Američka politika za Balkan u posljednja tri desetljeća pogoršala je postojeće probleme i produbila balkanske sukobe umjesto da je promicala regionalnu stabilnost i napredak.
Ako zasluge treba upisati tamo gdje im je mjesto, onda se mora priznati jedno – kada je u pitanju odabir balkanskih klijenata, Washington sigurno zna kako ih odabrati.
Uzmite u obzir rezultate US politike u protekla tri desetljeća.
U Crnoj Gori, dugogodišnji miljenik Washingtona, Milo Đukanović, koji je tridesetak godina bio predsjednik ili premijer zemlje, proglašen je “osobom godine u organiziranom kriminalu i korupciji 2015.” od strane međunarodne antikorupcijske organizacije, pobijedivši ljude poput Vladimira Putina i Ilhana Alijeva za titulu.
Na Kosovu je još jedan miljenik Washingtona u posljednjih dvadeset pet godina, Hashim Thaci, prošle godine optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao i za umiješanost u trgovinu drogom i trgovinu bijelim robljem. Svjedok u njegovom tekućem suđenju nedavno je pronađen mrtav izvan Prištine.
U veljači 1996. godine, NATO trupe izvršile su prepad na kamp za obuku terorista u BIH koji je vodio Iran u središnjoj Bosni gdje su pronašli nacrte za NATO baze u zemlji, planove za ubojstvo političkih protivnika i upute o tome kako napraviti dječje igračke u kojima su skrivene mine. Danas je zapovjednikte iste grupe uhićene u logoru Pogorelica, Šefik Džaferović član Predsjedništva BiH.
Komplicirana je priča kako i zašto je Washington dosljedno podržavao neke od koruptivno i sigurnosno najuglednijih osoba na Balkanu.
No, to je donekle i posljedica činjenice da Sjedinjene Države nikada nisu vodile ozbiljnu raspravu o tome zašto je, ako uopće, Balkan važan za Sjedinjene Države.
Iz realperspektive, regija bi trebala biti malo zainteresirana za Sjedinjene Države. Nijedna od zemalja jugoistočne Europe nema nuklearno oružje; niti jedan nije vojna prijetnja Sjedinjenim Državama; niti jedna od ovih zemalja nema naftu, a valovi balkanskih izbjeglica neće preći preko američkih granica.
Regija je nevažna za američko gospodarstvo; u 2020. američka trgovina sa cijelim zapadnim Balkanom (Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Kosovom, Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom, Srbijom) iznosila je manje od jedne desetine 1 posto ukupne američke vanjske trgovine.
Povijesno gledano, državnici i diplomati su prepoznali da je Zapadni Balkan, sam po sebi, od male strateške važnosti. (Jedina iznimka od ovoga je Srbija, koja se nalazi uzglavlje na glavnim kopnenim i obalnim transportnim koridorima između zapadne Europe i Bliskog istoka.)
Napoleon je kaznio jednog od svojih generala jer se previše uključio u neprestane granične napade između Bosne pod osmanskom kontrolom i Francuske – kontrolirao Krajinu, govoreći mu da je “francuska krv previše dragocjena da bi se prolijevala za takve sitnice.”
Bismarck je, sa svoje strane, slavno primijetio da Balkan nije vrijedan kosti jednog pomeranskog grenadira.
Winston Churchill na sličan način nije bio zainteresiran za razvoj unutarnjeg Balkana. Dok je Churchill tijekom Drugog svjetskog rata želio da lokalne snage otpora preusmjere što je više moguće trupa Osovine, pokazao je slabu zabrinutost za ono što će se dogoditi u regiji nakon toga.
U poznatoj razmjeni sa svojim osobnim izaslanikom u Titovom komunističkom partizanskom pokretu, legendarnim Fitzroyem Macleanom, Churchill je upitao “Namjeravate li Jugoslaviju učiniti svojim domom nakon rata?” na što je Maclean odgovorio: “Ne, gospodine.” Churchill je nakon toga primijetio: “Ni ja. A ako je tako, što se vi i ja manje brinemo o obliku vlasti koji su uspostavili, to bolje. To je na njima da odluče.”
Tijekom Hladnog rata, američki kreatori politike bili su vođeni istim osjećajima koji su vodili ove ranije generacije diplomata i državnika.
Nakon 1945. Jugoslavija se sama po sebi nije smatrala strateški važnom; dapače, zapadnobalkanska zemlja bila je korisna samo utoliko što je onemogućavala Sovjetima pristup Jadranu i zbog pokaznog učinka koji je pružao komunističkoj zemlji koja je ipak bila neovisna o Sovjetskom Savezu.
Drugim riječima, Jugoslavija je bila važna za vanjsku politiku SAD-a zbog Sovjetskog Saveza, a ne zbog vlastitog intrinzičnog strateškog značaja. Kao što je rekao jedan postmortem o neuspjehu kreatora politike Washingtona da odgovore na jugoslavensku krizu,
Stoga ne iznenađuje da je teško pronaći sadržajnu, sustavnu izjavu o tome zašto je zapadni Balkan važan interesima SAD-a.
Na primjer, specijalna nacionalna obavještajna procjena na dvadeset stranica o posttitovskoj Jugoslaviji (SNIE 15-83, proizvedena u siječnju 1983.) sadržavala je samo jednu rečenicu zašto je Jugoslavija bila važna za Zapad („Strateška važnost Jugoslavije počiva na njenom statusu kao neovisna država sposobna olakšati ili spriječiti sovjetski pristup Jadranu ili Sredozemlju.”)
Nemogućnost da se razaznaju glavni interesi SAD-a na zapadnom Balkanu nastavila se s kolapsom komunizma diljem istočne i središnje Europe i Sovjetskog Saveza. U lipnju 1991., na primjer, američki državni tajnik James Baker ustvrdio je da Sjedinjene Države nemaju “nema psa u borbi” između jugoslavenskih republika, a sljedeće godine i predsjednik George HW Bush i predsjedavajući Zajedničkog stožera , Colin Powell, izjavio je da ne mogu pronaći veći američki strateški interes na Balkanu.
wpDiscuz
