TEKST ZABRANJEN u BIH: Tomac reagirao zbog cenzure u Katoličkom tjedniku; oštro po Vajdneru, Kukiću, Komšiću…

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac:

OPET SE AKTIVIRA PETA HRVATSKA KOLONA

Već godinama pišem, kao i mnogi drugi, o nepodnošljivom teroru koji trpe Hrvati u Bosni i Hercegovini. Taj teror nije samo posljedica antihrvatskog djelovanja Međunarodne zajednice i Bošnjaka nego, ono što je najstrašnije, i jednog dijela hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Taj teror se nastavlja i nema nikakvog izgleda da prestane.

Iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio izborni zakon neustavnim te tražio da se promijeni izborni zakon iz 2001., koji je omogućavao bošnjačkom narodu da umjesto Hrvata izaberu određeni broj predstavnika hrvatskog naroda u Dom naroda te da umjesto hrvatskog naroda izaberu lažnog hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Taj izborni zakon onemogućava već niz godina da Hrvati kao većinski narod u Mostaru, u skladu sa svim demokratskim pravilima, izaberu većinu u Gradsko vijeće. Već dva puta su faktično Bošnjaci izabrali Željka Komšića umjesto Hrvata kao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Izabrali su i više “lažnih” Hrvata, koji su provodili volju bošnjačkog naroda a ne hrvatskog, te su oduzeli Hrvatima i pravo na jednakopravnost u Domu naroda. Da ne govorim o blokadi Mostara gdje se ne dozvoljava da Hrvati imaju većinu iako u svim drugim gradovima onaj narod koji ima većinu neometano može realizirati tu većinu.

Ponavljanja

Da podsjetim da je došlo do pobune hrvatskog naroda i formiranja hrvatske samouprave koja je još većim terorom ugušena, a hrvatski političari smijenjeni i kažnjeni.

Od te 2001. prošlo je mnogo godina, a sada se sve ponavlja. Bošnjaci u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji imaju većinu, zabranili su bilo kakav razgovor o promjenama izbornog zakona kojima bi se osigurala ravnopravnost hrvatskog naroda.

Hrvati su u nemogućem položaju. Izgubili su i ono prava što su imali Daytonskim mirovnim sporazumom, koji je faktično promijenjen i bez formalnih promjena. Mislim da je sadašnje stanje neodrživo, ali da to stanje ne mogu riješiti samo Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Ovaj problem mora riješiti cijeli hrvatski narod, ne samo hrvatska država, nego i Hrvati iz cijelog svijeta.

Ovaj problem se ne može riješiti bez radikalnih rješenja. Očito je da Bošnjaci ne misle bilo što mijenjati, da će mijenjati samo ako budu morali, ako budu prisiljeni na to. Zato ih treba na to prisiliti protumjerama, uključujući i zatvaranje hrvatske granice dok ne prestanu terorizirati hrvatski narod i oduzimati im ustavna i ljudska prava.

S obzirom da je riječ o biti ili ne biti hrvatskog naroda, ali ne samo u Bosni i Hercegovini, mora se djelovati. Da bi se moglo djelovati, mora se dati ispravna dijagnoza gdje su uzroci sadašnjeg katastrofalnog stanja i kako ga mijenjati.

Hrvatska peta kolona

Uvod u katastrofu počeo je nakon smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, promjenom vlasti u Hrvatskoj, dolaskom na vlast Stjepana Mesića za predsjednika države i Ivice Račana za predsjednika Vlade u šesteročlanoj koaliciji. Tada je nova vlast u Hrvatskoj prihvatila davati Haaškom sudu sve transkripte i dokumente kako bi mogao tužiti suprotno svom statutu hrvatsku državu.

Stjepan Mesić organizirao je u svom uredu posebnu grupu koja je pronalazila posebne dokumente i izjave koje bi izvučene iz konteksta mogle biti sporne i slala ih u Haaški sud da bi potkrijepila monstruozne optužnice koje su optuživale Hrvatsku i njeno državno i vojno vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom za provođenje udruženog zločinačkog pothvata, istjerivanje Srba i agresiju na Bosnu i Hercegovinu radi pripajanja dijela BiH Hrvatskoj i stvaranja velike Hrvatske.

