„Pozivam Željka Komšića da povuče svoju kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva i na taj način dopusti hrvatskom narodu da sam izabere svog predstavnika“.Tim je riječima Živko Budimir, kandidat HSP-a BiH za premijera Hercegovačko-neretvanske županije apelirao na Željka Komšića, kandidata SDP-a BiH za hrvatskog člana „kolektivnog šefa države“, na tribini HSP-a, tadašnje Budimirove stranke, održane u Konjicu, 28. rujna 2010, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.
Tako je govorio Budimir 2010.
„Ciljano upućujem poziv Komšiću upravo iz Konjica jer je ovaj grad primjer zatiranja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvata je u Konjicu 1991. živjelo oko 11 i pol tisuća, danas ih je tek nešto više od tisuću. Nisu ostvareni uvjeti za održivi povratak Hrvata. Oni će se moći ostvariti tek ustavnim promjenama, a da bi do tih promjena došlo, Hrvati moraju imati predstavnike koji će se znati i, prije svega, htjeti izboriti za hrvatske interese. Komšić je možda Hrvat po rođenju, ali njegovi postupci ga čine izdajnikom hrvatskog roda”, kazao je Budimir.
Budimir je, tada, pozvao i Bošnjake da na predstojećim izborima glasuju za svog predstavnika, a da izbor hrvatskog člana Predsjedništva prepuste hrvatskom narodu.
Komšić nije poslušao Budimirov apel- nije povukao kandidaturu i glasovima Bošnjaka izabran je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. No, isti taj Budimir koji je Komšića nazavo „izdajnikom hrvatskog roda“, a svoju kampanju vodio pod sloganom „Neću izdat ja“ i sam je, nakon izbora, prihvatio biti sredstvom majorizacije Hrvata. Pola godine nakon govora u Konjicu, Budimir je, mada je njegova stranka HSP poražena na izborima, prihvatio biti izabran za predsjednika Federacije- na funkciju, dakle, koja pripada predstavniku Hrvata, voljom bošnjačke većine u Federalnom parlamentu, a suprotno izbornoj volji svojih sunarodnjaka. Uz to, kako je utvrdilo Središnje izborno povjerenstvo BiH, na nezakonit način- dakle pučem.
Tako je Budimir prihvatio sve ono što je spočitavao Komšiću. Da se poslužimo njegovim riječima, prihvatio je biti „izdajnikom hrvatskog roda“, nije se povukao i omogućio da na poziciju predsjednika Federacije dođe onaj koji je izraz izborne volje većine Hrvata izašlih na izbore.
No, Budimir se nije zadovoljio samo tom funkcijom. Htio je postati i predsjednikom HSP-a, stranke, koja ga je kandidirala kao članica dominantno bošnjačke koalicije predvođene SDP-om za čelnika federalne izvršne vlasti. Kad mu to nije uspijelo osnovao je svoju vlastitu stranku- Stranku pravde i povjerenja (SPP), multietničku stranku, koja vizualnim obilježjima – trokut bijele boje- predstavlja BiH kao – prazninu, kao ništa.
Preoblačenje u političkog Bošnjaka
Predsjednik Federacije i predsjednik SPP-a odlučio je ići dalje: Kandidirao se za hrvatskog člana Predsjedništva. Odbacivši hrvatski plašt, odlučio se preobući u političkog Bošnjaka ne bili, po uzoru na onog kojeg je nazivao „izdajicom hrvatskog roda“ zasjeo na njegovo mjesto.
Nakon što je, iz rezultata izbornih istraživanja shvatio da je potpuni autsajder, Budimir, umirovljeni general HVO-a i bivši podoficir JNA, je zaigrao na sve ili ništa. Retoriku kojom se do prije ,četiri godine predstavljao kao veliki borac za prava Hrvata, zamjenio je retorikom velikog Bošnjaka i sve glasnije počeo govoriti što je bošnjačko-bosanskom uhu milo čuti. Protiviti se trećem entitetu, zagovarati unitarnu BiH, satavljenu od ekonomskih regija, s jednim predsjednikom i jednom vladom, nazivati Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom i tražiti njezino ukidanje, napadati Čovića i Dodika. Jednom riječu udvarati se Bošnjacima kako bi stekao status podobnog Hrvata, „bosanskog patriote“, kojeg će Bošnjaci izabrati za nasljednika „izdajnika hrvatskog roda“.
Nakon osmogodišnje majorizacije Hrvata u Predsjedništvu BiH i, u dva navrata, u Federaciji BiH, SDP je, valjda shvativši da je zemlju doveo na rub ponora i moguće pod pristiskom, ili na nagovor izvana, odlučio ovaj put ne iskoristi mogućnost koju mu pruža nakaradni izborni zakon- da kandidiranjem Hrvata pruži priliku Bošnjacima da ponovo izaberu „novog Komšića“.
I Komšić je, nakon što je napustio SDP i osnovao vlastitu stranku Demokratsku frontu, odlučio, ne biti više „Komšić“. Uz prilično popularnog Emira Suljagića, kao kandidata za bošnjačkog člama Predsjedništva, kandidirao je anonimnog Hrvata Antu Popovića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, svjestan da je njegov DF, kao i njegova bivša stranka SDP dominanto bošnjačka i da bi kandidiranjem poznatijeg Hrvata mogao ponovo potaknuti Bošnjake na čin majorizacije.
Sustav proizvodi nove “Komšiće”
No, mogućnost da se ponovo dogodi majorizacija Hrvata u izboru člana Predsjedništva BiH tim potezima Lagumdžije i Komšića nije otklonjena. Nju, naime, proizvodi sam izborni sustav, prema kojem se iz Republike Srpske bira srpski, a iz Federacije bošnjački i hrvatski član Predsjedništva države.
I više nego trostruko od Hrvata brojniji Bošnjaci u F BiH, prema važećem izbornom zakonu BiH mogu tako izabrati i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva zemlje. Potrebno je samo da se pojavi Hrvat po njihovoj mjeri. Važeći izborni zakon o izboru članova Predsjedništva BiH, način izbora delegeta u Dom naroda i način formiranja federalne izvršne vlasti, od međunarodnih predstavnika revidirani Daytonski su(ustav), dakle, kao što je proizveo „Komšića“, „Alijansu“ i „Platformu“, može i ovog listopada proizvesti novog Komšića u liku Živka Budimira, ili nekog drugog, i nove Plaforme i Alijanse.
Sve one koji su za vlast i novac spremni pogaziti moralna načela i izbornu volju Hrvata, sustav mami da to učine, proizvodeći tako nove nepravde i produžavajući političku nestabilnost i agoniju BiH. /HMS/
wpDiscuz