Brojnost glasova koji su se javili na portalima ili društvenim mrežama i šarolikost njihovih pozicija i argumentacije čine da se problemskom kompleksu »Franjo Šarčević« može pristupiti na više načina, podjednako legitimnih a priori. Odlučujem se, sasvim proizvoljno, da svoja razmišljanja započnem evociranjem jedne vjestice objavljene u Jugoslovenskoj pošti 6. februara 1936. godine: Sreski šerijatski sud u Zvorniku izdao je odobrenje djevojčici Arifi Omerović iz sela Rainaca, »rođenoj 1922. ali ipak dovoljno razvijenoj«, da se može vjenčati sa svojim izabranikom.



Ključna riječ je, naravno, »izabranik«: djevojčica od 13 godina je, po pretpostavci, sasvim sposobna da sama izabere s kim će provesti ostatak života…

Ova vjestica mogla je ostati samo jedan od kurioziteta iz naše bogate prošlosti da ne postoje čvrsti i opipljivi dokazi da se u nepunih 80 godina prag »izborne sposobnosti« drastično spustio, pa danas već i petogodišnje djevojčice mogu same da izaberu način života koji će voditi – što možemo zaključiti iz jedne savremene fotografije na kojoj uz petnaestak odraslih žena pod hidžabom stoje i dvije petogodišnjakinje, baš uz transparent HIDŽAB: MOJE PRAVO ◦ MOJ IZBOR ◦ MOJ ŽIVOT.



I ne samo to: za razliku od Arife, koja u trinaestoj godini možda čak nije bila ni pismena, današnje petogodišnjakinje što su svojom voljom izabrale »islamski način odijevanja« (koji, naravno, obavezuje žene ali ne i muškarce!) govore izvrstan engleski – ako je suditi po transparentu koji same drže (donji lijevi ugao fotografije): »Hidjab is my everyday reminder to always be objective!«.

Za ličnosti i institucije koje govore uime bosanskog muslimanskog subjekta ovaj kognitivni skok predstavlja nesumnjiv uspjeh u islamizaciji Muslimana koju je zahtijevao Alija Izetbegović; za pisca ovih redova, neostvarenog predstojnika Katedre za islamofobiju na jednom uglednom zapadnom univerzitetu, radi se o još jednoj potvrdi civilizacijske regresije – no ta nikad završena debata nema mnogo veze s Franjom Šarčevićem. Gornje elemente uveo sam zbog prvog grijeha koji se Franji stavlja na teret (a koji je po mom mišljenju najmanje važan), naime njegovog potkazivanja (zlo)upotrebe, recimo, petogodišnjaka u vojnoj uniformi na jednoj fotografiji sarajevske gradonačelnice. Ako bih mu nešto sâm prigovorio, to je da nije mudro jednu tako ozbiljnu temu okrznuti u objavi ili komentaru na društvenim mrežama, budući da se u našem socijalno-političkom kontekstu kvalitet (i kvantitet) reakcija može predvidjeti. Čak i smirena i razložna analiza Nenada Veličkovića, koji ističe da je komentar Franje Šarčevića zaslužio daleko ozbiljniju raspravu od zapjenjene reakcije na društvenim mrežama, dotiče samo jedan aspekt problema, »zloupotrebu djece u političkom marketingu« (podv. T. H.). No postoje hiljade djece koju niko ne zloupotrebljava politički, i koja se nikada neće pojaviti u promotivnim spotovima ili na podijima tokom predizborne kampanje: njima je samo u najranijoj dobi nametnut životni stil koji su sami »izabrali«, koji ih onesposobljava za život izvan etnoreligijske zajednice porijekla i izlaže ih, u današnjem svijetu rastuće netrpeljivosti, trajnim, nepravednim i neopravdanim lišavanjima svake vrste.

Nametanje ideološkog svjetonazora najmlađima nije, naravno, nikakva bošnjačka posebnost (a to Šarčević nije ni tvrdio); to je opšta značajka autoritarnih režima i zatvorenih društava koja se razlikuju samo po (ne)spretnosti u izvedbi. Pojava je jednako izražena i kod naših susjeda, a autori koji tamo povremeno pišu o dresiranju malih patriota ne uspijevaju da iza svoje duhovitosti (»Pošalješ u školu dijete, a vrati se Hrvat!«) sakriju očaj i rezignaciju.

