Moja baka Janja je rođena 1928. u Mrkodolu, selu nadomak Duvna, današnjeg Tomislavgrada u Hercegovini i bila je deo te tradicije. Devojačko prezime joj je bilo Bekavac. Bila je visoka i stasita, persijske lepote. Jedna duhovita, vickasta i otresita žena, koja je čak bila i dobra svekrva, moju majku je zvala “milo”. Svi su morali da je poljube za dobar dan i doviđenja. Iako je živela na selu i bavila se poljoprivredom, nosila je bisere i YSL parfem Opium.
Moj otac je bio najmlađe dete od ukupno četvoro koje je imala sa mojim dedom Stjepanom Stipom Katafajem. U Srem je došla posle Drugog svetskog rata u potrazi za boljim životom. Sa sobom je donela i deo svog kraja i to na desnoj nadlanici: tetovažu malog krsta sa tačkicama, kakve su još u doba Turaka mogle da se sretnu kod katolkinja iz Hercegovine, a kakvu sam, iz sentimenta prema baki koja je umrla 1995. uradila i ja.
*
*
Deo simbolike moje tetovaže ogleda se u tome što sam odgajana kao katolkinja. Iako danas ne osećam pripadnost ovoj crkvi i religiji, već o duhovnosti razmišljam van institucionalnih okvira, odnos sa katoličkom crkvom vezujem za detinjstvo. Tokom osnovne škole, svakog vikenda sam odlazila u Župu Svetog Antuna u mom selu na veronauku. Imali smo predivnog velečasnika Marka koji je ujedno bio i naš porodični prijatelj. Bio je širokih shvatanja, učio nas je slobodnom razmišljanju. Istinski je sledio hrišćanstvo: odbijao je da dobije kola i stalno je vozio bicikl, iako je radio u tri Župe: Nikincima, Platičevu i Hrtkovcima. Moja majka, hipik u duši, deklariše se kao pravoslavni ekumenista i češće je boravila u katoličkoj crkvi nego u svojoj matičnoj. Sve je to uticalo na neka lepa sećanja iz mog detinjstva i odluku da uradim pomenutu tetovažu.
*
*
Katolkinje i katolici u Hercegovini su svoje tetovaže radili dok su bili deca i to za vreme turske vladavine: time se sprečavalo njihovo odvođenje u janičarsku vojsku ili hareme u Turskoj. Isto tako, begovi nisu hteli da uzimaju tetovirane devojke. Bila je to zaštita – što si više imao tetovaža, to si bio bezbedniji. Tokom godina, ova tradicija je postala deo verskog, a kasnije i nacionalnog identiteta.
Ipak, o ovoj temi se nije mnogo ni znalo ni pričalo do pre desetak godina kada je profesorka Tea Turalija Mihaljević osnovala blog, a kasnije i Facebook grupu i stranicu Tradicionalno tetoviranje Hrvata (Traditional Croatian Tattoo). Ovo interesovanje poteklo je upravo iz toga što je odrastala u okruženju u kojem je postojala ova tradicija, a da sama nije znala nešto više o tome. Nakon što je 2008. godinu provela u Australiji, gde je bila svedok kako se Maori i ostali polinežanski narodi ponose svojim nasleđem, rodila joj se želja da digitalno oživi taj stari običaj, kako bi mladi, kako sama kaže, prestali da se stide tetovaža svojih starih, i umesto toga počeli da se ponose njima.
*
*
“Sada, kad gledam 10 godina unazad, vidim da se to oživljavanje i dogodilo. Prije moje FB stranice i grupe, na internetu nije bilo ni desetak fotografija starih tetoviranih osoba, a danas ih u ovom online muzeju ima preko hiljadu. Ja sam išla po planinama i snimala ljude, dok je moj kolega Branislav kopao po muzejima i knjigama kako bi pronašao bilo što napisano o tome. Tako smo mladima prezentirali simbole i značenja, i rekli, evo vam, tetovirajte se. Vrlo brzo su nam počele pristizati fotografije mlađih koji su nanovo počeli. Danas je ta lavina nezaustavljiva. Puno ih kaže: ‘Imala je moja baka, hoću i ja.’ Svoju sam napravila 2011. jer su ih imale prabaka, baka i njihove sestre”, objašnjava mi Tea.
