“Sud Bosne i Hercegovine” objavio je obrazloženje presude u predmetu Milorada Dodika, no to obrazloženje više nalikuje političkom pamfletu nego pravosudnom aktu.
“Sud” je svjesno odbio odgovoriti na ključno pitanje koje je postavila obrana: kako je moguće da se Kazneni zakon BiH mijenja dekretom, bez zakonske procedure, protivno svjetskim konvencijama koje izričito zabranjuju takvu praksu?
Ovo pitanje nećete vidjeti na Klixu. Ovu temu Tužitelji BIH izbjegavaju ko faksimil na kojem se Murphey hvali kako je spasio Cikotića. Ovo je pitanje svih pitanja. Dokaz da je Schmidt pucajući u Dodika pucao u sebe. Jer se u svom nasilju i egoizmu, očešao u svetost pravnih postulata na kojima je utemeljen današnji svijet ljudskih prava. Rušeći Dayton, i način na koji je propisamo da se jedino može mijenjati Kazneni zakon, u Parlamentu dakle, pojma nije imao da ujedno ruši mnoštvo konvencija i institucija nadređenih ne samo Daytonu nego svim svjetskim ustavima. Za takvo nešto on tek nije ovlašten. Niti mu tu ovlast mogu dati čak ni famozne članice PIC-a. U kojima to pravilo također vrijedi. I koje će ga se sada morati javno odreći.
Sud se umjesto da odgovori obrani fokusirao na skretanje pažnje. Na banalno i ofucano pitanje legalnosti imenovanja nelegalnog Christiana Schmidta, pozivajući se na Ustavni sud BiH i praksu PIC-a, te citirajući ranije presude. Premda se niti jedna nije bavila legalnošću šefa OHR-a.
Time se javnosti pokušava podvaliti teza da je „sve u redu“ jer je Schmidt legalan – ali presuda uporno izbjegava odgovor na ono što je srž slučaja.
A to je: Ima li Schmidt pravo kršiti i samom Daytonu nadređen međunarodne konvencije o ljudskim pravima – ili nema?
Jer, sve i da je Schmidt apsolutno moćan i apsolutno legalan, iako i to i dalje diskutabilno, ostaje činjenica da je on svojim dekretom izmijenio Kazneni zakon – što je strogo zabranjeno prema:
- članku 7. Europske konvencije o ljudskim pravima, koja zabranjuje dekretalne izmjene Kaznenog zakona.
- članku 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji zabranjuje dekretalne izmjene Kaznenog zakona.
- članku II. Ustava BiH (stavci 2 i 3), koji zabranjuje dekretalne izmjene Kaznenog zakona.
- temeljima međunarodnog prava i prakse svih suvremenih demokracija, koji isto tako zabranjuju dekretalne izmjene Kaznenog zakona.
Kazneni zakon nije običan zakon. Jedini je koji je zaštićen i van Ustava BIH. Snažnim međunarodnim konvencijama. Samo Kazneni zakon. Niti jedan drugi.
Zašto? To je jedini zakon koji se bavi uskratom ustavnih prava, u kojem su kazne – zatvorske. To je jedini zakon koji suspendira slobodu. Zato Kazneni zakon mora biti javan, predvidiv i usvojen od zakonodavne vlasti. Da ne bi bio zloupotrebljen od moćnika u obračunu s pojedincem ili grupom. U suprotnom postaje oružje nepravde.
Upravo zato u svim zemljama svijeta on se može mijenjati isključivo u zakonodavnoj proceduri, javno, predvidivo i uz parlamentarni nadzor. Jer u suprotnom bismo živjeli u režimu, apsolutističkoj monarhiji, gdje jedan čovjek može samovoljno odlučivati o kaznama, zatvorima i ljudskoj slobodi. I upravo se to dogodilo. Kazneni zakon BIH izmjenjen je suprotno međunarodnim poveljama koje su iznad Schmidta i Daytona. Nije donešen u zakonitoj proceduri kakvu traži ne samo Ustav BIH nego cijeli svijet.
Suprotno svjetskim poveljama Schmidt nije imao mandat mijenjati Kazneni zakon. Nije imao mandat učiniti to bez procedure, tajno, nepredvidivo i bez parlamentarnog nadzora. Neke druge zakone, ako je legalan, i ako se dogovorimo da može, možda čak i jest ali Kazneni zakon ne. Svijet nije mogao dopustiti jer sce zemlje PIC-a dužne su poštivati istu tu povelju o zakonitoj izmjeni Kaznenog zakona.
U Ustavu BIH jasno stoji da su konvencije i povelje iznad Ustava BIH. Kako je OHR dio općeg okvirnog sporazuma, to znači da su te konvencije i iznad OHR-a. I Schmidt je to morao znati.