Ne treba posebno napominjati da su kreatori usađivanja patriotizma u petogodišnjake isti oni kojima je to smetalo u socijalističkoj Jugoslaviji. Znamo da je u toj partijskoj državi bilo kažnjivo pisati ili govoriti protiv 25. maja ili 29. novembra, i da su svi morali – horresco referens! – dočekivati i ispraćati Štafetu mladosti, a najmlađi… Eh, njih su već u prvom osnovne primali u pionirsku organizaciju, i polagali su nekakvu zakletvu a da ih niko nije pitao! Nasuprot tome, danas – kada je sloboda govora izborena a jednoumlje definitivno poraženo – djevojčice imaju pravo da i prije upisa u školu same izaberu da se pokriju (vidi fotografiju!), a protiv Dana mladosti ili Dana Republike svako može da govori i piše šta god hoće. Jedino što tu slobodu govora mogu uživati samo istomišljenici, oni koji misle isto o 1. martu ili 9. januaru, dok će oni koji o tome misle drukčije biti izloženi socijalnim (srećom, ne i krivičnim!) sankcijama: »Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko«, i toj konstataciji izrečenoj prije sedam godina nemam šta da dodam.

Što nas dovodi do drugog Franjinog grijeha, teksta »Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti« objavljenog na portalu Prometej. Za našu svrhu, sasvim je nebitno šta je Šarčević u tom tekstu napisao: ako ne poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka i ne širi rasnu, etničku ili vjersku mržnju (a ne poziva niti širi, jer se nije oglasilo Tužilaštvo koje takve delikte goni ex offo), Šarčević ima pravo da o svemu pod kapom nebeskom misli i piše šta god hoće. Primjerice, u zemljama kakve su SAD, čijem se karikaturalnom patriotizmu znamo narugati, čak je i spaljivanje državne zastave zaštićeno slobodom govora – a Franjo Šarčević nije učinio ništa slično. No njegovo pravo osporavaju pobornici slobode samo za istomišljenike, pa je Šarčević dobio ozbiljne prijetnje. U njegovu odbranu stala je, svojim saopštenjem, Naša stranka, a pisac ovih redova, kao njen dugogodišnji član, bio je obasut različito formuliranim pitanjima koja su se svodila na sljedeće: zašto Naša stranka ustaje u zaštitu Franje Šarčevića, a nije to činila ranije kada su i drugi autori trpjeli slične napade? Institucionalnog odgovora na to pitanje nemam, pa samo nagađam: bila na vlasti ili u opoziciji, Naša stranka je dio političkog sistema. A taj sistem je ozbiljno ugrožen kada jedan opštinski vijećnik, kao još jedan njegov dio, poručuje autoru da će mu doći na vrata. Takav akt ne može se relativizirati pozivanjem na sadržaj Šarčevićevih napisa ili objava na društvenim mrežama, i jedino pravo pitanje jest zašto se tim povodom nisu oglasile i druge stranke, bile na vlasti ili u opoziciji.

