Published On: Pon, lis 3rd, 2016

Svaki sedmi stanovnik Hrvatske živi u izvanbračnoj zajednici

Nešto manje od 100.000 ljudi, ili oko tri posto odraslog stanovništva, u Hrvatskoj živi u izvanbračnoj zajednici, pokazali su podaci iz Popisa stanovništva 2011. godine. Stručnjaci su upozorili da je ta brojka vjerojatno podcijenjena te da u stvarnosti mnogo veći broj partnera živi u takvoj neformalnoj vezi, ali to tijekom popisa ne iskazuju iz niza razloga – zbog toga što, primjerice, nisu formalno prijavljeni na adresi na kojoj žive s partnerom pa se boje da će priznanje stvarnog stanja za njih imati negativne učinke.
Koliko je takav način zajedničkog života doista raširen u Hrvatskoj, nitko se nije usudio preciznije procjenjivati. A jedini relevantni podatak koji za sada imamo o učestalosti izvanbračnih zajednica iznenadit će mnoge: gotovo 14 posto stanovnika u dobi od 18 do 65 godina – dakle, svaki sedmi stanovnik – u Hrvatskoj živi u izvanbračnoj zajednici. Uzmemo li u obzir samo stanovnike te dobi koji žive u zajednici s osobom suprotnog spola, svaka peta zajednica je – izvanbračna.
Rezultati su to istraživanja koje je proveo IpsosPuls sredinom 2013. godine za potrebe doktorske disertacije “Izvanbračna zajednica i pravna sigurnost” dr. Nataše Lucić s Katedre za obiteljsko-pravne znanosti osječkog Pravnog fakulteta.
– I mene samu iznenadili su rezultati. Ostaje činjenica da je Hrvatska, prema pokazateljima koje imamo, i dalje pri dnu država članica EU po udjelu izvanbračnih zajednica, no udio je četverostruko veći od onog koji je pokazivao Popis stanovništva i bitno veći od onog koji sam očekivala – kaže dr. Lucić.

Bez matičara

Izvanbračne zajednice ovih su dana u središtu pozornosti zbog izrade novog Obiteljskog zakona, koji bi definiranje i reguliranje izvanbračnih zajednica, prema najavama predsjednice Radne skupine za izradu Obiteljskog zakona i dekanice zagrebačkog Pravnog fakulteta dr. Dubravke Hrabar, trebao stubokom izmijeniti. Izvanbračni partneri, koji su sadašnjim Obiteljskim zakonom u potpunosti izjednačeni s bračnim, morat će ubuduće svoju zajednicu registrirati budu li željeli da se i na njih primjenjuju prava i obveze koje imaju bračni partneri. Prema najavi dr. Hrabar, učinit će to zajedničkom ovjerom kod javnog bilježnika, čime se u Hrvatsku, po uzoru na brojna europska zakonodavstva, uvodi institut “malog braka”: registrirane heteroseksualne zajednice koja nije sklopljena pred matičarem niti svećenikom, a ima gotovo iste učinke.
Ova je najava izazvala kontroverzne reakcije. Zašto bi se sad odjednom neformalne zajednice, koje su takve upravo zato što ne žele nikakve “papire”, registracije i formalnosti, morale registrirati da bi ostvarivale prava koja u ovom trenutku već uživaju?
Zbog pravne sigurnosti, odgovara dr. Lucić, koja u zaključku svojeg doktorata – koji je izrađen pod mentorstvom dr. Aleksandre Korać Graovac sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, članice Radne skupine za izradu Obiteljskog zakona – predlaže upravo ono rješenje koje najavljuje dr. Hrabar.

