Svoj težak život i očevo zlostavljanje opisala je u autobiografiji UnbreakableKada je imala 17 godina Jelena Dokić bila je izvan sebe od sreće. Bilo je to 2000. godine kada se plasirala u polufinale Wimbledona. Najbolji trenutak u njezinoj karijeri uslijedio je nakon niza dobrih pobjeda koje je postigla u svojim tinejdžerskim danima.
Iako sretna zbog plasmana, nije mogla pobijediti američku tenisačicu Lindsay Davenport koja ju je čekala u polufinalu.
Danas ova 35-godišnja australska tenisačica porijeklom iz Hrvatske u svojoj autobiografiji Unbreakable, koju je napisala novinarka Jessica Halloran, detaljno priča o svom životu, pa između ostalog i o tom meču, te posebno o trenutku kada se sama našla na terenu All England Cluba, nakon što ju je tamo ostavio njezin otac Damir Dokić.
Kad ga je uspjela dobiti na telefon, strašno zlostavljanje koje je trpjela od svoje šeste godine, opet je počelo.
“Po nerazgovijetnom i glasnom govoru primijetila sam da je pijan. Znam taj ton, to je ton bijelog vina i najvjerojatnije nekoliko čaša whiskyja. Ljut je. Bijesan što sam izgubila. Njegov glas odjekuje u slušalici – Ti si patetična, beznadna krava, nemoj se vratiti doma. Ti si sramota, ne možeš ostati u našem hotelu”, napisala je Dokić u autobiografiji.
Iako ga je Jelena molila da promjeni odluku, ubrzo joj je poklopio. Nije znala kuda bi pa se sakrila u prostor za igrače i igračice gdje ju je nešto prije ponoći pronašla čistačica i odmah obavijestila suca Ala Millsa. On je pak nazvao ljude iz njezinog menadžmenta koji su joj pronašli smještaj u kući koju su iznajmljivali u blizini terena.
“Uspjela sam se plasirati u polufinale Wimbledona ali u očima svog oca nisam bila dovoljno dobra da bih se mogla vratiti doma”, piše.
Njezina autobiografija je istovremeno šokantna, jako tužna i emotivna knjiga koja bilježi konstantno fizičko, verbalno i mentalno zlostavljanje koje je provodio njezin otac Damir cijelo vrijeme njezina uspona u teniskom svijetu.
Zlostavljanje ju je skoro dovelo do samoubojstva
“Nešto se promijenilo kada sam napunila 30 godina” rekla je u razgovoru za CNN.
“Konačno sam mogla pobjeći od prošlosti i svega što se događalo. Bila sam mentalno sve bolje i bolje i osjećala sam se dovoljno snažno da konačno mogu učiniti nešto”, rekla je. Za nju je to bila jako teška tema o kojoj je trebala pisati, i to ne samo zbog priče o njezinom ocu i zlostavljanju koje je trajalo više do 20 godina.
“Borila sam se i sa depresijom i to gotovo 10 godina, a u jednom trenutku sam zamalo počinila i samoubojstvo“, rekla je.
Jelena Dokić rođena je u Osijeku. Njezini roditelji i mlađi brat otišli su iz Hrvatske za vrijeme rata, pa se 1994. godine preselili u Sydney. Sportsku karijeru započela je sa šest godina, kada joj je otac poklonio reket, inspiriran velikim uspjehom nekadašnje igračice na broju 1. Monike Seleš, jugoslavenskog porijekla.
Strah od oca tjerao ju je prema uspjehu
Pokazalo se kako je Jelena talentirana, pa je otac kroz njezinu karijeru vidio mogućnost da cijelu obitelj izvuče iz siromaštva. U trenutku kada je počela trenirati počelo je i zlostavljanje. Prvi je šamar dobila sa šest godina nakon jednog treninga. Iako je odmah nazvala majku da joj to kaže, “ona nije ništa napravila”, napisala je u svojoj knjizi.
“S tim me šamarom moj otac upoznao s nečim što će me učiniti jako dobrom na terenu – strahom. Strah od njega tjerao me da radim još i više kako bi se popravila”, napisala je.
Godine zlostavljanja, počele su šamarom a nastavile se i do premlaćivanjaremenom, nogama i nazivanja “droljom” i “kurvom” još u tinejdžerskim danima.
Jedno od najtežih premlaćivanja uslijedilo je nakon turnira Maurier Open u Kanadi 2000. godine kada ju je otac tako jako udario da je ostala bez svijesti. Svoje zlostavljanje podnosila je u tišini, a u jednom je trenutku čak i policiji odbila reći što se dogodilo nakon što ju je otac, kad je imala samo 14 godina, premlatio u hotelu.
