Švedski školarci nemaju vjeronauk, ali imaju besplatne tablete i pribor

BRIGE koje muče roditelje učenika u Lijepoj našoj, u razvijenim zapadnim zemljama ne postoje. I dok učenici u Hrvatskoj još šilje olovke, a roditelji se zadužuju kako bi im kupili školske udžbenike, njihovi vršnjaci u Švedskoj u školi zadužuju iPade, a svi udžbenici i pribor su potpuno besplatni. Nastava se odvija samo u jednoj, prijepodnevnoj smjeni. Učenici na računalu rade već od prvog razreda te, kroz zanimljive animacije, s lakoćom usvajaju nova znanja. Vjeronauka u školama nema, školarce se ne opterećuje učenjem o povijesnim bitkama i ratovima, ali zato se od njih traži da već od nižih razreda budu pravi mali istraživači te rade na projektima koje su sami odabrali. Do kraja osnovne škole svi moraju naučiti plivati, svirati jedan instrument, kuhati, šivati i snalaziti se u čitavom nizu praktičnih životnih situacija.
“Moja djeca su, nakon integracijskih razreda, prošli tjedan krenula u normalnu švedsku školu. Sin, koji je tu krenuo u 8. razred, odmah je, prvi tjedan, zadužio svoj vlastiti iPad koji ce koristiti cijelu godinu, u školi i kod kuće, kao i svi drugi učenici. Ono što je vrlo važno je i to da ovdje nismo morali kupiti niti jednu knjigu, bilježnicu niti pribor za školu. Ručak u školi je također besplatan. Sve informacije su na internet stranici djeteta te roditelji samo 2 puta godišnje idu na informacije gdje učitelj, roditelj i učenik zajedeno razgovaraju “o razvoju i napredovanju”, ispričala nam je liječnica koja je nedavno s obitelji odselila iz Hrvatske u Švedsku.
Svoje roditeljsko iskustvo iz škole u Švedskoj ispričao nam je i jedan otac, također liječnik koji je preselio u Švedsku.
“U švedskim školama nema vjeronauka, ali zato djeca, već od prvog razreda, uče strani jezik i koriste se računalima te kroz vesele animacije uče slova i sl. Svaki učenik ima svoje računalo na kojem radi zadatke iz matematike, jezika, piše tekstove, čita knjige u e-obliku. Na 25 učenika dolaze čak dva učitelja. To im omogućava da se mnogo bolje posvete djeci koja teže usvajaju gradivo, ali i da pomno prate rezultate svakog svog učenika. Ukoliko zapaze da je dijete, primjerice, nadareno za matematiku, daju mu dodatne, teže, zadatke iz tog predmeta kako mu na nastavi ne bi bilo dosadno. Škola počinje u 8:15 , a za razliku od Hrvatske, nastava se odvija samo prijepodne, te završava najkasnije u 15 sati. No, djeca zaposlenih roditelja mogu ostati u dnevnom boravku do 18 sati, a tamo s njima radi učitelj, imaju sportske sadržaje, a, ukoliko žele, tijekom dnevnog boravka mogu u školi pohađati i glazbenu školu”, priča liječnik čija su djeca, kako kaže, u švedskoj školi vidljivo zadovoljnija i motiviranija.
To ga, tvrdi, ni najmanje ne čudi jer se, za razliku od Hrvatske, učenike u Švedskoj ne zatrpava ogromnim količinama, često potpuno nepotrebnih, informacija.
“Kada povučem paralelu između hrvatskih i švedskih škola, mogu reći da je to što se s djecom radi u hrvatskim školama strašno. Ovdje u Švedskoj je opterećenje mnogo manje, a tempo nije ubitačan. Djecu se ne zamara učenjem o robovlasništvu u staroj Grčkoj, niti o ratovima, datumima bitaka, ne uče čak ni pisani rukopis, samo štampana slova, ali zato do savršenstva automatiziraju računanje do 100. Od prvog do šestog razreda osnovne, svako dijete nauči svirati bar jedan instrument, a uz to uče i glumiti u mjuziklima te šivati i kuhati. U petom razredu uče kako napraviti prezentaciju, kako istražiti nešto na internetu ili u knjižnici. Već 7. razredu samostalno sklapaju električne sklopove, a u 8. razredu svako dijete zna istesariti stolicu i klupu, skuhati ručak i snaći se u brojnim životnim situacijama”, kaže otac triju školaraca.
