Sve što trebate znati o genocidu nad Armencima (i zašto Turska već 100 godina tvrdi da ga uopće nije bilo)

U glavnom gradu Armenije Erevanu, kao i diljem svijeta, gdjegod postoji armenska dijaspora, obilježava se  tužna obljetnica – sto godina od genocida Armenaca, u kojem je stradalo 1,5 milijuna ljudi. Na dan 24. travnja Osmansko Carstvo počelo je svoj napad na Armence, kad su se intelektualci i politički lideri okupili u Istanbulu, piše Business Insider.

1. KAKO JE ZAPRAVO TEKAO GENOCID NAD ARMENCIMA?

Nakon što je Osmansko Carstvo pretrpjelo svoje prve gubitke u Prvom svjetskom ratu, vlada Mladoturaka (nacionalistička organizacija turskih intelektualaca koji su se školovali na Zapadu) izolirala je intelektualce i političke lidere iz redova kršćanske armenske manjine.

Potom je otišla i korak dalje – naredila je protjerivanje cijele armenske zajednice iz Anatolije u Siriju.

Duge kolone Armenaca protezale su se diljem istočne Turske, a iz zasjede su ih putem napadali vojnici i kurdske bande, ubivši stotine tisuća ljudi. Pokrajinski dužnosnici napadačima su zajamčili da ih neće kažnjavati.

Ubojstva su se odvijala pred očima međunarodne javnosti, uključujući i misionare – dramatična svjedočanstva o tome da je stotine ljudi ubijeno, neki i živi zapaljeni, pojavila su se u zapadnom tisku. Fotografije su prikazivale i cijele doline pune ljudskih lubanja. Armenski povjesničari danas tvrde da je smrtno stradalo 1,5 milijuna ljudi, bilo da su ubijeni ili da su umrli od gladi u sirijskim pustinjama.

Kad su kasnije upitali guvernera pokrajine Diyarbakir Mehmeda Reshida, koji je bio među dužnosnicima koji su obećali napadačima na Armence da ih neće kažnjavati, kako kao liječnik može opravdati svoje postupke, rekao je: “Moj turski identitet pobijedio je moju profesiju. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnosot da istrijebi bakterije”.

2. ZAŠTO TURSKE VLASTI NEGIRAJU GENOCID?

Turska vlada odlučno odbacuje tvrdnje da je to bio “prvi genocid u 20. stoljeću”. Ističe da nije bilo namjere za uništenjem Armenaca, već je njihova deportacija bila zapravo obrambeni potez nakon što su stali na stranu Rusa u ratu. Ustvrdila je i da je u tom ratu poginulo više Turaka i ostalih muslimana nego Armenaca.

Neki povjesničari, uključujući i one sa Zapada, slažu se s time i ukazuju na povijest armenskog nacionalizma i terorizma protiv Osmanskog Carstva, pri čemu su poginuli brojni osmanski službenici, pa čak i Armenci koji su stali na stranu države. Tvrde i da je Rusija na jednak način protjerala Turke iz područja koja je osvojila, kao i da su mnogi muslimani ubijeni i protjerani s Balkana kad je Osmansko Carstvo tijekom 19. stoljeća izgubilo svoje europske zemlje Grčku i Bugarsku.

Turski premijer Ahmet Davutoglu rekao je ovaj tjedan: “Ožiljci na Turcima i muslimanima zbog proživljenih progonstava i masakra tijekom stoljeća i danas su još živi. Ignorirati tu činjenicu i dijeliti ljude slijedom patnji koje su pretrpjeli jednako je povijesno upitno kao što je moralno pogrešno”.

3. TKO JE U PRAVU?

Turci imaju pravo kad kažu da se ne mogu povlačiti paralele s holokaustom židova u Drugom svjetskom ratu: nije bilo nikakvog plana za “konačno rješenje” kojim bi se istrijebili Armenci. Istina je i da je osmanlijska vlast, koja je tada bila na rubu propasti, imala razloga strahovati da će Rusija i druge zapadne, kršćanske zemlje iskoristiti njenu slabost da prošire svoiju sferu utjecaja, u suradnji s nezadovoljnim manjinama.

No, masakri nisu započeli u Prvom svjetskom ratu. Progona je bilo i ranije, osobito od 1895. do 1896., kada su ubijene tisuće, možda i stotine tisuća Armenaca. Štoviše, čak i u vrijeme rata teško je opravdati događaj koji dovede do istrebljenja nekoliko stotina tisuća, čak milijuna ljudi.

Ono što je najvažnije – iako su pokolji civila po etničkoj ili nekoj drugoj osnovi nažalost dosta česti u ratovima, razlika je što se u ovom slučaju htjela istrijebiti cijela jedna nacionalna zajednica.

Turska vlada tijekom prošlog stoljeća nije htjela uopće govoriti o ovom događaju, progoneći povjesničare i ostale koji su izvještavali o prošlom i sadašnjem tretmanu manjina. Sadašnja vlada, priznajmo, ipak je odlučila progovoriti o tome. Međutim, u cijeloj istočnoj Anatoliji postoje gradovi koji su nekoć bili središta armenske civilizacije, a danas u njima nema ni traga prisutnosti Armenaca, unatoč “žaljenju” koje Ankara izražava.