Kad se pročulo za njegovu tešku narav, i nakon što je izbačen s nekih turnira, javnost je njezinog oca nazvala “teniski otac iz pakla”. No malo joj je ljudi iz svijeta tenisa pokušalo pomoći. Ona je čak bila prisiljena javno na tiskovnim konferencijama braniti svog oca, zbog čega je razvila posebno loš odnos s medijima.
Zlostavljanju unatoč njezina karijera se razvijala. Sa samo 16 godina, 1999. godine, plasirala se u četvrtfinale Wimbledona a sljedeće godine u polufinale. Nakon što je 2002. godine završila u četvrtfinalu French Openazasjela je i na četvrto mjesto na rang listi.
Bijeg u bolji život
Dokić je pobjegla tijekom noći, samo sa jednim kovčegom i reketom, krajem 2002. godine. Nije imala ništa, budući da je otac zadržao većinu njezinog nagradnog fonda u iznosu od 4,5 milijuna dolara. No od 2004. godine, u jeku borbe s depresijom, njezina karijera bila je na putu prema dolje.
Uspješno se vratila 2009. godine na Australian Openu, gdje je završila u četvrtfinalu. U mirovinu je otišla 2014. godine, a prije toga osvojila je šest WTA turnira.
“Mislim da bi dogurala puno dalje da sam imala obiteljsku podršku. Mnogo ljudi reklo je kako bi najvjerojatnije osvojila grad slam turnir ili bila na 1. mjestu WTA ljestvice. No nije lako misliti o tome, i gledali druge igrače i njihove obitelji i podršku koju dobivaju od njih. Nešto što ja nikad nisam imala”, rekla je.
Ne ponovilo se
Iako se danas u ženskom tenisu niz toga promijenilo, pa je tako čak i uključena osoba, savjetnik, koa brine o mentalnom i emocionalnom zdravlju igračica, to ne isključuje mogućnost da će nekog igrača ili igračicu zlostavljati član obitelji ili trener.
“To se u tenisu uvijek događalo, upravo zato što je riječ o jednom od najplaćenijih sportova na svijetu. Nažalost zbog toga će puno roditelja, posebno iz siromašnih obitelji u siromašnim zemljama, tenis doživljavati kao jednu vrstu bijega, mogućnost zarade koja bi ih mogla izvući iz siromaštva”, rekla je.
Četiri godine je u mirovini a vrijeme provodi kao televizijska komentatoricai motivacijski govornik. Pokrenula je zakladu kako bi podigla svijest o obiteljskom nasilju a knjigu će pretvoriti i u televizijski dokumentarac, koji će premijerno biti prikazan na Australian Openu sljedeće godine.
Kaže kako je sretna, i dalje uživa igrajući tenis, i sanja o djeci koju želi imati sa svojim dugogodišnjim partnerom.
Bez kontakta sa ocem
Jelena nije više u kontaktu sa svojim ocem. 2009. godine Dokić je osuđen na kaznu zatvora od 15 mjeseci, što mu je kasnije smanjeno na godinu dana. Osuđen je zbog prijetnji da će dići u zrak australskog ambasadora u Srbijiako se ne povuku optužbe o zlostavljanju koje je njegova kćer protiv njega iznijela u magazinu Australia’s Sport & Style.
“Pokušala sam nekoliko puta stupiti u kontakt s njm. No bilo kakva komunikacija mi je jako teška, on je jako teška osoba i ne misli da je napravio ništa loše. Ne osjeća potrebu da bi se trebao ispričati. I jako je teško s tim početi”, rekla je.
Daljnje istrage nisu provedene jer nije bilo specifičnog prigovora.
“Svi smo mi u australskom tenisu oduševljeni njezinom hrabrošću i mogućnošću da ispriča svoju priču i nastavit ćemo ju podržavati kako god možemo”, stoji u izjavi ove organizacije nakon objave knjige u studenom prošle godine.
“Mnogi u tenisu u to su vrijeme bili zabrinuti za njezinu dobrobit a mnogi su joj pokušali i pomoći u toj teško obiteljsko situaciji”, dodali su.
Iako stranim medijima nije želio ništa komentirati, davne 2009. godine u razgovoru za srbijanski Blic Dokić je rekao kako “nema nijednog djeteta kojeg nisu tukli njegovi roditelji, a slično je i s Jelenom”.
Ona se pak nada kako će njezino iskustvo i priča pomoći drugima koji možda proživljavaju nešto slično što se njoj dogodilo.
“Ima puno žena i djece koji se boje o tome pričati, koji su u strahu da će ih netko osuđivati. Možda nemaju ni dovoljno snage ni hrabrosti, zato se trebamo potruditi i za njih učiniti još puno više”, naglašava Jelena Dokić.
wpDiscuz