Nenadana je sreća što u vrijeme »slučaja Franje Šarčevića« još nije sasvim izblijedilo sjećanje na »slučaj Sabine Silajdžić«, profesorice Ekonomskog fakulteta u Sarajevu koja je bošnjačke patriote podsjetila na sociološku činjenicu da je »obilježavanje 1. marta kao Dana nezavisnosti BiH trn u oku jednom narodu u BiH, baš kao što je obilježavanje 9. januara kao Dana RS žig na ranu inim narodima u BiH«. To već omogućuje neku generalizaciju! I ovdje će se mlađe generacije naći iznenadjene a možda čak i uvredjene, ali ove dvije »afere« navlas liče, po izvedbi, na režije iz mračne epohe komunističkog jednoumlja kojeg se bosanski muslimanski subjekt konačno oslobodio 1990. Naumpada mi »slučaj Ćimić«: fakultet nije bio prirodno-matematski kao kod Franje, ni ekonomski kao kod Sabine, već Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, a grijeh profesora Esada Ćimića bio je što se, u vrijeme priznavanja muslimanske nacionalnosti početkom 1970-ih, i dalje izjašnjavao kao Hrvat, argumentirajući da »nacija nije košulja koja se svaki dan može mijenjati«. Scenarij je bio isti u jotu: Osnovna organizacija Saveza komunista Filozofskog fakulteta ogradila se onda od Ćimića kao što se Osnovna organizacija SDA Ekonomskog fakulteta ogradila danas od Sabine Silajdžić, sankcije protiv Ćimića onda je zahtijevala Univerzitetska konferencija Saveza komunista, kao što ih protiv Silajdžićeve danas zahtijeva Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu (SPUS) itd. Neke stvari su ipak objektivno drukčije, zbog biološke nužnosti: u ono vrijeme, koordinator hajke na Ćimića koja se završila njegovim progonom iz Sarajeva bio je Muhamed Filipović, komunistički glavosječa koji će dva desetljeća kasnije lako uvjeriti bošnjačke balvane da je u onom sistemu bio disident, dok je danas najuporniji denuncijant Franje Šarčevića Muhamedov sin Nenad, koji se nakon silnih priča o doktoratu na Princetonu morao zadovoljiti titulom koju mu niko ne može osporiti: »sin akademika rahmetli Muhameda Filipovića«.

Tako, naime, Nenada Filipovića predstavlja magazin Stav, koji prenosi jednu njegovu objavu na FaceBooku i daje joj naslov »Nenad Filipović otkrio ko stoji iza ‘malignog sociopate’ Franje Šarčevića«. Velik je to nazadak u odnosu na vrijeme kada je Filipović, hvaljen kao »jedan od naših vodećih filologa«, provodio intelektualni teror u nizu denuncijantskih tekstova na stranicama Slobodne Bosne. Ovaj sedmičnik mu je uskratio povjerenje tek nakon što je pisac ovih redova u Času lobotomije [1] razotkrio njegovo šarlatanstvo; vrijedi napomenuti da glavni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić danas potvrđuje da za civilizacijski sunovrat Sarajeva nije kriv Franjo Šarčević već »oni koji čvrsto vjeruju da su što ih ima više, što su glasniji, agresivniji, kičerski lažljiviji – sve više u pravu!« – no uspijeva da ne imenuje najagresivnijeg Šarčevićevog opadača Nenada Filipovića, vješto izbjegavajući da preuzme moralnu odgovornost za svoj onovremeni urednički doprinos zagađenju bosanskog intelektualnog prostora.

Ova saradnja Nenada Filipovića i magazina Stav (čijeg je glavnog urednika njegov turski vlasnik nazvao »bošnjačkim četnikom«) nije brak iz ljubavi već rezultat susreta interesa. Postoje osobe čiji su lik i djelo trajna opsesija kako Nenada Filipovića tako i falange Stavovih novinara i saradnika (Filip Mursel Begović, Mustafa Drnišlić, Elis Bektaš i drugi). Franjo Šarčević će se, po svemu sudeći, pridružiti tom klubu u kojem se ja odavno nalazim: osim što sam, po sudu spomenutih, rasist i šovinist čiji se tekstovi i istupi odlikuju proizvoljnošću, predrasudama, neznanjem i skučenim ideološkim imperativima, još sam i fašist koji se, kako je svojevremeno ustvrdio Elis Bektaš, nevješto skriva iza svoga sekularizma.



Na takve tvrdnje odgovaram, naravno, kada mi to odgovara, pa je i najnovija pohvala u Stavu, prema kojoj sam upravo ja započeo borbu za »debošnjakiziranje Bosne« koja u kontinuitetu traje sve do spominjane Sabine Silajdžić, ostala bez reakcije. No drukčije stoji stvar s objavom Nenada Filipovića koju Stav prenosi: iako u njoj nisam spomenut, Filipović na drugim mjestima otkriva šta ga, u Šarčevićevom slučaju, najviše žulja:

Tako sve te koji grozne suze danas liju nad Franjom Šarčevićem ni najmanje nije pogađalo što je taj isti Franjo Šarčević prije nešto oko dvije godine objavio na Prometeju svome milom napis Tarika Haverića, maskiran kao fikcionalni tekst u kome se izrugivalo sa STARAČKIM SLJEPILOM MUHAMEDA FILIPOVIĆA.