Na sudu u Haagu svjedočio je Stjepan Mesić, prije nego što je postao predsjednik države, i njegovo svjedočenje bilo je temelj svih monstruoznih i lažnih optužnica i protiv Gotovine i Markača, Praljka, Piljića i drugih u Bosni i Hercegovini.

Mesiću je najviše pomagala Vesna Pusić koja je javno tvrdila da je Hrvatska agresor na BiH. Tu politiku provodio je kasnije predsjednik Republike Ivo Josipović, koji je u Sarajevu rekao da je za sve zlo koje se događalo u BiH kriva Tuđmanova politika 1990-ih godina. To je bila toliko šokantna i antihrvatska izjava da je i tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić rekao da to nije baš tako, odnosno da bi bez hrvatske politike i pomoći Hrvatske bilo još mnogo gore nego što je bilo.

Danas, kada se ne zna kakva će biti konačna presuda Haaškog suda, hoće li ostati dio presude o udruženom zločinačkom pothvatu i agresiji na BiH, mora se u Hrvatskoj otvoriti rasprava u Hrvatskom saboru gdje bi se morali utvrditi stavovi Hrvatske i osuditi hrvatska peta kolona koja je djelovala i u samom državnom vrhu i nanijela neprocjenjive štete hrvatskim nacionalnim interesima. Treba podsjetiti i na politiku Ive Josipovića i Vesne Pusić, koji su cijelo vrijeme pomagali velikosrpsku strategiju kako bi se osvajački agresivni rat protiv Hrvatske pretvorio u međunacionalni sukob i građanski rat s podijeljenom krivnjom i odgovornošću.

Treba i podsjetiti da se od 2011. srpska politika u Beogradu i Banjoj Luci vraća u potpunosti na Miloševićevu politiku i da se obnavlja nova verbalna agresija na Hrvatsku, hrvatski Domovinski rat i na Hrvate u BiH. Današnja politika državnog vodstva Srbije i Republike Srpske ni po čemu se ne razlikuje od agresivne velikosrpske politike za vrijeme Slobodana Miloševića, samo se možda vodi, za sada, drugim sredstvima.

Pokušaji rješavanja problema

Hrvatski mediji ne bave se tim problemima, ali niti hrvatski političari. Najprije nam treba istina o tome što smo sami sebi krivi, odnosno tko je kriv za katastrofu u kojoj se nalazi hrvatski narod u BiH. Sve je počelo, kao što sam već rekao, nakon dolaska nove vlasti, Stipe Mesića i Račanove koalicije. Tada su Bošnjaci rekli Hrvatima u BiH: ‘E, sada ćete vidjeti što ćete doživjeti jer više nećete imati zaštitu u Hrvatskoj nego upravo obrnuto – tamo su na vlast došli političari koji će nam pomoći da se u temeljima raskrinka Tuđmanova politika i politika HDZ-a kao navodno zločinačke politike’. Slično su razmišljali u Međunarodnoj zajednici te je vrlo brzo došlo do promjena koje ne bi bile moguće za života Franje Tuđmana.

Konkretno, 2000. i početkom 2001. dio Međunarodne zajednice odlučio je promjenama dati vlast Bošnjacima u Federaciji na sličan način kako je ranije dao Srbima u Republici Srpskoj. Sve je počelo ustavnim promjenama i promjenama izbornog zakona koji su potpuno diskreditirali prava Hrvata na ravnopravnost koji im je jamčio Daytonski mirovni sporazum, koji je i Ustav Bosne i Hercegovine.

