Ja sam u prvi mah pomislio da sam i ja Charlie Hebdo. Na prvu loptu, sve izgleda jasno kao dan. Zli momci, provjereno zli momci, ušli su u redakciju francuskog lista Charlie Hebdo i napravili masakr. Ubijali su ciljano, školski, streljivom iz Bosne. Cijevi su držali školski, prema tlu, dok nisu zapucali. Pucnji su bili pojedinačni, iz najpraktičnijeg pješačkog oružja, iz kalašnjikova. Okvir ima 30 metaka u koji dobar vojnik stavi 29, za svaki slučaj, zbog zaglavljivanja, da opruga u magazinu ne bude prenapregnuta. Dovoljno za ciljano, dakle ne nasumično, ubijanje ljudi koje su namjerili ubiti. Za masakr je bilo potrebno manje od pet minuta, manje nego je policiji potrebno da dođe. Žena na ulazu im je, pod prijetnjom oružja, otvorila vrata. Da je bila hrabrija, ubili bi, možda, samo nju. Pošto nije, ostala je živa. Dokaz da se hrabrost ne isplati, zar ne? Unutra su bili, vjerojatno, isto tako hrabri ljudi. Na tom Zapadu ne treba čovjeku posebna hrabrost da se sprda s vjerskim osjećajima kršćana, budista, muslimana, kršćana… To je, da upotrijebim naopak izraz, bogomdano pravo demokracije, da se sprdate s vjerskim osjećajima drugih. Što vam daje pravo na to? Pa, kažu, to što se sprdaš s vjerskim osjećajima svog naroda, pa možeš i s vjerskim osjećajima drugih. Malo suludo, zar ne? Samo antiteista, bez osjećaja poštovanja za tuđu vjeru, može naslikati Boga Oca u odnosu s Bogom Sinom i Svetim Duhom. Postoje nazadni sistemi u kojima se to ne radi. Ovaj naš, nedemokratski, recimo. Čovjek ateist stavio kondom na prste Gospina kipa. Performansa, umjetnost. Sloboda. Ali, podigla se prašina, kao što je i red da se podigne. Jedan se slikao gol u srušenoj crkvi. Opet umjetnost. Da, i sloboda. Ovi iz Charlie Hebdo su, da se razumijemo, uživali slobodu „do jaja“. Da čovjek izleti iz kože od njihove slobode. Za ubijanje 12 ljudi, nedovoljno razloga, ali za zatvor ili kazneno gonjenje, ili barem masnu novčanu kaznu, da. Kod nas bi se to zvalo „raspirivanje vjerske mržnje“ jer, srećom, toliku slobodu nismo dosegli, slava Bogu. Iskreno se nadam da i nećemo. Zašto tamo nije tako? Pa, oni su slobodni.
Vratimo se na sprdnju s vlastitom vjerom koja daje pravo da se sprdaš s vjerom drugih. Recimo, ne budi primijenjeno, da voliš šamarati svoju mater. Ili matere, što bi rekli na sjeveru „kao takve“. Ponavljam, ne budi primjereno ni primijenjeno. I, pošto imaš merak šamarati svoju mater, pomisliš da imaš pravo to raditi tuđim materama. I, naravno, odeš, onako demokratski, kod komšije, i, onako, slobodarski, opališ mu mater, svom snagom, otvorenim dlanom po starom licu. Ne treba se čuditi ako izbezumljeni komšija, ne budi primjereno, uzme kakvu sjekiru ili nož i zabije alat vrlom udaraču u leđa ili glavu. Jer, jedna je mater kao što je jedan Bog. Šamarati vlastitu mater je loše, šamarati tuđu je jako opasno.
I zato, da se razumijemo, svaka čast slobodi izražavanja. Ali, čisto da se zna, ja nisam Charlie Hebdo.
Veselin Gatalo l pogled.ba