Pravna sigurnost

– Rješenje koje podrazumijeva davanje ovjerene izjave izvanbračnih partnera kod javnog bilježnika o početku i kraju njihove izvanbračne zajednice jedno je od onih koje sam predložila u svom doktoratu. Daleko od toga da mislim da je takvo rješenje idealno, ali njime će se zasigurno dobrim dijelom riješiti pravna nesigurnost izazvana postojećim pravnim uređenjem, a i pridonijeti tome da se poštuje slobodna volja onih koji ne žele svoju zajednicu podvrgnuti pravnim učincima braka – kaže dr. Lucić. Predloženo će, nastavlja, sigurno izazvati nezadovoljstvo među određenim brojem osoba u izvanbračnim zajednicama jer im se neće svidjeti da moraju javnom bilježniku kako bi ostvarili prava koja su im do sada pripadala samom činjenicom zajedničkog života.
– Drugim riječima, neki sigurno neće svoju vezu rado formalizirati jer da su to željeli, sklopili bi brak. No, treba biti svjestan da, ma kako smatrali da nam “papir” nije važan, njegovo postojanje vodi pravnoj sigurnosti. Praksa je pokazala da bez njega pravna zaštita osoba u izvanbračnoj zajednici često ostaje samo “mrtvo slovo na papiru”, jer je izvanbračnim partnerima ponekad vrlo teško ostvariti ono što im jamči zakon – objašnjava.
Naime, prema aktualnom Obiteljskom zakonu, izvanbračna je zajednica u potpunosti izjednačena s bračnom ako su partneri bili u takvoj zajednici najmanje tri godine, ili kraće ako je u zajednici rođeno zajedničko dijete ili je okončana brakom. Međutim, u brojne druge zakone – kao što su porezni zakoni ili zakon o nasljeđivanju – ova načelna odredba iz Obiteljskog zakona nije uklopljena ili je izvanbračna zajednica potpuno drukčije definirana (primjerice, kao ona koja traje “dulje vrijeme”).
Najspornijim se pokazalo dokazivanje kad je točno izvanbračna zajednica počela, a kad završila. Sudska je praksa također vrlo različita: nekima je u dokazivanju ključan zajednički život, dok u drugim postupcima ta činjenica nije relevantna.
– Ishod postupka u kojem se odlučuje o postojanju izvanbračne zajednice nije neizvjestan samo tamo gdje se istodobno susreću zaista sve sastavnice životne zajednice, dakle i zajedničko stanovanje, i emocionalna, i imovinska, i seksualna povezanost među partnerima, koja je k tome vidljiva izvanbračnim drugovima neposredno bliskim osobama. Drugim riječima, samo u onim slučajevima gdje izvanbračni drugovi vrlo očito trajno žive kao bračni drugovi u skladnom braku – objašnjava dr. Lucić. Međutim, nastavlja, takvi se izvanbračni partneri vrlo rijetko nađu pred sudom kako bi dokazivali da su zaista partneri.

Zloupotrebe sustava

– Iz sudskih odluka u kojima se odlučivalo o postojanju izvanbračne zajednice vidljivo je da se stranke obraćaju sudu sa zahtjevom za njezino utvrđenje najčešće tamo gdje je postojanje životne zajednice životno i pravno vrlo sporno. U praksi se sve češće događaju zlouporabe sustava na način da jedan od partnera pozivanjem na izvanbračni status pokušava doći do imovinske koristi – tumači.
Formalizacija izvanbračne zajednice otklonila bi ovakva pitanja te bi odredba o obveznom trajanju zajednice u razdoblju od tri godine da bi se ostvarila (mahom imovinska) prava postala irelevantnom: zajednica bi trajala od dana potpisa kod javnog bilježnika (makar prije toga trajala tek koji dan) te bi završavala danom njezina raskida, također kod javnog bilježnika.
– Vjerujem da će se predloženom rješenju prigovoriti stvaranje dva paralelna pravna instituta, braka i izvanbračne zajednice. Međutim, izvanbračna zajednica i brak u hrvatskom pravu već jesu dva paralelna pravna instituta koja se međusobno razlikuju samo po formi, pri čemu ne treba zaboraviti koliki teret pravne nesigurnosti, kako građanima, tako i pravnim tijelima, stvara upravo neformalni oblik izvanbračne zajednice – smatra dr. Lucić.

Bez svih prava?

No, pitanje koje će zasigurno izazvati najviše prijepora jest kako urediti postojeće izvanbračne zajednice čiji broj, kako je pokazalo istraživanje, u Hrvatskoj nije zanemariv? Hoće li svi izvanbračni partneri, bez obzira na zajednički staž, sad morati javnom bilježniku kako bi se registrirali? I što će biti s onima koji neće htjeli prihvatiti registraciju? Hoće li ostati bez svih prava?
– Bilo bi neozbiljno govoriti o tome da izvanbračne obitelji koje ne formaliziraju svoju zajednicu trebaju izgubiti svaki oblik (obiteljsko)pravne zaštite. Mislim da razloge protivne takvom stajalištu nije potrebno posebno isticati. Zar bi, primjerice, bilo logično zaključiti da izvanbračni drugovi nisu obitelj u kontekstu zaštite od obiteljskog nasilja jer nisu potpisali izjavu kod javnog bilježnika?! – pita se.
Pritom, ističe, ne treba zanemariti tradiciju zaštite izvanbračne zajednice u Hrvatskoj. Naime, Hrvatska je priznala i ozakonila izvanbračne zajednice prije gotovo 40 godina, točnije 1978. – gotovo u vrijeme dok je takva zajednica u nekim državama, poput Italije, Norveške, Njemačke ili Španjolske, kao “grešan, nemoralan i neprihvatljiv” oblik ponašanja bila zabranjena. Kazne su se kretale od novčanih do prisilnih razdvajanja izvanbračnih partnera. Španjolska je, primjerice, takvu odredbu ukinula tek 1978., a Albanija tek 1994. godine!