Tada sam bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku te sam usprkos otpora većine u SDP-u i koaliciji koja je bila na vlasti uspio nametnuti zaključke Hrvatskom saboru koji traže da se izborni zakon uskladi s odredbama Daytonskog mirovnog sporazuma i Ustava Federacije BiH. Istovremeno sam predložio Hrvatskom saboru da uputi višestranačko Izaslanstvo u BiH s ciljem razgovora sa svim bitnim čimbenicima vlasti i politike Bosne i Hercegovine i predstavnicima Međunarodne zajednice. Predsjedništvo Sabora konsenzusom je izabralo Povjerenstvo na čijem sam čelu bio ja. Krajem siječnja 2001. i početkom veljače Izaslanstvo je boravilo u Bosni i Hercegovini. Sastali smo se sa svim bitnim čimbenicima državne vlasti i svim bitnim političkim strankama i predstavnicima Međunarodne zajednice. Sastao sam se i s Alijom Izetbegovićem i u četiri oka vrlo otvoreno smo razgovarali o tome kako riješiti kvadraturu kruga bosanskohercegovačke enigme.

Naše Izaslanstvo dočekano je na nož u medijima, posebno bošnjačkim, u Bosni i Hercegovini, ali smo žestoko napadnuti i od srpskih medija i dijela medija u Hrvatskoj. Dočekali su nas s optužbama da smo došli rušiti BiH, da smo došli spašavati propalu HDZ-ovu politiku. Pred zgradom Predsjedništva BiH, dok smo razgovarali, organizirani su i prosvjedi. Stotinjak ljudi s uvredljivim transparentima i skandiranjem uvreda, na moju adresu najviše.

Paradoks je što su prosvjede organizirali predstavnici hrvatskog naroda na čelu s dr. Ivom Komšićem, predsjednikom Hrvatskog narodnog vijeća i fratrom Lukom Markešićem.

Dakle, Hrvati su ustali protiv Hrvata, koji su željeli pomoći da se spriječi katastrofa. Istovremeno, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća dr. Ivo Komšić, koji je u to vrijeme bio potpredsjednik SDP-a BiH, uputio je uvredljivo pismo predsjedniku Hrvatskog sabora Zlatku Tomčiću.

Evo toga pisma.

Hrvatsko Narodno Vijeće

Hamdije Kreševljakovića 3

Sarajevo

Bosna i Hercegovina

OTVORENO PISMO DR. IVE KOMŠIĆA PREDSJEDNIKU SABORA RH gosp. ZLATKU TOMČIĆU

“Sa zabrinutošću smo primili vijest o formiranju saborskog izaslanstva RH koje će posjetiti BiH i razgovarati ‘s predstavnicima međunarodnih institucija i hrvatskog naroda u BiH’ o ‘zastupljenosti Hrvata u tijelima vlasti’. To izaslanstvo dolazi, zapravo, samo na zov HDZ BiH, bez poziva nadležnih tijela države BiH, što je protivno izgradnji dobrosusjedskih odnosa dvije države. Želimo Vas upozoriti da iz više razloga u ovom trenutku takvo saborsko izaslanstvo nije dobrodošlo u BiH.

1. U BiH su se nakon općih izbora desile pozitivne političke promjene. Očito je da te promjene nova hrvatska vlast ili ne razumije ili ne želi prihvatiti kao šansu i za BiH kao državu, i za sve njene narode. Zato saborsko izaslanstvo doživljavamo i primamo kao posljednji pokušaj spašavanja propalog HDZ BiH i njegove politike.

2. Formiranjem izaslanstva i nakanama koje time očitujete, dajete do znanja da ne priznate političke snage u BiH koje su dobile mandat građana za formiranje vlasti na novim demokratskim osnovama na čemu zapravo BiH i njeni narodi jedino mogu opstati. Bilo kakvim Vašim istragama u našoj zemlji Vi se priključujete onim političkim snagama koje se upinju opstruirati formiranje vlasti u skladu s izbornim rezultatima, zaustaviti i duljiti tranziciju vlasti ekstremnim nacionalista ka demokraciji, i uz sve to sačuvati HDZ na vlasti u BiH.