U Filipovićevim tekstovima, znam iz iskustva, ne vrijedi ukazivati na laži; mnogo je ekonomičnije kazati šta nije laž. No u ovom kratkom odlomku taj metod ne vrijedi, jer istinitih iskaza nema. Najprije: svoje tekstove objavljujem na vlastitoj web-stranici odakle ih preuzimaju neki portali. Jedni, poput PrometejaNomada ili Digitalne demokracije, čine to pažljivo, a drugi, poput Preokreta, traljavo. Kako god bilo, Franjo Šarčević nije na Prometeju objavio moj tekst »Jedan susret s Muhamedom Filipovićem«, već ga je samo prenio, poput nekolicine drugih, a za sve napisano odgovoran sam ja a ne on.

Dalje: u rečenom tekstu ne rugam se staračkom sljepilu M. Filipovića. To je Nenad Filipović izmislio u nadi da će njegova moralna panika i UPOTREBA VELIKIH SLOVA skrenuti pažnju s onoga što tekst zaista nudi, a to je demontaža – pomoću fotokopiranih dokumenata – nekolikih prijesnih laži Muhameda Filipovića, u što se čitalac može uvjeriti de visu, prostim klikom na gornju poveznicu.

Da se razumijemo: da sam se zaista rugao staračkom sljepilu Muhameda Filipovića to bi, prema mome subjektivnom shvatanju pravde, bilo sasvim legitimno. Drukčiji tretman M. Filipović i ne zaslužuje budući da je, nakon što je orkestrirao izgon Esada Ćimića iz Sarajeva, ovoga cipelario kad god mu se pružila prilika: izjavljivao je, tako, da od Esada Ćimića »nema veće intelektualne i moralne bijede i nečovjeka« i podsjećao, povodom Ćimićevog nadimka »Ćima«, da je »ćimavica« u Hercegovini lokalno ime za stjenicu [2]! Poduža je lista onih koje je Muhamed Filipović za života častio sličnim kvalifikativima, pa smatram da prema njegovoj uspomeni niko ne mora imati obzira, i da ga svako može vrijeđati po potrebi. I kad do toga dođe, jedini koji ne bi smio da se buni jest njegov licemjerni sin, bošnjački šampion dvostrukih standarda, koji je u spominjanim tekstovima u Slobodnoj Bosni, pod auspicijama Senada Avdića, tvrdio naprimjer za Džemala Bijedića da je »spepeljen u avionskoj nesreći« i da je »u vilicama imao kljove umjesto zuba«, a šehidske supruge nazivao »hudim hudovicama«…


Slobodna Bosna 450, 30. juni 2005, s. 44

Slobodna Bosna 522, 16. novembar 2006, s. 47


Na kraju: kada Nenad Filipović kaže da je napis o kojem je riječ »maskiran kao fikcionalni tekst«, kao da čujem prigovor što sam svoj susret s Muhamedom Filipovićem izmislio. No opet je on posljednja osoba na svijetu koja bi smjela zbog toga da se buni: široj javnosti postao je poznat kada je početkom 1990-ih izmislio razgovor s uglednim hercegovačkim alimom Ibrahim-efendijom Riđanovićem, u kojem se ovaj navodno složio s preimenovanjem »Muslimana« u »Bošnjake«. Ta enormna laž natjerala je Ibrahim-efendijinog sina dra Saliha Riđanovića, inače psihijatra, da Nenada Filipovića javno demantira na stranicama Oslobođenja, i da mu usput postavi dijagnozu patološkog lažljivca. (V. više u mome tekstu »Povratak mladog čovjeka s dijagnozom«.)


Oslobođenje, 1. august 1990.


I cijela ta klimava konstrukcija i šibicarska akrobatika u kojoj se čitalac vjerovatno pogubio bila je potrebna Nenadu Filipoviću da prorekne kako Franjo Šarčević, koji najavljuje odlazak iz Sarajeva, može izbjeći samo u Rusiju ili Kinu ali ne i na Zapad, u neku od zemalja Evropske unije. Jer, »u tim se zemljama posebno štite prava ljudi sa posebnim potrebama, u koje spadaju i profesori koje je obladalo staračko sljepilo. Sa takvim se osobama i sa njihovim sljepilom ne može se tamo isprdavati. To je ispod evropskih standarda inkluzivnosti marginalnih i marginalizovanih!«.