Učenike se u Švedskoj ne opterećuje čak ni brojčanim ocjenama koje se uvode tek od šestog razreda osnovne škole. Umjesto ocjena, u prvom planu je zdravlje i pravilan razvoj djece. Tako se, primjerice, trajanje nastave iz svih predmeta može, po potrebi, modulirati, no broj sati tjelesnog odgoja ne smije se smanjivati.
“Školski dan započinje nastavom koja traje sat i 15 minuta, nakon čega slijedi, pola sata odmora. Svaki odmor, bilo da je kisa ili sunce, djeca provode vani, na zraku, trče ili se bave nekim drugim aktivnostima, no ne smiju pasivno stajati. Tjedno vani moraju provesti minimalno 20 posto vremena provedenog u školi. U tjednu imaju najmanje dva puna sata tjelesnog odgoja, od čega je jedan sat plivanje. Svi učenici obavezno moraju naučiti plivati. Vrednuje se sve, od tehnike do izdržljivosti, te svako dijete dobije oznaku koliko je dobar plivač. Cilj je da na kraju srednje škole svatko od njih može samostalno otplivati 400 m”, kaže naš liječnik na radu u Švedskoj.
Svaki razred dobiva tjedno pismo – izvještaj, u kom se ukratko navodi sto se radilo, sto se planira raditi, kada su rokovi za zadaće, a u pismu je i link na zadaću za slučaj da ju je dijete zaboravilo ponijeti.
“U svakoj školskoj godini, škola ima i svoj moto, primjerice u školi u koju idu moja djeca ove je godine moto “borba protiv ružnog govora”. Pomno se njeguju i vrijednosti kao što je zajedništvo, skupni rad, upornost, a ono što je iznimno važno jest nulta stopa tolerancije na nasilje. Djecu se stoga uči i potiče da odmah kažu nastavniku te da zatraže pomoć, ukoliko zamijete da je neko dijete doživjelo nešto ružno ili ako su oni sami imali takvo iskustvo i tada se pokreće čitav jedan dobro usklađen mehanizam za borbu protiv nasilja. “Alarm” se pali i ako neko dijete nije došlo u školu, a roditelj prije toga nije obavijestio nastavnika koji je inače dostupan roditeljima svojih učenika u bilo koje doba dana te s njim možete komunicirati čak i mailom i sms-porukama”, pojašnjava naš sugovornik.
U proljeće svaki razred ima državni testni period kada se državna (mala matura) provodi u cijeloj državi, a cilj je da svaki učenik dobije jasnu sliku o tome kako je ovladao gradivima.
“Je li Mornar ministar obrazovanja ili bogoštovlja?

“Ovaj petak će moja prvorođena (četvrti razred osnovne škole) imati prvi sat informatike i 240-ti sat vjeronauka od kad je krenula u školu… Kinezi njenih godina sastavljaju iphone 6s ove godine…” , napisao je nedavno na svom Facebook profilu otac desetogodišnje učenice, Zoran Pucaric. Njegova je objava pokrenula lavinu komentara i reakcija te je još jednom otvorila aktualna pitanja – kuda ide hrvatski obrazovni sustav, je li zaglavio u nekom prošlom stoljeću te ostvaruje li on svoju primarnu svrhu, a to je obrazovanje budućih naraštaja za suvremeno, “high-tech” tržište rada.
“Nisam, kako su to neki zaključili, protiv vjeronauka, premda, bih više volio da se vjeronauk održava u župama, a ne u školi. No, držim da je neprihvatljivo da, u današnje vrijeme, učenik četvrtog razreda, u navodno jednoj od boljih osnovnih škola u gradu Zagrebu, još uvijek nije imao niti jedan jedini sat informatike. Baš kao što vjeronauk nije samo priča o tri kralja, pastirima i ovčicama, tako ni informatika nije samo kodiranje u asembleru i buljenje u monitor. Smatram da bi informatika u 21-om stoljeću morala biti obvezan predmet već od prvog razreda osnovne škole te je stoga izjava ministra znanosti, obrazovanja i sporta, da Hrvatska još nema novca potrebnog da informatika postane obavezni predmet u osnovnim školama, apsolutno neprihvatljiva, tim više što ju je izgovorio ministar Vedran Mornar koji je dva puta bio dekan te profesor primijenjenog računarstva na FER-u, na kom sam i sam diplomirao. Nakon svega pitam se je li Mornar ministar obrazovanja ili bogoštovlja”, kaže Pucarić dodajući da školski sustav u Hrvatskoj vapi za korjenitim promjenama.
