Objavljujemo potresno pismo mlade studentice Jelene Strujić porijeklom iz Bugojna, koja se kao dijete branitelja susrela s velikim problemom, za koji su lokalne institucije gluhe, ili ga naprosto ne žele čuti.
U svom kratkom predstavljanju Jelena je navela kako je kao beba ostala bez oca, koji je nasilno odveden i do dan danas Jelena i njezina majka nemaju nikakve informacije o njemu. Hrabro se noseći s tim, njih dvije su zajedno nastavile životni put, no povratak u Bugojno, Jeleni i njezinoj majci Dijani donio je najveći udarac.
Naime u njihov stan, koji im je ostao od Jeleninog oca Mihovila Strujića, uselio se njima nepoznat čovjek, a jedino što o njemu znaju je ime; Sead Keško.
“Od dana kada je taj čovjek uzeo ono što mi je moj otac ostavio, ono što je jedino ostalo što majku podsjeća na njega i njihovo zajedničko provedeno vrijeme nam je oduzeto. Ja više nisam jaka, moja majka i ja se osjećamo nezaštićeno” navela je Jelena u pismu.
Jelena studira Psihologiju u Zagrebu i rijetko je doma, pa se još više brine za sigurnost svoje majke, koja se sama u Bugojnu mora boriti ‘s vjetrenjačama’ za ono što joj zakonski pripada. “Nije jednostavno jednoj studentici ostaviti mamu samu u Bugojnu da se bori s vlastima koji joj ne žele pomoći…”
Unatoč vlasničkom listu koji posjeduje Dijana Strujić, čovjek koji je uselio u njihov stan tvrdi kako je stan njegov i ne želi se iseliti. Po Jeleninim riječima Sead Keško, ali i nadležne institucije ne priznaju vlasnički list obitelji Strujić.
“Pitam se kako je moguće da papir koji bi trebao biti valjani dokaz izgleda potpuno nebitno. Imam dovoljno godina i zrelosti da i sama mogu zaključiti neke stvari pa zbog toga počinjem sumnjati kako iza Seada i cijele te priče stoji nešto više, nešto moćnije, bolje rečeno netko tko se želi riješiti prvenstveno majke i mene, a zatim Hrvata iz Bugojna! Dozvolite da kažem da pored toliko praznih stanova u Bugojnu, što hrvatskih što ostalih, Sead Keško odabere upravo naš. Stan Mihovila Strujića. Stan osobe koja je u Bugojnu prije i za vrijeme rata bila netko i nešto, jako važna osoba…” navodi se u pismu.
Dok Sead Keško i dalje bez pardona živi u tuđem stanu, nadležne institucije ništa ne čine kako bi pomogle Dijani i Jeleni Strujić, postavlja se pitanje: Ako policija kao institucija nije u stanju zaštititi osobu i njeno privatno vlasništvo, tko će onda?
“Već 20 godina imam osjećaj da se ne poduzima baš previše toga oko cijele priče nestalih osoba. Zamislite samo sada ovo vrijeme Dana mrtvih, kada se odlazi na grobove voljenih i pali svijeća, a majka i ja nemamo gdje otići. Nemamo njegov grob da bi mu mogli odati počast. I onda još uza sve to dođe neka apsolutno nebitna osoba i uzme mi i ono zadnje što imam od tate”
U kakvom vremenu i svijetu živimo? Da osnovna ljudska prava na život i sigurnost bivaju narušena bez iti malo zapreka, pitaju se Jelena i Dijana.
wpDiscuz