‘Svetost’ braka

Nakon Drugog svjetskog rata vrijednost braka i njegova “svetost” u društvu bili su na vrhuncu te su ga europske države izrazito zakonski štitile, a drugi oblici obiteljskog života bili su potpuno zanemareni. No, krajem 60-ih i početkom 70-ih, zbog društvenih promjena, opće liberalizacije i procvata borbe za ženska prava, broj izvanbračnih zajednica u zapadnoeuropskim i, osobito, sjevernoeuropskim državama počinje galopirajuće rasti. Europska zakonodavstva morala su odgovoriti na takav trend. Švedska je bila prva koja je 1973. godine ozakonila izvanbračne zajednice: ranih 70-ih u Švedskoj je 15 posto odraslog stanovništva živjelo u izvanbračnim zajednicama – više nego što ih danas živi u Hrvatskoj. Švedska je država s najvećim udjelom takvih zajednica na svijetu.
Sljedeće su to učinile republike bivše Jugoslavije te Mađarska. Međutim, u Jugoslaviji razlog za to vjerojatno nije bio rastući broj izvanbračnih zajednica jer je takav oblik suživota bio razmjerno rijedak. Može se pretpostaviti da je, kao i u Mađarskoj, postojalo ideološko nastojanje da se obiteljski život odvoji od religije, pa i kroz potpuno priznavanje neformalnih, nigdje registriranih zajednica. Dr. Lucić pak navodi kako je glavni razlog bila pravna zaštita slabije strane. Naime, dobar dio tadašnjih izvanbračnih zajednica odnosio se na zajednice u kojima se muškarac nije želio oženiti ženom s kojom je živio. Nakon završetka zajednice, takve su žene doslovce ostajale bez ičega, izbačene na ulicu. Kako bi zaštitio slabiju stranu, zakonodavac je intervenirao.
Zanimljivo je da europska zakonodavstva nisu slijedila primjer Švedske, nego su se dobrim dijelom oslanjala (neka se još oslanjaju) na poznatu krilaticu Napoleona Bonapartea: “Izvanbračne drugove ne zanima zakon, zakon se ne zanima za njih”.
Veliki utjecaj na promjenu takvog stava imale su homoseksualne zajednice, koje su tražile pravo na obiteljski život i pravnu zaštitu. Heteroseksualne zajednice uvijek su imale mogućnost sklopiti brak i ostvariti zaštitu, no homoseksualne nisu imale ništa. Stoga su u dijelu zemalja istospolne izvanbračne zajednice bile regulirane prije raznospolnih, koje su im se tek naknadno – najčešće pod istim uvjetima – pridružile.
Francuska je tako krajem 90-ih uvela mogućnost građanskog sporazuma solidarnosti (PACS), koji su u početku mogle sklapati homoseksualne, a tek kasnije i heteroseksualne zajednice. I Nizozemska je takvu mogućnost prvo dala istospolnim zajednicama, da bi je kasnije (krajem 90-ih) proširila i na heteroseksualne. Njemačka ni danas nema nikakvu mogućnost registracije heteroseksualnih izvanbračnih zajednica niti su njihova prava bliska onima bračnih partnera.
Zanimljiv je slučaj Belgije, koja je pod utjecajem Kršćanskih demokrata odolijevala dati izvanbračnim zajednicama status koji bi na bilo koji način podsjećao na brak. Stoga je 1998. godine donijela propis o životnim zajednicama koje su mogle registrirati bilo koje dvije osobe, bez obzira na spol, krvno srodstvo ili emotivni odnos. To mogu biti partneri istog ili suprotnog spola, majka i njezina punoljetna kći, dva studenta, pa čak i svećenik i njegova pomoćnica, rekao je jedan od senatora objašnjavajući propis. On je na snazi i danas, no u međuvremenu je evoluirao te izvanbračni partneri imaju u pravilu sva prava kao i bračni.