Šarčević se, vidjeli smo, ni sa kim nije »isprdavao«, on je samo na Prometeju prenio tekst u kome to nisam činio ni ja. Je li to dovoljno da upropasti njegovu potencijalnu karijeru u Evropskoj uniji? Čini se da nije: on je kao predavač-istraživač već boravio u Španiji, gdje je bio pozvan na osnovu objavljenih radova, iako Nenad Filipović, koji nije uspio ni da magistrira, u tekstu koji prenosi Stav ističe Šarčevićev »nerad u matematici« (potvrđujući, samim time, da se razumije i u topologiju!)…

Čitalac koji je iznenađen što spominjem šta je, ko i kada napisao i protiv koga, i smatra da takvim pojedinostima nema mjesta u ozbiljnim tekstovima, potpuno je u pravu. No ove lične reminiscencije nisam mogao izbjeći jer one bacaju drukčije svjetlo na treći grijeh Franje Šarčevića, kome prigovaraju da koristi govor mržnje, pljuje i vrijeđa neistomišljenike. U tome je veoma instruktivna prepiska koju su između sebe vodili članovi PEN Centra u Bosni i Hercegovini, kada je trebalo odlučiti hoće li ovo udruženje osuditi prijetnje upućene Šarčeviću. Saglasnost nije postignuta, pa se nije oglasio sâm Centar već samo neki članovi individualno, što je također dobro, no zlatan rudnik za historijsko-politološku analizu predstavljaju stavovi pojedinih članova i argumenti kojima su ih branili prije nego što se došlo do tog rješenja.

Kako nisam pristalica demonstrativnih istupanja programskog karaktera, oportunistički sam se nadao da će dvije-tri godinice neplaćanja članarine biti dovoljne da me bosanski PEN izbriše iz članstva. Ali ta procjena bila je pogrešna, pa se i dalje nalazim na mailing-listi i dobivam prepisku članova. I kao egzemplar prilogâ u kojima se obrazlaže zašto Franjo Šarčević ne zaslužuje podršku uzimam jednu poruku ugledne članice PEN-a Jasne Šamić, koja se zalaže da PEN osudi zapravo Franju Šarčevića i njegov govor mržnje (»U nekoj drugoj zemlji, zna se gdje bi takvom bilo mjesto«). Naročito je ozbiljno, prema njenom mišljenju, što je i sam Šarčević član PEN-a!

I nisam mogao da se ne sjetim kako me Šamićeva svojevremeno optužila da sam u Francuskoj prijavljivao bosanske izbjeglice kao integriste/islamiste, »za što je dokaz i činjenica da <sam> za svoje … zasluge dobio od Francuza ogroman stan u centru Pariza«.


Dani, 16. april 2010, s. 61


A da ne bi bilo zabune oko toga koje strukture dijele po Parizu ogromne stanove, pobrinuo se (opet!) istinoljubivi Nenad Filipović, protivnik svih uvreda i svih insinuacija: plaća(o) me lično François Mitterrand i Dezjem biro (Deuxième Bureau je naziv francuske vojne obavještajne službe prije 1940).



U zanimanju Jasne Yasne Šamić za moj lik i djelo naročito se ističe suptilan psihološki profil koji je prije koju godinu izradila: ja sam »jednostavno zao čovjek po sebi«, »glup i zao čovjek«.



Ja slične istupe podvodim pod slobodu govora, i da mi smetaju već bih se bio oglasio. Ovom prilikom na njih podsjećam jer me zanima prema kojim kriterijima se utvrđuje koji član/članica PEN-a može vrijeđati i denuncirati druge članove/članice, i koje. Jer, ravnopravan član (bio) sam ja, članica je Jasna Šamić a član je (navodno) i Franjo Šarčević?

