akciju rekli su tada za Jutarnji da je vojska bila jako motivirana nakon Oluje, te da su se jako htjeli i u tom dijelu Hrvatske obračunati sa srpskom vojskom.

Zamisao hrvatskih generala bila je da se srpska strana zavara da će glavni udar ići na Vukovar, a da zapravo glavni udar bude preko Baranje, na Beli Manastir, i “s donje strane” na Ilok. Plan je, po svjedočenjima hrvatskih generala, bio da se u roku od 24 sata izbije na granicu sa Srbijom. Pripreme ove akcije provodile su se uz nadzor operativaca CIA-e.

I prema objavljenim dokumentima CIA-e, vojna akcija hrvatskih snaga na Vukovar bila je očekivana. U dokumentima CIA-e se navodi da je Tuđman bio sklon opciji još jedne vojne akcije, koja bi uslijedila ako Srbi ne pristanu na mirnu reintegraciju. Da je sukob širih razmjera bio moguć svjedoči i jedan razgovor Slobodana Miloševića i Hrvoja Šarinića, Tuđmanovog pregovarača, kada je Milošević rekao da mu je važno da u Istočnoj Slavoniji ne dođe do hrvatske intervencije, i da u tom slučaju, za razliku od Oluje, SR Jugoslavija ne bi mogla ostati izvan sukoba.

Hrvatska je za ovu akciju imala raspoređeno između 30.000 i 50.000 vojnika (dok je u rezervi bilo još 150.000). Američki obavještajci su procijenili da Hrvati raspolažu s tisuću topova. S druge strane, na području Istok – koji je obuhvaćao Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem – djelovao je 11. korpus Vojske Republike Srpske Krajine sa 25.000 vojnika.

Prema planu, hrvatska strana bi sat vemena prije napada helikopterima iznad Batinskog mosta, koji spaja Baranju i Bačku, iskrcali specijalce. Njihov zadatak bio je spriječiti ulazak Vojske Jugoslavije u srijemsko-baranjsko područje. Američke procjene iz tog vremena upućivale su na to da bi Hrvatska vojska uspjela srpsku obranu. Međutim, već nakon Oluje, iz Vojvodine je preko Tovarnika u Vukovar i okolicu stiglo oko 30.000 srpskih dobrovoljaca.

Prema podacima CIA-e, Vojska Jugoslavije je uz granicu rasporedila oko 35.000 vojnika, a uz to je imala 200 tenkova i 150 topova. Amerikanci su se, navodno, divili kako je VJ uspjela tako brzo dovesti vojsku do granice, dovlačeći vojsku čak sa juga Srbije. Američke procjene su govorile da bi srpska vojska bila u prednosti u slučaju ranog slanja jedinica preko Dunava.

Hrvatska je vjerovala u procjene da novosadski korpus ima probleme s mobilizacijom, i da vojnici masovno dezertiraju. Prema procjenama CIA-e, međutim, vojska Jugoslavije bila je tehnički superiornija. Prednost koju su Amerikanci davali hrvatskoj vojsci bila je u motiviranosti i uzletu nakon pobjede u Oluji.

Otežavajuća okolnost za hrvatske snage bilo je to što su Amerikanci očekivali da im se najavi napad najmanje deset sati ranije. A kako bi se izbjegle žrtve misije UN-a, o napadu bi trebalo obavijestiti i njih. Problem je bio taj što su u sektoru Istok bili raspoređeni ruski mirovnjaci, a Hrvatska vojska je pretpostavljala da će Rusi dojaviti Srbima planove o napadu, pa bi se tako izgubio faktor iznenađenja.

U komandi novosadskog Korpusa također su se izrađivale procjene stanja na terenu, gdje je zaključeno da vojska Hrvatske ima prednost zbog neograničene količine municije, a da je opremanje srpskih snaga otežano zbog međunarodnog nadzora granice prema SR Jugoslaviji.

Do ove bitke – koja bi po svim procjenama bila najkrvavija u svim ratovima bivše SFRJ – nije došlo jer Milošević i Tuđman nisu htjeli oslabiti svoje pozicije pred strancima uoči predstojeće Daytonske mirovne konferencije. Hrvatske procjene, one optimistične koje su govorile o pobjedi, predviđale su oko tisuću poginulih hrvatskih vojnika, a najviše žrtava očekivalo se u Baranji.

“Operacija je trebala početi početkom listopada. Sve je bilo spremno. Jednog petka trebao sam krenuti u Đakovo, gdje je bilo zapovjedno mjesto, a u utorak, četiri dana poslije, operacija je trebala početi. No, malo prije odlaska rečeno mi je da se operacija neće izvršiti i da se prednost daje pregovorima. Kao vojnici bili smo razočarani, ali kada trezveno sagledate situaciju, bolje da je donesena takva odluka. Procjene su bile da ćemo imati oko 1000 poginulih. Tisuću obitelji zavijenih u crno. Strašne su to brojke. Ovako smo te živote sačuvali”, izjavili su sugovornici.