Navodno je, jedne prilike, u Einsteinov kabinet na Princetonu upao usplahireni asistent da upozori profesora kako je studentima za ispit dao ista pitanja kao i prošle godine. Znam, rekao je Einstein, ali ove godine odgovori nisu isti!
Da, u prirodnim naukama znanje je kumulativno, pa se mijenjaju i odgovori – možda ne baš svake godine, ali s određenom pravilnošću koja zavisi od eksperimenata i osmatračkih nalaza što pribavljaju nove činjenice.
Mnogo rjeđe nego do promjene odgovora dolazi do promjene pitanja ili, kako je zove Thomas Kuhn u Strukturi naučnih revolucija, do »promjene paradigme« (paradigm shift), tj. do bitnog perceptivnog pomaka u razumijevanju istih činjenica.
Međunarodno pravo nije sistem znanja usporediv s prirodnim naukama, no i u njemu povremeno dolazi do takvih promjena. Neuvažavanje te evolucije rezultira pogrešnim objašnjenjima ili predviđanjima koja se nikada ne ispune, što se može ilustrirati pitanjem koje se ovih dana nešto glasnije ponavlja, naime »kako Kosovo može proglasiti nezavisnost, a Republika Srpska ne može?«. Objašnjenja koja se pozivaju na doktrinu o pravu naroda na samoopredjeljenje/samoodređenje, ili na časne radove Vladimira Iblera koji tu doktrinu razlaže i primjenjuje na pojedinačne slučajeve služeći se kategorijalnim aparatom od prije 50 godina, ne odgovaraju duhu vremena. Perceptivni pomak ovdje se ogleda u promjeni objekta analize. Više nisu referentna svojstva političkog entiteta (tj. stanovništva raspoređenog na određenom teritoriju) koji izražava želju za samostalnošću, već političkog entiteta od kojeg ovaj prvi namjerava da se otcijepi.
Bolje nego na paraleli Kosovo-Republika Srpska to možemo pokazati na paraleli Kosovo-Katalonija: u vrijeme katalonskog referenduma o nezavisnosti 2017. pitanje je glasilo zašto Katalonija nema pravo na samostalnost koju su zapadne demokratije priznale Kosovu. Uvažimo li promjenu paradigme na koju upozoravam, odgovor leži u naravi režima u Srbiji i režima u Španiji: Miloševićev režim masovno je deportirao i ubijao kosovske Albance, a vlada Mariana Rajoya, kao ni bilo koja druga španjolska vlada nakon pada frankizma, nije to činila s Kataloncima.
Takav pogled na stvari je posljedica prodora moralnih obzira u međunarodno pravo, što je opet posljedica moralizacije unutrašnjeg prava najznačajnijih liberalnih demokratija. Dok je još prije sedamdesetak godina bilo samorazumljivo da Republika Francuska održava redovne demokratske izbore u metropoli a da stanovništvo kolonija drži bez ikakvih političkih prava, danas je to nezamislivo. Ne samo zato što više ne postoje kolonije, već i zato što građani zapadnih političkih društava očekuju da njihove vlade »prema vani«, dakle djelujući na međunarodnom planu, štite iste vrijednosti koje njih same legitimiraju »prema unutra«. U pitanju je proces, koji možemo usporediti s globalnim procesom sužavanja prostora pušenja: još je pisac ovih redova, prije šezdesetak godina, letio JAT-ovim »karavelama« u kojima se smjelo pušiti, dok je danas u nekim zemljama to zabranjeno i na ulici. Moralizacija međunarodnog sistema tek je počela, i niko ne treba dokazivati da države, u mnogim prilikama, još uvijek slijede raison d’État a ne moralne razloge. Ali je tendencija vidljiva, i prostor amoralnog djelovanja liberalnih demokratija, kao i svih drugih aktera, s vremenom će bivati sve manji.
Sistematski kritičari liberalnih demokratija, Zapada i Amerike, kod nas brojni skoro kao googlepidemiolozi, spremni su da svaki izuzetak, tj. postupanje koje se ne uklapa u opisanu shemu, potkažu kao zapadno (američko!) licemjerje, nepridržavanje vlastitih načela ili politiku dvostrukih aršina. Oni, u svojoj ideologijom pothranjivanoj površnosti, ne shvataju da je riječ o procesu koji ima svoje faze, i koji napreduje samo zahvaljujući pragmatičnosti liberalnih demokratija. Kada je načelo jednom potvrđeno, neće se ostvarivati odmah, u potpunosti i posvuda, već samo tamo gdje je to moguće. Iako kineski režim umnogome liči na Miloševićev, neće se priznati samostalnost Ujgurima ni Tibetancima, niti će se poticati otcjepljenje Hong Konga, jer bi to izazvalo sukob s Kinom na koji Zapad nije spreman. No ocijenilo se da priznanje samostalnosti Kosova neće imati takve posljedice, pa je do njega došlo. Iz istih pragmatičnih razloga nije na dnevnom redu priznanje samostalnosti Čečenije, budući da bi to ruski režim silom ugušio (upravo kao u ratu 1992-1994). No kada za 30-40 godina režim ostane bez tog instrumenta, jer će upotreba vojne sile prema vlastitom stanovništvu postati neprihvatljiva samim Rusima čija politička kultura također evoluira, javit će se ruske federalne jedinice sa zahtjevima za samostalnošću poduprtima istim argumentima koje je koristio Vladimir Putin pravdajući rusku okupaciju Krima.