Pitanje je retoričko. Taj kriterij vidi se i iz aviona: slobodu govora i zaštitu od uvreda mogu uživati samo istomišljenici. Zato Jasna može, a Franjo ne može. I zato će, recimo, ugledni član PEN-a Almir Bašović u prepisci osuditi Franju Šarčevića koji »pljuje članove PEN Centra«, dok se o drugim pljuvačima/pljuvačicama neće oglašavati. (Čudo jedno kako Yasna, kad god pokuša da nastupi kao dama i intelektualka, sebe potvrdi kao balkanska prostakuša.)

Korijeni ove pojave su u kulturi dvostrukih mjerila, konstitutivnoj dimenziji bosanskog muslimanskog subjekta koja se, otkako sam na nju ukazao u Kritici bosanskog uma [3], višestruko i uvjerljivo potvrdila, razvijajući se do neslućenih razmjera. Petogodišnje djevojčice koje su onomad same izabrale da se pokriju danas su osviještene mlade žene kojima je nošenje hidžaba podarilo objektivnost: spremne su, s razlogom, da sudjeluju u svakoj manifestaciji protiv zločinâ izraelske države u Gazi, ali neće ustati protiv zločina koje iranski režim čini protiv svoje omladine, uglavnom djevojaka koje ne žele da nose hidžab; osuđuju sve negatore genocida, ali ne i R. Tayyipa Erdoğana; i često podsjećaju da je njihov narod pretrpio etničko čišćenje, iako neće reći ni riječi protiv etničkog čišćenja Armena iz Gorskog Karabaha. A ako se neko usudi da skrene pažnju na tu hipokriziju, bit će oštro upozoren da dvostruka mjerila zapravo ima nemoralni Zapad, kako to ovih dana lijepo obrazlažu bošnjački intelektualci, među kojima je i pokoji član PEN-a! Ne bude li upozorenje dovoljno, optužbe za islamofobiju već su spremne, i treba ih samo izvaditi iz ladice…

Što nas dovodi do četvrtog grijeha sv. Franje Ramskoga, sveca-zaštitnika sekularista: on iznosi optužbe da se društveni život islamizira. Škandal! gdje vi to vidite i po čemu zaključujete?! No kad hoće slučaj, Franjina bratovština islamofobâ (Drago Bojić, Edin Zubčević, Ivan Lovrenović, Enver Kazaz, Asim Mujkić…) dobila je nedavno nenamjernu i nenamjeravanu pomoć Nezima Halilovića, koja se sastoji u tome što je Halilović svojim napisom o »kukavičluku i izdaji« glumca Feđe Štukana podsjetio pisca ovih redova da postoji. I sve se divno uklapa! U ovom intelektualističkom baletu oko Šarčevićevog antipatriotizma te koječijeg kukavičluka i izdajstva ima mnogo ličnosti, što protagonista što statista, no samo iza nekih stoje objektivne društvene snage – a Halilović je jedna od njih. I moram priznati da je on, u poređenju s »bošnjačkim patriotima«, moralna gromada: čovjek se ne skriva iza »kritike evropske dvoličnosti« već jasno kaže za kakav tip društva se zalaže. Male Arife ne treba učiti kako da misle već šta da misle, i ni do kakve spoznaje neće same dolaziti unatoč značenju svoga imena: nema potrebe, sve je davno smišljeno! Osmi je mart, naprimjer, neislamski praznik (i to je Halilovićeva hutba koje sam se sjetio!), to je dan »u kojem se organiziraju zabave, čiji osnovni sadržaj su razni harami i to je dan u kojem se prodaje, kupuje ili džaba na najprimitivniji način nudi žensko tijelo i raspiruje strast«. I čim to nauče napamet, male Arife mogu objektivno da se udaju…

Da budale lete, svaki bošnjački političar bio bi vođa eskadrile, pa se neću začuditi ako neko predloži baš Nezima Halilovića, na osnovu zasluga u borbi protiv kukavica i izdajnika, za člana delegacije u Bruxellesu, ako nam se posreći da se otvore pregovori. On će tamo objasniti da kada žena muslimanka »čuva svoju čast, imetak i odgaja djecu dok joj je muž u džihadu, ona sa njim dijeli sevab za to«.

Eto, to je patriotizam, a ti se, Franjo, jebi skupa s Komšićevim glasačima…


Tarik Haverićtarikhaveric.com