“...no kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima…”
Često ćete ovaj citat, pripisan legendarnom hrvatskom revolucionaru Brunu Bušiću, naći po forumima ili na Facebooku kao komentar na našu tužnu svakodnevicu – no on nije točan! Nema ga u ostavštini Bruna Bušića. Nigdje osim u sjećanju Ante Matića u Hrvatskom slovu …
Primjer je kako se može stvoriti mit i kako smo ga danas lako skloni distribuirati, bez i da pokušamo provjeriti je li točan – samo zato jer nam dobro zvuči. Često upotrebljavanog citata “o državi i krvavim gaćama”, naime, kod Bušića nema. Nigdje osim u sjećanju Ante Matića u Hrvatskom slovu…
Pročitajte članak Milana Jajčinovića objavljen još u u jesen 2010. u Večernjem listu.
Lažnjaci o Bruni Bušiću
Piše: Milan Jajčinović / Večernji list (16.10.2010)
Izvor: Večernji list
Svako malo netko zdvojan, ljutit i ogorčen današnjom neuzoritom Hrvatskom razočarano odmahne rukom govoreći: “Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.” I počne s citatom: “Da smo složni i čestiti…“. Dalje se i ne citira, jer se uglavnom zna na što se misli. Navod se već nekoliko godina rabi za oslikavanje hrvatskoga stanja i slovi kao Bušićevo proročanstvo.
Kako poznati navod korespondira s našim sumornim raspoloženjima i nespokojnom realnošću, mnogi se i ne pitaju je li citirano doista Bušićevo ili nije. Jer, rečenice koje slove kao Bušićeve doimaju se šokantno, proročki, kao bljesak spoznaje. Pa i kao otkriće i prosvjetljenje, kada se jedino može izustiti: “To je to!”.
Mit “Tako je govorio Bruno Bušić!” počeo se širiti nakon razgovora s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji (20. rujna 2007.) pod naslovom: “U Hrvatskoj nikad nije bilo gore“. Don Grubišić, da bi ilustrirao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, naveo je i citat:
“Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?”.
Zar bi Muslimane zvao Turcima?!
Grubišić je Hrvatsku ocrtao kao turobnu realizaciju navodne bušićevske antiutopije, a legendarnog hrvatskog revolucionara kao navjestitelja takvog sumornog hrvatskog stanja!? A kao godinu nepoznatog proročanstva daleku 1975.! Od tada taj su navod, kao autentičnoga Bušića, preuzeli mnogi braniteljski portali, Marko Perković Thompson stavio ga je na svoj CD, preuzeo Google, pod odrednicu o Bušiću uvrstila Wikipedia. Počelo ga se citirati po novinama i u svakodnevnom govoru.
Samo nekoliko mjeseci prije isti se navod mogao pročitati u Hrvatskom slovu. Bio je to tekst zagrebačkoga književnika Ante Matića (rođen u Borčanima kod Duvna, u BiH), bivšeg urednika BiH izdanja Večernjaka. Objavljen je prigodom smrti književnika Mile Maslaća.
Matićevu literarnu fikciju Hrvatsko je slovo objavilo 4. svibnja 2007. U Matićevim “Beogradskim sjećanjima” posvećenima “pokojnom suputniku i pjesniku Mili Maslaću” navedene su i “rečenice Brune Bušića”. “Ostalo mi je u sjećanju kad je jedne prilike…”, napisao je Matić, navevši da ih je Bušić izgovorio 1975. u nekoj gostionici u Frankfurtu na Majni. Očito je Grubišić to što je rekao u Slobodnoj Dalmaciji nekoliko mjeseci prije pročitao u Hrvatskom slovu.
U nespokojnoj hrvatskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, sjete i razočaranja, “Bušićevo upozorenje” mnogima sliči na nepobitnu anticipaciju. Unatoč upozorenjima da deseterački leksik s “krvavim gaćama”, s “pticama grabljivicama” i “krvavim carstvima” nije bio svojstven Bušiću.
