Bakir Izetbegović, poznati umirovljeni radikal i šef sada već opozicijske Stranke demokratske akcije (SDA), gostujući na Federalnoj televiziji još jednom je demonstrirao impresivnu razinu zbunjenosti oko vlastite uloge u urušavanju ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Nakon susreta s Draganom Čovićem u Podgorici, susreta koji je, prema njegovim riječima, prošao „kratko i ukočeno“, Izetbegović se obrušio na prijedlog Peđe Kojovića iz Naše stranke o asimetričnom izboru članova Predsjedništva BiH – Hrvata i Bošnjaka iz parlamenta, a Srbina iz Republike Srpske izravno.
Zanimljivo je da je Izetbegovićevom rafalu kritike bio izložen upravo prijedlog koji bi mogao eliminirati anomaliju zvanu „Komšić“, što bi dugoročno moglo značiti i kraj unitarističke izborne igranke bošnjačkih stranaka. Lider SDA to vidi drugačije, gotovo tragikomično tvrdeći da članovi Predsjedništva predstavljaju sve građane BiH iako mu je jasno da to, prema Ustavu, nikad nije bilo zamišljeno kao „građanska reprezentacija“ nego kao balans tri konstitutivna naroda.
Izetbegović s indignacijom tvrdi da bi ovaj prijedlog proizveo „šoviniste koji se dodvoravaju vlastitom narodu“. Nevjerojatno je koliko upravo on – čovjek čija je politička stranka patentirala praksu „biranja Hrvata Komšića“ – optužuje druge za šovinizam.
„Ne vjerujem da će im se u tome pridružiti NES, Šemsudin Mehmedović, ni svi iz Naše stranke“, lamentira Izetbegović, pokušavajući mobilizirati bošnjačke snage za spas „građanske BiH“ u kojoj Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva. Zaista impresivna logika.
Možda bi netko trebao diskretno uručiti lideru SDA primjerak članka 5. Ustava BiH, čisto kao podsjetnik da u Predsjedništvu sjede upravo predstavnici tri konstitutivna naroda, a ne imaginarnog građanskog BiH-identiteta. Također, možda bi pomoglo da mu netko ljubazno ukaže da se o vitalnom nacionalnom interesu bošnjačkog ili hrvatskog člana Predsjedništva odlučuje upravo u nacionalnim klubovima Doma naroda FBiH, a ne u nekakvom imaginarnom „građanskom domu“.
Što se tiče samog sastanka s Čovićem, doživjeli smo redovito čudo političke iskrenosti: „Bilo je kratko i ukočeno“, priznao je Izetbegović. Valjda zato što Čović nije pokazao želju „da se našali“, što lideru SDA očito posebno teško pada.
No, Izetbegović je ipak priznao kako su Hrvati u BiH u podređenom položaju, pa kaže kako je za to kriv sam Čović, jer je „preblizak Dodiku“. Pozivao ga je, kaže, čak i na Bajram – i, gle čuda, ovaj nije došao. Zaista neobjašnjivo.
A zatim, kao pravi politički reketaš, velikodušno najavljuje uvjete pod kojima bi ipak mogao početi razgovarati: „Ako Čović krene stabilizirati BiH, pa stoji uz nas u obrani mira i stabilnosti, otvorit će se mogućnosti za pregovore gdje će i bošnjačka, i bosanska, i probosanska strana imati svoje zahtjeve“.
Drugim riječima, Izetbegović poručuje: „Ako se HDZ napokon počne ponašati kako SDA želi, možda mu dopustimo poneku političku mrvicu“. Sjajno, demokracija u najfinijoj formi.
Na koncu, ipak priznaje: „Čović treba nama, mi trebamo Čoviću, pa ćemo nastaviti razgovarati.“ Ova poruka, u maniri pravog balkanskog političkog pragmatizma, ostavlja dojam kako su ipak svjesni da jedni bez drugih ne mogu, koliko god im to teško palo.
U svakom slučaju, Izetbegoviću barem možemo zahvaliti što je otvoreno priznao da razgovori među političkim liderima u BiH još uvijek nisu evoluirali izvan stanja „ukočenosti“.
wpDiscuz