Opća percepcija

– U hrvatskom se društvu, kroz medije, među političarima, ali i u široj javnosti, pitanje pravnog položaja izvanbračnih zajednica često spominje u kontekstu podjela na konzervativne i liberalne, lijeve i desne, religiozne i ateiste. Opća je percepcija da ako širimo pravne učinke braka na izvanbračnu zajednicu, to znači da smo liberalni i skloni prihvaćanju suvremenih europskih obiteljskopravnih trendova, a ako to ne činimo, previše smo konzervativni i skloni jakom utjecaju vjerskih zajednica na razvoj obiteljskog prava. Međutim, to doista nije tako, medalju treba pogledati i s druge strane. Žele li svi koji ulaze u izvanbračnu zajednicu da se na njih nakon tri godine primjenjuju sva prava kao da su u braku, u koji iz nekog razloga ne žele ući? – pita dr. Lucić.
Tu se zapravo radi o sukobu načela autonomije volje i načela zaštite slabije strane. Slabija strana u zapadnoeuropskim zakonodavstvima uvijek dobiva zaštitu i izjednačavanje s bračnim partnerom u, primjerice, području zaštite od nasilja u obitelji, ali ne i u nasljeđivanju i imovinsko-pravnim odnosima. Ponekad čak ni kad je zajednica registrirana: od 2006. godine partneri koji u Francuskoj sklope PACS nastavljaju stjecati svaki svoju imovinu nakon sklapanja zajednice osim ako posebno ne ugovore suprotno.
– Ne smijemo, primjerice, zanemariti osobe koje osnivaju izvanbračne zajednice u starijoj životnoj dobi jer ne žele starost provoditi u samoći, a koje, s druge strane, svu svoju imovinu nakon smrti žele ostaviti u nasljedstvo isključivo svojoj djeci iz prijašnjih zajednica. Prema postojećem nasljednopravnom uređenju, to nije moguće jer izvanbračni drug ulazi u prvi nasljedni red zajedno s ostaviteljevom djecom te polaže i pravo na nužni nasljedni dio – kaže dr. Lucić. Takve zajednice u budućnosti naprosto se ne bi registrirale.
Uvede li stoga Hrvatska “mali brak”, odnosno registraciju izvanbračnih zajednica kojom bi partneri jasno rekli da žele sve učinke braka, a u suprotnom bi se odrekli dobrog dijela prava, bit će na tragu drugih europskih zakonodavstava te, čini se, doista pružiti partnerima veću pravnu sigurnost.

Srce braka

– Osobno smatram da bismo s reformom možda trebali pričekati zaključke Komisije za europsko obiteljsko pravo, koja upravo radi na izradi načela za ujednačavanje europskih obiteljskih zakonodavstava u ovom području – kaže dr. Lucić.
Bez obzira na stupanj izjednačenosti izvanbračnih i bračnih zajednica, koliko nam je poznato, ni u jednom europskom zakonodavstvu ova dva instituta nisu izjednačena u jednome – presumpciji bračnog očinstva. Prema tom pravnom načelu, ocem djeteta rođenog u braku uvijek se smatra majčin muž, bez obzira na to je li on doista biološki otac ili nije. I samo majčin muž – ili uz njegovu izričitu suglasnost – može tražiti poništenje ili utvrđivanje stvarnog očinstva.
Izvanbračni partner djetetove majke – bez obzira na to je li u registriranoj ili neformalnoj zajednici – nema takav tretman. Nakon rođenja djeteta u braku u matičnim se knjigama majčin muž automatski upisuje kao otac. Izvanbračni majčin partner, pak, da bi bio upisan kao otac djeteta, mora nakon djetetova rođenja kod matičara dati posebnu izjavu kojom “daje” očinstvo djetetu, dok majka mora izjaviti da dano očinstvo prihvaća.
Ostaje vidjeti što će u vezi s tim donijeti nacrt novog hrvatskog obiteljskog zakona. No, promatrajući trenutačnu europsku praksu, čini se da je Jean Carbonnier, jedan od najuglednijih francuskih i europskih pravnih teoretičara u prošlom stoljeću, bio u pravu. Srce braka nije partnerstvo, nego presumpcija očinstva, rekao je.

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>