3. U saborskom izaslanstvu se nalaze ljudi odgovorni za sadašnje stanje u BiH, posebno za tragediju hrvatskog naroda. Kao ‘specijalni izaslanici’ hadezeovskog hrvatskog državnog vrha oni su izravno radili na razgradnji naše zemlje, na iseljavanju i proganjanju kako Hrvata, tako i drugih naroda u BiH. Rezultat njihove djelatnosti je, između ostalog nestanak polovice hrvatskog pučanstva iz BiH. Umjesto da postavite pitanje njihove odgovornosti u Saboru Vaše zemlje, šaljete ih u našu zemlju da istražuju dubinu tragedije koju su sami proizveli.

4. Ukoliko se Sabor RH uopće želi baviti položajem bosanskohercegovačkih Hrvata, ima priliku to učiniti u samoj Hrvatskoj, jer većina tih nesretnika danas živi u pustopoljinama Vaše zemlje, obespravljeno i bez perspektive, na tuđim imanjima koja im je kao mamac za iseljavanje ponudila i dodijelila hrvatska hadezeovska vlast.

5. Vaša briga za BiH i Hrvate u njoj je zapravo samo briga za vlast nad Hrvatima a ne za njihov stvarni položaj u matičnoj zemlji. Da je drugačije vi biste prije godinu dana poslali novog ambasadora u našu zemlju, kadrovski ojačali ambasadu u Sarajevu i krenuli u otvorenu gospodarsku suradnju. Od svega toga Vi ste samo direktno ili indirektno financirali HDZ BiH.

6. Postoji, doduše jedan razlog koji bi mogao opravdati slanje Vašeg saborskog izaslanstva u BiH – to je davanje isprike i traženje oprosta za sve ono što nam je vlast Vaše zemlje učinila u mandatu HDZ-a, od saborskog legitimiranja bivše ‘Herceg-Bosne’ i otvorene razgradnje naše zemlje, do programiranog raseljavanja naroda nazvanog ‘humano preseljenje’ i prodaje povijesnih ognjišta hrvatskoga naroda u BiH.

S poštovanjem!

Predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća BiH

Dr. Ivo Komšić

Sarajevo, 31. 01. 2001.”

Iz ovog pisma jasno se vidi kako je moguće, odnosno zašto je dr. Ivo Komšić, kao etnički Hrvat, izabran za gradonačelnika u gradu iz kojega je istjerana većina hrvatskog naroda. Nisam vidio da se Ivo Komšić i Hrvatsko narodno vijeće u sadašnjoj situaciji kada bošnjačka većina ne dozvoljava ni razgovor o ravnopravnosti Hrvata digli svoj glas u zaštitu svoga hrvatskog naroda.

Još jedanput se potvrđuje narodna izreka ‘poturica gori od Turaka’.

S obzirom da je organizirao demonstracije u kojima se skandiralo izaslanstvu Hrvatskog sabora ‘sramite se’, danas, nakon strašnih posljedica takve protuhrvatske politike koju Bošnjaci silom i dalje žele zadržati, postavljam pitanje dr. Ivi Komšiću srami li se odnosno kaje li se zbog svoje protuhrvatske politike koja je u znatnoj mjeri krivac za katastrofu u kojoj se nalazi hrvatski narod.

Što danas učiniti?

Kako stvari sada stoje, kakav je odnos političkih snaga, bošnjačka politika i dalje će blokirati promjene koje bi omogućile ravnopravnost hrvatskog naroda. Dakle, u ovom trenutku je najvažnije slomiti otpore bošnjačke politike koja želi i dalje dominirati i odlučivati umjesto hrvatskog naroda. Ti otpori se ne mogu slomiti bez nacionalnog jedinstva cijelog hrvatskog naroda i usmjeravanja ukupne energije u lomljenje otpora bošnjačke politike i dijela politike Međunarodne zajednice, koji i dalje žele zadržati Hrvate u neravnopravnom i podređenom položaju.