Evolucija međunarodnog prava koja je dovela do promjene paradigme počela je s djelom filozofâ a ne pravnikâ: podsjetit ću da je još 1996. najznačajniji živući mislilac našeg vremena, Jürgen Habermas, nazvao dotad nesporno pravo naroda na samoodređenje »navodnim pravom«. Rasijecajući Gordijev čvor u koji su se bili spleli pravo naroda na samoodređenje i pravo država na očuvanje teritorijalnog integriteta, Habermas je relativizirao i jedno i drugo. Secesija je moguća, ali samo ako su povrijeđena prava pojedinaca a ne kolektiviteta tj. narodâ: »nepravda koja legitimira otpor ne sastoji se u povredi nekog navodnog kolektivnog prava na nacionalno samoodređenje, već u povredi temeljnih individualnih prava« (Die Einbeziehung des Anderen, 1996). Na tom tragu, pisao sam 1999. da je izdvajanje Slovenije, Hrvatske itd. iz Jugoslavije bilo legitimno ne zbog prava slovenačkog, hrvatskog itd. naroda na samoodređenje, već zbog prirode jugoslavenskog režima, tj. činjenice da su srpski komunisti, koji su kontrolirali Jugoslavensku narodnu armiju, najavljivali još u februaru 1991. godine da će oružanim putem braniti socijalistički sistem, koji se na svjetskom planu urušio 1989. (Ethnos i demokratija, 2005). Socijalistički sistem pretpostavljao je zabranu političkog organiziranja i slobodnog iznošenja mišljenja i uvjerenja, zabranu privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju itd., što sve čini povredu individualnih prava jugoslavenskih građana (a ne povredu kolektivnih prava Slovenaca, Hrvata itd.) koja, prema Habermasovom mišljenju, legitimira secesiju.
U tom smislu, odgovor na pitanje »kako Kosovo može proglasiti nezavisnost, a Republika Srpska ne može?«, koje je nedavno javno postavio Aleksandar Vučić prenoseći »neka razmišljanja« Milorada Dodika, nalazi se u Habermasovom zaključku: »Sve dok svi građani imaju ista prava i dok niko ne trpi diskriminaciju, ne postoji normativno uvjerljiv razlog za otcjepljenje od postojeće zajednice«. U ovom slučaju, Srbi iz Republike Srpske morali bi dokazati da ih središnja vlast postojeće zajednice od koje namjeravaju da se otcijepe diskriminira. To neće biti lako: kako je u svome Ustavu iz nužde (2010), u potpoglavlju zgodno naslovljenom »Secesija Republike Srpske?«, pisao Edin Šarčević, da bi takav zahtjev bio pravno prihvatljiv
neophodno je dodatno provjeriti da li je ispunjena pretpostavka nepodnošljive diskriminacije. Prema ovom kriteriju bi Srbi u Bosni i Hercegovini morali, zbog etničkih svojstava, biti do te mjere diskriminirani (u odnosu na većinske narode), da bi isključivo secesija došla u obzir kao srazmjerna reakcija na potrebu kolektivne zaštite Srba. Pritom se konkretne okolnosti ne smiju procjenjivati na osnovu političkih proklamacija i literarnih stavova, nego na osnovu objektivno provjerljivih činjenica koje uključuju i postojeću pravnu konstelaciju.
Mnogo lakše nego neravnopravnost Srba u Bosni i Hercegovini, piše dalje Šarčević, bilo bi dokazati neravnopravnost nesrba u Republici Srpskoj, u kojoj su Srbi u povlaštenom položaju:
Ništa drugo ne slijedi iz analize političke prakse i socijalnog života. U pogledu jezika, vjere i kulture (u najširem smislu) ne vidi se nijedan razlog da se sumnja da su Srbi pravno osigurali svoje kolektivne pozicije u dejtonskom uređenju: srpski jezik i ćirilično pismo su dio obrazovanja i javne upotrebe, pravoslavna vjera je prateći dio svakodnevnih socijalnih rituala, od krsnih slava gradova, policijskih i vojnih jedinica do osvještavanja javnih ustanova i zgrada, ranije javne ustanove pretvaraju se u ustanove koje pod entitetskom egidom otjelotvoruju srpstvo (pozorišta, izdavačka preduzeća, akademija i sl.), a pridjev »bosanski« izbacuje se iz imena geografskih lokaliteta i djelimično zamjenjuje pridjevom »srpski« (»srpske šume«, npr.) – što sve jednoznačno ukazuje da ne može biti govora o nepodnošljivoj diskriminaciji Srba u opisanom smislu.
Da bi čovjek, dakle, shvatio zašto je međunarodna zajednica priznala nezavisnost Kosova a ne želi da prizna nezavisnost Republike Srpske, ne mora biti Einstein. Dovoljno je da, umjesto Smilje Avramov, čita Jürgena Habermasa ili Edina Šarčevića.
wpDiscuz