Ovaj ritual danas je živ ne samo u Hercegovini, već u celoj Bosni. Tea kaže da poslednja tradicionalno tetovirana osoba živi u Rami i da je u pitanju Ružica Iličić, rođena 1969. godine.Tetovirala ju je majka Delfa 1984. jer su se prema običaju tetovaže stavljale u dobi između 6 i 15 godina.
Tea je prilikom svog istraživanja upoznala i baku Ljubicu Đimber koja je rođena 1920. godine u Tomislavgradu. Sa svojih 99 godina, ona predstavlja najstariju baku sa tradicionalnim tetovažama. Sve žene u njenoj porodici su bile tetovirane.
*
*
Nekada su ovi crteži na koži predstavljali identitet, prvenstveno verski, pa nacionalni i regionalni, a Tea ističe da danas ima i onih koji ih rade samo radi ukrašavanja. Fotografije joj u grupu šalju Amerikanci, Irci, Poljaci, Filipinci, Maori i Makedonci.
Zanimljivo je da je u narodu nekad postojao otklon prema osobama koje su imale ove tetovaže, pa čak i ruganje i zastrašivanje, ali je danas situacija drugačija – ljudi su znatiželjni i žele da čuju priče, a mladi ponosno pokazuju svoje tetovaže koje su nasleđe, kako Tea tvrdi, poslednjeg tradicionalnog tetoviranja u Evropi.
Od simbola se na njima mogu videti kako hrišćanski, tako i elementi prirode. Uglavnom je to krst, ali i mesec, zvezde, sunce, klasje, grančice, cveće…
“Najviše su se tetovirale ruke, podlaktice, nadlaktice, prsti, prsa i rjeđe čelo. Svaki region je imao svoje simbole i posebnu smjesu . Većinom se smjesa sastojala od ugljena i vode, a dodaci su se razlikovali od sela do sela, pa je to bila jasenova kora, med, mlijeko od crne ovce, mlijeko žene koja doji muško dijete plavih očiju od godinu dana, zumanjak, sveta voda, pljuvačka, itd…”
Prema Teinim saznanjima, najstarija tradicionalno tetovirana osoba danas živi u Tomislavgradu i ima 99 godina.
*
*
Zaštita od janjičara i otomanskog prava prve bračne noći
A kakva se dublja politička antropologija krije u korenu ovog običaja? Odgovor na ovo pitanje pokušala sam da dobijem od dr Duška Petrovića, docenta Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Odseku za etnologiju i kulturnu antropologiju.
On mi objašnjava da se često spominjano narodno objašnjenje porekla običaja može naći kod austrijskog lekara Leopolda Glucka, koji je o temi pisao 1889. Tetoviranje je video kao sredstvo odbrane od nekadašnje islamizacije, tj. prelaska katoličkog stanovništva u otomanskoj Bosni i Hercegovini na islam.
“Gluck navodi da su se tetoviranju dosjetili lukavi katolički svećenici kako bi odvratili potencijalne konvertite. Tom tumačenju često se dodaje da je bilo riječ uglavnom o nasilnoj islamizaciji pod pritiskom stranog okupatora Otomanskog Carstva. Iz tog razloga se u paketu sa nasilnom islamizacijom spominje i rašireni argument da su križevi imali odbojno djelovanje na otomanske vlastodršce koji su imali pravo prve bračne noći te da su mlade djevojke na taj način bile zaštićene. Također, istetovirano ime trebalo je djecu koju bi vlasti odvele u janjičare podsjećati na kršćansko porijeklo. Takve interpretacije naglašavaju da je tetoviranje bilo izraz otpora stranom okupatoru i njegovoj vjeri tj. sredstvo zaštite vlastita (vjerskog i etničkog) identiteta, života i opstanka. Zanimljivo je istaknuti, da upravo navedeni identitetski motivi ugroženosti i opstanka etničkog (vjerskog) bića čine jezgru nacionalističkih politika u postjugoslovenskim državama danas”.