No, sudeći po nedavnoj izjavi ministra Mornara, takvih korjenitih promjena očito neće biti prije 2022. godine., do kada bi 50 posto hrvatskih škola trebalo postalo “digitalno zrelo”, u što se, kroz projekt ‘e-Škole’, planira uložiti 180 milijuna eura.
I dok je, zbog nedostatka novca, informatička oprema za škole iz proračuna posljednji put kupljena 2008., u sekularnoj državi ima novca za oko 3 000 vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama koje zapošljava crkva, a plaća država. Prema prošlogodišnjim podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (iz kojeg nam, do zaključenja ovog članka, još uvijek nisu dostavili svježe podatke), za plaće vjeroučitelja godišnje se izdvaja oko 218 milijuna kuna, što znači da na njih otpada tri posto proračunskih sredstava koja se izdvajaju za plaće zaposlenih u osnovnim i srednjim školama. No, stvarni trošak kojeg vjeroučitelji predstavljaju za državni proračun znatno je veći.
“U skladu s Nastavnim planom i program za osnovnu školu Informatika je izborni nastavni predmet, a izvodi se dva sata tjedno, od V. do VIII. razreda. Nastava Vjeronauka izvodi se kao izborna nastavu po dva sata tjedno od I. do VIII. razreda osnovne škole. Prema podacima iz travnja 2014. u osnovnim školama bilo je zaposleno 840 učitelja informatike. Što se tiče vjeroučitelja, njih je u OŠ i SŠ bilo ukupno 3.024 – trošak plaće vjeroučitelja iznosio je oko 232,7 mil. kn. godišnje”, rekla je za Index Gordana Zuccon, glasnogovornica Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
I anketa Indexa u kojoj smo početkom godine pitali čitatelje za mišljenje o važnosti pojedinih školskih predmeta u hrvatskim školama, pokazala je da su prvih šest mjesta zauzeli redom: strani jezik – engleski, informatika, matematika, hrvatski jezik, fizika i biologija, dok su glazbena kultura, likovna kultura i vjeronauk na samom kraju ljestvice, čime su čitatelji poslali jasnu poruku da podršku daju podučavanju djece znanjima koja su tražena na tržištu rada.
Pored apsurda da u 21-om stoljeću hrvatski učenici do četvrtog razreda imaju 240 sati vjeronauka i niti jedan sat informatike, roditelj dvaju učenica, Zoran Pucaric, upozorava i na niz ostalih “bolesti” hrvatskog školskog sustava.
“Škole su loše opremljene, ishrana učenika je upitne kvalitete, dosta škola i dalje ima višesmjenski rad, nastavnici su nemotivirani i nezadovoljni društvenim i financijskim statusom, a sve to neminovno osjećaju djeca u obrazovnom procesu. I dok je s jedne strane gradivo zastarjelo, s druge se strane stano na tržište izbacuju novi udžbenici, što pogoduje nakladnicima, a skupo stoji roditelje školaraca”, upozorava  Pucarić.
O udžbenicima….
Iako se ističe kako je osmogodišnje osnovno školovanje u Hrvatskoj besplatno, kupovina kompleta udžbenika, čije se cijene kreću od 500 kuna, do gotovo 1300 kuna, predstavlja popriličan udar na, ionako osiromašen, kućni budžet roditelja.
“Čini se da je mnogo toga podređeno profitu nakladnika udžbenika. Svaki ministar je dobio zakonsko pravo jednom u svom mandatu odabrati nove naslove, a ti navodno novi naslovi su sprdačina, jer je riječ o istim udžbenicima, s možda jednom ili dvije nove ilustracije i par dopisanih rečenica. Isplati li se, zbog novih korica, tiskati navodno nove naslove i primoravati roditelje (ili gradove) da kupe te nove naslove? Koja je logika da iz matematike djeca imaju udžbenik, radnu bilježnicu i zbirku i da se u sve tri knjige izravno rješavaju zadaci? Zašto se onda sva tri naslova ne objedine u jedan, podijeljen u tri sveska, pa ćemo djeci olakšati torbu?”, pita Pucarić.