Zbog toga mislim da je pogrešno unutar hrvatskog naroda otvarati polemike je li ovaj prijedlog izbornog zakona dobar ili ne, treba li ga podržati ili ne. Mislim da je vrlo opasno osporavati ovaj prijedlog jer on navodno dovodi do diskriminacije dijela hrvatskog naroda koji živi u područjima gdje su Hrvati u manjini. Tvrdi se da njihov glas manje vrijedi, da su zbog toga oni unutar hrvatskog naroda svrstani u drugu kategoriju.

Točno je da je prijedlog kompliciran. Točno je da formalno bez većine, u dijelovima u kojima su Hrvati većina, nije moguće izabrati člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda. Dakle, točno je da se može dogoditi da neki kandidat dobije više glasova ali u onim dijelovima koji u izbornom zakonu nisu svrstani u većinska hrvatska područja. To može biti teorijska nepravda, ali najvažnije je usvojiti zakon da Hrvati sami izaberu člana Predsjedništva. Hrvati u dijelovima, gdje su u manjini, nemaju previše razloga da se osjećaju diskriminirani jer oni također mogu biti kandidati za člana Predsjedništva i biti izabrani ako dobiju većinu, ali točno po izbornom zakonu. Svako skretanje pažnje na detalje i onda osporavanje ili rasplinjavanje zajedničke borbe za izborni zakon štetno je za hrvatske nacionalne interese.

Vraćam se na bitno pitanje. Hrvatska politika u cjelini mora naći načina kako osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Pismo glavnog urednika Katoličkog tjednika Josipa Vajdnera Zdravku Tomcu

Nažalost, navedenu kolumnu Josip Vajdner, glavni urednik Katoličkog tjednika, odbio je tiskati. To je pravo glavnog urednika i ne bih se bunio da mi nije poslao pismo koje nisam mogao prešutjeti jer ustvari ono staje na stranu onih koji smatraju da treba pronaći što više razloga kako bi se s hrvatske strane osporio i oslabio zahtjev za promjenu Izbornog zakona, odnosno kako bi se dala podrška da Bošnjaci faktično zadrže dominaciju. Korektno je da to pismo objavim u cjelini.

Dragi Profesore,

podrobno sam pročitao tekst koji ste poslali, a dotiče prijedlog promjena Izbornog zakona u BiH.

Ja po savjesti ovo ne mogu objaviti, poglavito jer novina koju uređujem nosi naslov Katolički tjednik.

Svaki tekst koji se u njemu pojavi treba u prvom redu odisati katoličkim duhom i crkvenim naukom, a onda doticati bilo koji segment ljudskog življenja… (jer već sam na ovum tragu od nekolicine svećenika imao nemalo primjedbi upravo kada je riječ o Vašim tekstovima).

Nije katolički podržati prijedlog koji ima nadasve svojih pozitivnih dimenzija, ali kojega većina Hrvata u Bosni (Sarajevo, Tuzla, Zenica) osjeća diskriminirajućim.

Vi kažete da je vrlo opasno osporavati ovaj prijedlog… ja smatram da je opasnije šutjeti na nepravdu – nužno je tražiti pravednije rješenje… znam da nije lako ali nije ni nemoguće.

Jer, nama je ovdje živjeti i sve činimo kako bismo opstali u prvom redu u Bosni, jer Hercegovina je i onako svijet za sebe u odnosu na stanje koje mi živimo.

U tom smislu i, meni osobno ne odviše dragi, Slavo Kukić je u pravu, premda je zbilja “zašiljio” u svome tekstu…

Mi koji smo prema tom prijedlogu ostali u toj “bošnjačkoj” jedinici, osjećamo se odbačenima i žrtvovanima zarad nekih interesa, umjesto da dobijemo ohrabrenje za opstanak… stoga bi i ovo bio jedan od razloga ljudima za napuštanje svojih domova.

Apsolutno se slažem s Vama da hrvatska politika mora naći načina kako osigurati ravnopravnost Hrvata u BiH, ali prijedlozima kao što je ovaj izmjena Izbornoga zakona, to očito nećemo postići…

Stoga, nemojte se naći uvrijeđenima, ali zbilja ne mogu pustiti u tisak ovaj tekst… jer iako to Vi potpisujete, prvi ću biti ja koji ću trebati svojim ljudima davati odgovore.