Uticaj vlaške tradicije
Neki izvori navode da tradicija tetoviranja seže u dalju prošlost od perioda turske vladavine u Bosni. Sa tim se slaže i Petrović.
“Etnolog Mario Petrić navodi da se na području jugoistočne Europe običaj javlja kod različitih etničkih grupa i naroda: kod katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini, vlaških stanovnika Makedonije, Bugarske, Grčke i Albanije, Sarakačana (stočara grčkoga govora koji žive na području Makedonije i Grčke), kao i među nekim muslimanskim, katoličkim i albanskim plemenima. Nosioci običaja u mnogim područjima su bili vlaški stočari, što je etnolozima bio jedan od važnih temelja za analizu njegova porijekla. Karta rasprostranjenosti običaja ukazuje na to da se on najviše prakticirao na području Jugoslavije, a u okolnim balkanskim narodima javljao se upravo uz granice s Jugoslavijom. Većina mjesta u kojima je tetoviranje zabilježeno može se geografski vrlo jasno podijeliti u dvije skupine. Jedna je okupljena na području središnje Bosne i Hercegovine, a druga na istoku Makedonije.”
U Hrvatskoj je, objašnjava on, tetoviranje potvrđeno u nekoliko mesta Dalmatinske zagore, u južnoj Dalmaciji, Lici, kod Srba i Hrvata, i u jednom mestu u Slavoniji, takođe kod Srba i Hrvata, a etnička zajednica kod koje su uočljivi najveći varijetet, intenzitet i duže prakticiranje običaja su bosanskohercegovački Hrvati.
“Raprostranjenost običaja i prisutnost različitih etničkih grupa kao nosilaca, govori u prilog tezi da porijeklo običaja seže dalje u prošlost od perioda osmanske vladavine na Balkanu. Tako Mario Petrić zaključuje da je jedan dio Južnih Slavena tek po dolasku na područje Balkana preuzeo tetoviranje od zatečenog autohtonog stanovništva te da postoje dva kulturna sloja u genezi tetoviranja: jedan seže u daleku povijest Balkana, dok drugi, mlađi sloj, povezuje Balkan s Kavkazom, prednjom Azijom i sjevernom Afrikom. Unatoč tome, običaj je zasigurno tijekom novoga vijeka poprimio neka svojstva i vjerovanja koja odgovaraju novonastalim društvenim prilikama, prvenstveno političkom i religijskom sukobu na području jugoistočne Europe. Tome u prilog ide činjenica da je tetoviranje usko povezano s kršćanskim blagdanima”.
Ulazak u pop kulturu
Na tetovaže inspirisane ovima danas se sve češće odlučuju i mladi ljudi, zbog čega su one uveliko ušle u pop kulturu, a čime se, kako ističe ovaj antropolog, doprinosi da drevni običaj i dalje živi i ima budućnost.
“Budući da, općenito govoreći, tradicija ne egzistira u izvornom obliku, negdje u prošlosti, kao nekakva apsolutno odvojena stvar po sebi, nego kao element koji je dio šire društvene strukture, ona komunicira sa sadašnjim trenutkom, kao i s nekim budućim, i dok je tako, ona živi i ima budućnost. Kada se odvoji od života i apstrahira u svojoj zamišljenoj čistoći, ona vrlo brzo umire. Tako mislim da je dobro da je postala dio pop kulture jer će nastaviti živjeti, možda i u nekom novom obliku”.
Dokaz i potvrda onoga što Duško Petrović govori vide se i u radovima tattoo umetnika Ninoslava Zelenovića i Maje Krisković.
Ninoslav mi objašnjava da je nedavna popularnost ovih tetovaža kod mlađih ljudi povezana sa tattoo trendom jednostavnog dizajna.
*
“Estetika tih tetovaža je izazvala ovu današnju masovnost. Pre toga su radili ljudi koji su imali korijene iz Bosne i Hercegovine ili stranci kolekcionari plemenskih tetovaža. Meni se za tetoviranje obraćaju uglavnom mlađi ljudi. One su postale trend, a trendovi dođu, uzmu masovnost, pomognu popularizaciju stila, a kada izađu iz mode, ostanu ljudi kojima se to stvarno sviđa. Opet, sa druge strane, ta popularizacija igra svoju ulogu u održavanju tradicije. Tako da je u konačnici efekt pozitivan: koliko je negativan, još više je pozitivan. Ta kultura prostaje dio šire kulture”.
