Ova fotografija bilježi trenutak neposredno nakon što je objavljeno da je HDZ-ov predsjednički kandidat Dragan Primorac osvojio svega 25% glasova u izbornom procesu u kojem su očekivanja stranke bila znatno viša.
Na slici vidimo premijera Andreja Plenkovića kako komunicira s trojicom mladih članova stranke, od kojih svaki spušta pogled.
Ova naizgled jednostavna gesta zapravo nosi dublju psihološku simboliku, otkrivajući strah, karijerizam i unutarnje sukobe unutar političke hijerarhije. I otvara pitanje: Kakvu to mladež Plenković okuplja oko sebe? Karakternu? Snažnnu? Nije li ovo znak stranci da je nešto trulo u njoj? Ovo su fotografije koje smo navikli gledati u nekom prošlom režimu.
Spuštanje pogleda, posebno u kontekstu autoriteta, univerzalni je znak pokornosti ili nesigurnosti. Bio je svojstven nekim odumrlim religijama, faraonskim i nekim trulim režimima. Demokratski vođa dopušta da ga se pogleda u oči. Autokrati ne.
Mladi na slici, svjesni svoje uloge unutar stranke, izbjegavaju izravan kontakt s Plenkovićem. To nije samo pitanje protokola; to je odraz unutarnje nesigurnosti i svijesti o vlastitom položaju u stranačkoj hijerarhiji.
Oni znaju da su njihova politička budućnost, karijere i percepcija unutar stranke uvelike ovisni o volji “glavnog igrača”. Takav pogled otkriva strah od neizvjesnosti, ali i suptilno priznanje vlastite nemoći.
Strah od razočaranja vođe
Nakon razočaravajućeg izbornog rezultata, atmosfera je neizbježno napeta. Mladi politički kadrovi, premda možda osobno nisu odgovorni za ishod, osjećaju težinu kolektivnog neuspjeha.
Njihovi pogledi spušteni prema podu signaliziraju bojazan da bi Plenković, poznat po svojoj artikuliranoj ali odlučnoj retorici, mogao preispitati njihovu ulogu u stranci ili ih izravno prozvati za manjak doprinosa.
Plenković nije samo vođa – on je arhetipski simbol političke moći u njihovim životima. Njegova prisutnost za njih nije samo prilika za dijalog, već i stalna prijetnja da će njihovi postupci, riječi ili čak geste biti pogrešno protumačeni.
To stvara tjeskobu koja im otežava održavanje izravnog kontakta očima.
Svaki od mladića na slici očito se nalazi u neugodnoj poziciji tipičnoj za rane faze političke karijere: žele impresionirati vođu, ali ne znaju kako. Njihovo ponašanje na slici može se shvatiti i kao refleksija “političkog oportunizma” – pokušavaju ostati neprimjetni dok ne dođe trenutak da zasjaju.
Ironično, upravo njihova pasivnost i spušteni pogledi sugeriraju kako još nisu ovladali vještinama koje su potrebne za navigaciju unutar političke arene.
Karijeristi rijetko riskiraju. Oni biraju sigurnost šutnje i pokornosti kako bi izbjegli greške koje bi ih mogle diskvalificirati u očima nadređenih.
Na slici se jasno vidi njihova “neutralna” strategija – držati se po strani, ne izazivati pažnju i čekati priliku za uspon.
Plenkovićeva figura kao ogledalo straha
Plenković na ovoj slici simbolizira ne samo autoritet HDZ-a već i pritisak koji dolazi s članstvom u tako strukturiranoj političkoj organizaciji.
Njegov pogled vjerojatno isijava kombinaciju razočaranja zbog rezultata i procjenjivanja prisutnih. To je trenutak u kojem svaka osoba u prostoriji preispituje vlastiti doprinos, dok lider, svjestan svoje moći, promatra što će reći i kako će se izraziti.
Ova fotografija hvata ne samo trenutak političke drame već i trajnu dinamiku hijerarhijskih odnosa u politici.
Mladi članovi HDZ-a spuštenih pogleda odaju mješavinu straha, ambicije i nesigurnosti. Kao da stoje pred božanstvom. Pred različitim stvorenjem od njih. Pred minotaurom koji nad njima vlada. Niti Tuđman nije tražio ovakvu pokornost.
Njihovo ponašanje nije samo osobni odabir, već odraz sustava u kojem se nalaze – sustava koji ne tolerira greške, ali istovremeno rijetko daje prilike za rast onima koji ne riskiraju.
Fotografija je simbol kontradikcija suvremene politike: dok mladi traže priliku da se uzdignu, vođe poput Plenkovića očekuju inicijativu, odlučnost i lojalnost – osobine koje nisu uvijek kompatibilne s politikom spuštenih pogleda.
Ljudi iz Crkve trebali bi dobro analizirati ovu fotografiju. Na njoj nema ništa kršćanskog, ljudsko ni sveto. Djeca ispranog mozga nisu plod kršćanskog djelovanja. Moguće je da Hrvatsku zapravo vodi sekta. Sa svojim tajnim protokolima. Hoće li oni zdravi u njoj pronači način da se izbore?
wpDiscuz
