Predsjednik Hrvatske protokolarni je ukras s pristojnom, redovitom plaćom, prostranim uredom i napuštenom kućicom za pse u vrtuMalo nakon što je na predsjedničkim izborima pobijedio Kolindu Grabar Kitarović, Zoran Milanović potrošio je pola sata na razgovor s turskim liderom Recepom Tayipom Erdoganom. Kad su se, kako je i red, upitali za zdravlje, obitelji, djecu i biometeorološke prilike, sjetili su se i Bosne i Hercegovine te su, prema Milanovićevim riječima, odlučili napraviti analizu funkcioniranja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Nekoliko dana kasnije objavljeno je da su se novi hrvatski predsjednik i sultan za 21. stoljeće, zapravo, dogovorili pokrenuti izmjene Privremenog mirovnog sporazuma za BiH, što je inače službeni naziv dokumenta kreiranog u Zračnoj bazi Wright-Patterson, u gradu Daytonu, država Ohio.Kako se analiza transformirala u izmjene, niti je jasno niti je osobito važno. Važniji je onaj kratki odgovor Mislavu Bagi.
“To je nemoguće, takav ugovor se može usporediti s ugovorima o granici i ne mogu se otkazivati u normalnoj proceduri. Morali biste ponovno okupiti sve dionike, a to je nemoguće”, rekao je Milanović.
Otkad je zagrlio suprugu, podigao stisnutu šaku i čestitao gubitnici, nekadašnji premijer ponaša se očekivano i sukladno poziciji koju je osvojio: ne radi gotovo ništa, jer niti posla ima niti mora održavati formu. Predsjednik Hrvatske protokolarni je ukras s pristojnom i redovnom plaćom, prostranim uredom i napuštenom kućicom za pse u vrtu. Sve drugo je, u biti, muziciranje spolovilu. Politika nije samo umijeće mogućeg – jer bi, da je suprotno, povijest ostala uskraćena za događaje koji su se jednom činili nemogućim – ali nije ni djelatnost u sukobu s realnošću.
Drukčije rečeno, revizija famoznog Daytonskog sporazuma će se, tko zna, nekad možda i desiti, za 50 ili 200 godina, ali su pokušaji da se izvede baš sad ravni onima da se na Mjesec stigne laganom šetnjom u japankama. U zimu 1995. godine tadašnji američki povjerenik za BiH, pokojni Richard Holbrooke, sa suradnicima je kreirao začudni ustavni i politički eksperiment. U malo kome poznatom gradu, nešto većem od Rijeke, stvorena je unija koja je u isto vrijeme federacija, konfederacija, zajednica konstitutivnih etničkih grupa…
Uglavnom, teritorijalni Frankenstein u kojem kraj rata nije označio izbijanje mira, ali jest, ma kako paradoksalno zvučalo, riješio problem. Barem iz američke perspektive gledano. A ona je takva da nije važno da se dođe do pravednog rješenja nego da za Washington problema – nema. Nasuprot Holbrookeu sjedili su tad predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su ionako vlastitu sudbinu prepustili Franji Tuđmanu, delegacija Srba iz BiH, čije je članove Slobodan Milošević ponekad pitao za zdravlje, a još rjeđe za mišljenje, te bošnjački pregovarački tim vođen Alijom Izetbegovićem.
Do te zime 1995. godine Hrvatska je svoj primarni ratni cilj ostvarila, Srbija je kontrolirala oko polovice teritorija u BiH i unutar sebe pucala pod međunarodnim sankcijama, dok je Armija BiH, sama ili u suradnji s HV-om i HVO-om, ostvarivala vojne uspjehe koji su za posljedicu mogli imati novi izbjeglički val prema Srbiji, što je moglo značiti i još aktivnije i dugotrajnije sudjelovanje te zemlje u komadanju BiH.
Liderima iscrpljenih vojski ponuđena je, u najkraćem, neravnomjerna raspodjela nezadovoljstva u trenutku značajne američke zainteresiranosti za Balkan, slabog turskog utjecaja i Rusije koja nije sličila današnjoj.
Četvrt stoljeća kasnije ništa pod kapom nebeskom nije isto: BiH je mirna, pa CNN ne pušta uznemirujuće snimke, nova, Erdoganova Turska sve je dalje od Washingtona i sve bliže Moskvi, Rusija se na njoj zanimljivo područje ugurala kombiniranom tehnikom korištenja krupnoga kapitala i pomaganja destruktivnih političkih skupina, Hrvatska je članica NATO-a i EU, dok Srbija u isto vrijeme gubitak Kosova kompenzira ojačavanjem Republike Srpske, a probleme s Bošnjacima amortizira preko Ankare, s kojom ima osobito dobre interesne veze i kojoj Bakir Izetbegović služi kao da mu je Erdogan očev klon.
Svih ovih godina Privremeni mirovni sporazum, uz izmjene koje su se dogodile, funkcionira poput primitivne verzije Matrixa. Na jednom nivou stvarnosti su problemi koji se ne rješavaju, već traju dok ih ne zamijene novi, pa tako u krug, dok se na drugom život ponaša poput vode, one što sebi uvijek nađe neki put.
Bez prokleto jednostavnog izbora između kakvog-takvog mira i nastavka brutalnog rata, u situaciji u kojoj klasične ucjene i nimalo bezazlene prijetnje nisu, uvjetno kazano, legitimni pregovarački argumenti i s novouspostavljenim odnosima na prostoru punom većem od Bosne i Hercegovine, radikalne izmjene Daytona su, dakle, točno kako je Milanović rekao, nemoguće.
A da je, kao što nije, najavio zalaganje za ukidanje Republike Srpske, Bošnjaci bi po njemu nazvali ulicu u, makar, Goraždu. Da je, pak, kazao kako će raditi na formiranju trećeg, većinski hrvatskog entiteta, bez obzira na cijenu, širokobriješki Trg Gojka Šuška se više tako ne bi zvao. Da je, u konačnici, izjavio kako je podjela susjedne države i jedino i najbolje rješenje, Milorad Dodik bi mu pod prozore poslao trubače direktno iz Guče.
No nije, sasvim suprotno: umjesto da od sebe pravi zabavljača regionalnoga karaktera, što je prethodna stanarka Pantovčaka radila neumorno, neprekidno i karikaturalno, pokazao je kako razumije da svaki tekst ima svoj kontekst, računajući, je li, i mirovne sporazume što su bili privremeni dok nisu postali dugotrajni.
Emir Imamović Pirke l Express.hr
wpDiscuz