Ninoslavu se generalno sviđaju tradicionalni stilovi tetoviranja. Za njega oni nose određenu dozu uživanja, pa se zbog toga i specijalizovao za primitivni, keltski dizajn početkom 90-ih, a onda je svoju zonu interesovanja proširio i na vikinški, tj. nordijski stil.
*
“Putovao sam dosta po Pacifiku, po Novom Zelandu. Htio sam otići na izvor najčistijeg znanja o plemenskim tetovažama i upiti neke dojmove. Tako npr. Maori nemaju sistem razmišljanja kao mi na Balkanu, oni se ponose svim elementima svoje tradicije, nemaju političko opterećenje.”
Nekadašnji način tetoviranja u Bosni, prema Ninoslavu, moguć je i danas. Obično se radi na tattoo konvencijama, jer postoji bezbedan način da se to obavi: sa bambusovim štapom koji se steriliše. Ali kako kaže, to je retko, jer ljudi danas žele instant zadovoljstvo.
“Moja generacija je bila drugаčija – bilo je iščekivanja, truda, skupljanja. Sačekivalo se i radovalo se, a samim tim i čuvalo, šta god da je u pitanju. Mada to je sad klasični filozofski sukob između starijih i novijih generacija (smeh).”
A na pitanje da li oseća da i on sam učestvuje u očuvanju bosanske tradicije kaže da ima prirodnu sklonost ka antropologiji i kulturi, da se ne oseća kao rockstar zbog toga.
“Nikad nisam bio deo hajpa da se tetoviram i da tetoviram jer je to kul. Više mi je uzor i inspiracija za to bio Dejvid Atenboro nego MTV. Potičem iz drugog sveta i leži mi nešto što je prirodno, tradicionalno i starinsko.”
Kod Ninoslava na Facebooku primetila sam veliki broj tetovaža glagoljice, što je još jedan od dokaza sve veće prisutnosti tradicionalnih simbola na tetovažama među mladima u Hrvatskoj.
“Bosančica (bosansko pismo) i glagoljica su gotovo identične, i dosta su popularne među mladima kod nas. U današnjem kontekstu, većina ih fura kao tradicionalni patriotski izraz.”
I Maja Krisković, tattoo umetnica iz Zagreba se bavila ovim tetovažama. Ljudi različitih uzrasta joj prilaze radi tetoviranja ovih motiva. Dolaze i stranci koji imaju hrvatske korene, pa to žele da obeleže na taj način.
“Jednom prilikom sam tetovirala motiv kola djevojci sa Novog Zelanda, imala je potpuno maorske crte lica. Ispričala mi je da je njen deda, moreplovac, odnekud iz Like. Da ga je baka brzo otjerala, jer joj nije bio dobar, ali geni su ostali. Drugi, sve češći razlog tetoviranja takvih motiva je u znak sjećanja na baku ili djeda (rjeđe) koji su imali takvu tetovažu. Jedina razlika između tetovaža mlađih osoba i starijih je ta što će stariji klijenti raditi uzorke koji su uredni, ali čim sličniji originalu, dok će mlađa publika raditi izvedenice tih motiva u modernijem izričaju a i često kombinirati stilove”.
Njoj lično su ovi simboli “divni”, kao grafički odlično rešena stilizacija motiva iz svakodnevnog života.
“Vrlo su dekorativni, a nisu kič. Posebno mi je interesantno što bi se mogli kombinirati sa modernim elementima i bojama i dobar su materijal za apstrakciju”.
Pored meni lične, sentimentalne vrednosti, ove tetovaže nose i jednu širu kulturološku i istorijsku vrednost Balkana. A različitosti u bogatstvu baštine treba slaviti, bez obzira na to u kojoj državi, naciji ili religiji ste se rodili.
wpDiscuz