Svako dobro i lijepi pozdrav iz Sarajeva!

(Josip Vajdner, glavni urednik Katoličkog tjednika)

Ne bih sve ovo javno objavljivao da u pismu urednik na neki način ne podržava užasan pamflet profesora Slave Kukića s Filozofskog fakulteta u Mostaru, koji je između ostalog napisao sljedeći tekst.

“Prijedlog Izbornog zakona pokazuje pravo lice onih koji ga zagovaraju

 svibanj 2, 2017  Kukić

“Što na to reći. Hadezeov prijedlog izmjena Izbornog zakona me, Bog me ubio ako se šalim, neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Mussoliniju – uz obrazloženje kako žrtvu traži hrvatski interes. Volio bih kad bi me se uvjerilo u suprotno. No, razlika gotovo da i ne postoji. A ako i jeste, samo je u jednom – da je ovdje teško precizirati tko bi trebao biti Mussolini. Sve ostalo je, tako mi svega, teško razlikovati – k’o jaje od jajeta. Jer, da bi jednima bilo k’o u loju, žrtvuju se svi ostali”.

Dakle, profesor Kukić prijedlog Izbornog zakona koji uz sve manjkavosti pokušava riješiti glavni problem – osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u cjelini u Bosni i Hercegovini – uspoređuje s Pavelićevom endehazijom i žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Mussoliniju. On ne vidi razlike. Sve mu je jasno osim što ne zna tko bi trebao biti Mussolini. Sve ostalo je teško razlikovati između NDH i HDZ-a Bosne i Hercegovine. Sve sliči k’o jaje jajetu. Ako profesor Kukić i njemu slični ne znaju tko je Mussolini jasno je tko su hrvatske izdajice. Hrvatske izdajice su oni koji traže stotine razloga kako bi podržavali bošnjačku dominaciju. Pronalazile dlake u jajetu da se oslabi i onemogući realizacija zahtjeva za promjenom Izbornog zakona kojim bi se osigurala ravnopravnost hrvatskog naroda i u Bosni i u Hercegovini.

I dalje stojim na svojem stajalištu da cijeli hrvatski narod ne smije kapitulirati, da treba inzistirati na promjeni Izbornog zakona uključujući i sankcije protiv Bošnjaka ako krše ustavna prava o ravnopravnosti Hrvata. Spreman sam na polemiku argumentima, ali se duboko kao čovjek suprotstavljam, kao što sam to radio cijelo vrijeme, onima u hrvatskom narodu koji su cijelo vrijeme radi svojih karijera u službi bošnjačkog naroda, a protiv svoga hrvatskog naroda.

Na kraju mi je žao što sam ovo morao objaviti jer sam stvarno godinama uspješno surađivao s Katoličkim tjednikom. Ali ne zbog svoje sujete nego zbog zaštite interesa hrvatskog naroda, morao sam javno ukazati na problem da se i dalje u dijelu hrvatskog naroda, pa i crkvenih struktura, u Bosni i Hercegovini podržava politika koja nije u interesu hrvatskog naroda. Točno je da sam više puta pisao o ‘crvenim’ fratrima i jednom dijelu ljudi u Bosni Srebrenoj, na čelu s Lukom Markešićem, koji su u svom ‘katoličkom duhu’ i ‘crkvenom nauku’ organizirali uvredljive demonstracije protiv izaslanstva Hrvatskog sabora koje je prije 16 godina došlo braniti interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kako se ponovno radi o istom problemu, pa i istim ljudima, na čelu s gradonačelnikom Sarajeva Ivom Komšićem, Hrvatom u gradu iz kojeg su Hrvati istjerani, smatrao sam svojom moralnom obavezom upravo u katoličkom duhu i u skladu s crkvenim naukom napisati ovaj tekst.

U Zagrebu, 22.05.2017.