Financijski je, tvrdi, krajnje neodgovorno da država koja ima 40-tak tisuća novorođene djece, što znači i 40-tak tisuća učenika nekog razreda godišnje, dopušta i potiče izdavanje više različitih udžbenika iz istog predmeta, nakon čega škole ili nastavnici biraju po kojem će udžbeniku raditi. To je, tvrdi Pucarić, čisto rasipanje novaca.
“Država treba raspisati natječaj za najbolji udžbenik iz svakog predmeta, zatim odabrati i nagraditi primjerice tri najbolja naslova te od njih napraviti i izdati jedan, ali vrijedan, udžbenik. Nema potrebe svake četiri godine mijenjati udžbenik iz matematike, jer ništa se u matematici za osnovnu školu nije promijenilo stoljećima, a kamo li u zadnje četiri godine. Bojim se da su interaktivni udžbenici na tablet računalima neostvarena želja nas roditelja upravo zbog nakladnika kojima bi, u tom slučaju, izmakla dobit”, kaže Pucarić.
O zdravstvenom odgoju
“Prije par godina žučno se raspravljalo o zdravstvenom i napose o spolnom odgoju. U silnim raspravama raznih udruga i pojedinaca, konzervativnih i liberalnih, umjerenih i radikalnih, potpuno nezapaženo je promakla činjenica da u zdravstvenom odgoju nije bio predviđen niti jedan sat za edukaciju djece o oralnom zdravlja. Ne čudi, stoga, nedavno objavljena informacija prema kojoj KEP indeks pokazuje kako smo u zadnjih dvadeset godina dvostruko pogoršali razinu oralnog zdravlja.”, upozorava Pucarić.  Vrijeme je, kaže, da ministarstvo obrazovanja lišimo politike i politikantstva. Ukoliko ne osiguramo najkvalitetniju moguću edukaciju za našu djecu, svima nam se smiješi svijetla budućnost u nekim drugim državama koje su to davno napravile, poručuje Pucarić
Otvoreno pismo budućem premijeru: Poziv na hitnu akciju izmjena programa informatike u osnovnim školama
Nakon izjave ministra znanosti, obrazovanja i sporta, Vedrana Mornara, da Hrvatska nema novca potrebnog da informatika postane obavezni predmet u osnovnim školama, ambasadori inicijative “eSkills for Jobs”, uputili su otvoreno pismo budućem predsjedniku Vlade o nužnosti brzih promjena u informatičkom obrazovanju mladih.
U pismu ističu kako nezaustavljivi razvoj tehnologije intenzivno utječe na globalnu ekonomiju, ali i na društvo u cjelini.
“Mi kao poslodavci, roditelji i odgovorni građani smatramo da Hrvatska nije spremna za ove promjene te zato pozivamo na hitnu akciju! Unaprjeđenje obrazovanja u području STEM-a (Science Technology Engineering Mathematics) je globalni imperativ. Širom svijeta pokreću se akcije kojima se mladima nastoje pružiti upravo one vještine kojima će razumijevati i graditi svijet budućnosti, bitno različit od onoga danas”, navode u pismu, ističući podatak da trenutno, na tržištu rada, nedostaje nekoliko stotina inženjera iz područja informatike. Upozoravaju i da se digitalna znanja u ostalim strukama slabo koriste, zbog čega hrvatske tvrtke postaju nekonkurentne.
Predlažu, stoga, da se programerske vještine, kao metoda jačanja logičkog razmišljanja i metoda pojačanja problemskog rješavanja zadataka, odmah uključe u školski program, za početak fakultativno, ali s prioritetom u odnosu na druge aktivnosti koje se nude u osnovnim školama.
“U Hrvatskoj postoje konkretna znanja i kreativni ljudi i velika pozitivna energija. Želimo vjerovati da uz malo dobre volje od strane obrazovnog sustava možemo napraviti jako puno za budućnost hrvatske djece i hrvatskog gospodarstva”, zaključuju potpisnici pisma Saša Cvetojević, Vedrana Miholić, Toni Milun i Iva Šulentić, ambasadori inicijative “eSkills for Jobs”.