Kao ni politički govor gdje se (tadašnje) bosanskohercegovačke Muslimane pogrdno naziva “Turcima”. Kako bi bilo moguće da ih Bušić, sljedbenik starčevićanske filozofije o hrvatstvu od katoličke i islamske sastavnice, zove pogrdnim – “Turci”!?
Kolega Milan Ivkošić i nekadašnji naš londonski dopisnik Željko Toth ne dijele mišljenje da je posrijedi autentičan Bušić.
Naprotiv. Ivkošić, koji je Bušića znao i po pisanju i “po imotskoj liniji”, kaže da spomenuto nikada nije ni čuo ni pročitao, dodavši da mu navedeno nije znano ni iz onoga što su o Bušiću znali i svjedočili i oni koji su ga poznavali i bolje od njega.
Toth, koji ga je znao iz emigrantskih francuskih dana, osporio je i politički i jezični izričaj kao Bušićev. Jezično mu je navod “sasvim nebušićevski”, “jer on tako nije govorio”, a politički pogotovo, “jer to nije Bušićeva politička filozofija”.
Sanjao i demokratsku Hrvatsku
Toth tvrdi da u emigraciji nikome ni u primisli nije bila bilo kakva mogućnost rata “s Turcima”. To nije imanentno emigraciji, koja je u nacionalnom pogledu mahom bila starčevićanska. Ako se uvijek i nije zastupao spomenuti integralistički princip, nikada se pak nije palo ispod razine da su Hrvati i Muslimani prirodni saveznici.
I dr. Anđelko Mijatović, koji je nekoć s Bušićem radio u Institutu za historiju radničkog pokreta, a slovi za najboljeg poznavatelja njegova djela, spori naziv “Turci” kao Bušićev. U knjizi Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.) piše da je izraz Turci “upotrebljavao samo kad je govorio o osmanlijskim vremenima ili o suvremenoj Turskoj, a o bosanskohercegovačkim Muslimanima, držeći da su velikim dijelom potomci poislamljenih Hrvata…”, da je “govorio i pisao u svojim tekstovima s velikim poštovanjem”.
Ivkošić i Toth uvjereni su da spominjani navod ne odgovara ni Bušićevu psihološkom profilu. Slažu se da je bio osebujan politički sanjar, ali nikako ne i istraživač neke skrivene hrvatske kvarnosti koja bi se u samostalnoj Hrvatskoj pojavljivala kao njezina fatalnost. Znali su ga kao političkog idealista i zanesenjaka koji je maštao ne samo o samostalnoj nego i o demokratskoj Hrvatskoj.
U takvoj i idealiziranoj Hrvatskoj ni ljudi nisu mogli biti ispod te povijesne i idealističke razine. Jer, da je mislio da su naši ljudi nepošteni i bez časti, ni njegova borba za Hrvatsku ne bi imala ni svrhe ni smisla. Doista, kakvog bi smisla imalo maštati o slobodnoj Hrvatskoj, boriti se za nju, založiti i izgubiti život za nju, ako bi bila domovina kradljivaca, lopova, švercera i zelenaša!?
Dr. Mijatović pak piše: “Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu ‘poruku’ i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost. Ponajprije zbog izraza ‘Turci’, a i ostalog promišljanja, odbacio sam navodno Bušićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali.
Međutim, u lipnju 2009. s ing. Antom Ledićem i još nekoliko prijatelja navratio sam na terasu kafića pokraj ‘Zrinjevca’, poduzeća za hortikulturu. Tu nam se nametnuo Ante Matić, novinar i književnik. Kada je upoznao ing. Ledića, zažalio je što nije i prije znao da je Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi Imoćani (vl. nakl., Zagreb, 2006.).
Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Bušića, govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. u Njemačkoj kada je Matićevoj punici koja je razvlačila tijesto za zeljanicu Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, izgovorio citiranu rečenicu, a on shvatio “da je on izvor ‘vizionarske poruke’ pripisane Bušiću”, u što se osvjedočio knjigom “Imoćani” u kojoj je “pronašao navedeni tekst (n. dj., str. 51.-52.)”.
Toga pak apokrifnoga navoda nema u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim “u sjećanju” Ante Matića!