Schmidt je time kompromitirao države PIC-a koje su ga imenovale, te dio Vijeća sigurnosti koji stoji iza njega, jer je sada na njihova pleća prenio odgovornost za kršenje osnovnih ljudskih prava u BiH. Njihov autoritet , ako ga ne sankcioniraju , prestaje u BIH a pitanje je zašto uopće više i postoji budući da su i nakon presude, stale uz Schmidta.
Istodobno, Schmidt je Dodiku dao status žrtve, čovjeka kojem je zabranjeno političko djelovanje, kretanje i sloboda izražavanja – sve to dekretom, mimo volje Parlamenta BiH i ustaljene pravne prakse.
U svemu tome, Sud BiH, koji je sudio prema tom neustavnom dekretu, bio je dužan zatražiti mišljenje Ustavnog suda. Zašto? Zato jer tamo sjede stručni ljudi koji pravo i povelje moraju poznavati bolje od Schmidta. No umjesto tog dobili smo sistemsku šutnju. Što će reći da se radi o političkom suđenju.
Ustavni sud BiH je, pak, tri puta imao priliku zaustaviti ovu pravnu katastrofu, odmah nakon objave u Službenom listu, prilikom podizanja optužnice i prilikom izricanja presude i svaki put je to odbio učiniti. Dakle opet sistemska šutnja.
Samim time članovi Ustavnog suda BIH sebe su proglasili pravnim neznalicama ili pak slugama pravne neznalice i protuustavnog Schmidta.
U zemlji koja se poziva na vladavinu prava – to je pravni i institucionalni skandal prvog reda.
Ovo su njihova imena: Seada Palavrić , Valerija Galić, Angelika Nussberger, Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja
Oni su sada već susramlje globalne pravne zajednice čovječanstva.
No, ključna točka dolazi na kraju:
Činjenica da niti jedna sudska instanca u BiH nije reagirala na kršenje međunarodnih pravnih normi prilikom izmjene Kaznenog zakona – iako su te norme iznad Ustava BiH i Daytonskog sporazuma – ne otvara samo pitanje korumpiranosti domaćeg pravosuđa. Ona otvara mnogo teže pitanje:
Je li Christian Schmidt dobio ovlasti – i ako jest, od koga – da ruši:
- Europsku konvenciju o ljudskim pravima,
- UN Pakt o građanskim i političkim pravima,
- Bečku konvenciju o međunarodnim ugovorima,
- Ustav BiH (čl. II),
- međunarodne standarde pravne sigurnosti,
- načelo zakonitosti,
- načelo predvidivosti prava,
- i samu ideju ustavne demokracije?
Ako jest – onda svijet mora znati da je Schmidt dobio mandat ne da štiti mir u BiH, nego da briše norme koje je čovječanstvo gradilo stoljećima.
Ako nije – onda je to što je učinio nelegalno, nevažeće i pravno ništavno. Pod pritiskom političkog Sarajeva ili možda uz financijsku potporu one zemlje u koju je Inzko otputovao nakon što je i sam pred kraj mandata nametnuo izmjenu Kaznenog zakona kojom se sankcionira negiranje genocida. Inzkovo kršenje međunarodnih povelja je slično kao i Schmidtovo s tim što on ovaj zakon nije pisao ciljano,s namjerom da nekog isti tren pritvori.
U oba slučaja – pitanje Scmidtove odgovornosti je pitanje koje više ne može ostati unutar granica BiH. Ono je već međunarodno.
Igra tek počinje
Međunarodna pravna zajednica, naime, već postavlja pitanja.
Kad svijet sazna da je zbog dekretalne izmjene Kaznenog zakona progonjen lider jednog naroda, a ne ratni zločinac – Schmidt neće pasti samo u BiH.
Pasti će kao paradigma nekompetencije i izopačenja mirovne misije u mnogim zemljama svijeta.
I tu dolazimo do ključne istine:
Sud BiH ovo zna. Zato i piše politička, a ne pravna obrazloženja. Zato jer zna da slijedi međunarodno poništenje presude. I to ne samo presude – već i njihove savjesti. A potom i karijera i pozicija.
Sudci kao pojedinci vjerojatno neće biti kazneno gonjeni – osim ako se ne utvrdi namjera ili korupcija. Ali pravni sistem BiH postaje duboko kompromitiran, jer je u niz navrata sistemski prešutio međunarodne obveze BiH, dozvolio je da visoki predstavnik dekretom mijenja Kazneni zakon, zanemario je međunarodne povelje koje su iznad Daytonskog sporazuma.
➡️ Pravo pitanje sada je:
Je li Schmidt djelovao po nalogu dijela članica PIC-a koje su mu možda prešutno dale zeleno svjetlo da zaobiđe međunarodne konvencije – i tako kompromitiraju ne samo domaće pravo, nego i međunarodni poredak?
Ako da, svijet mora znati: Tko su te članice i je li Upravni odbora članica PIC-a iznad UN-a?
Ivan Urkov / POSKOK
wpDiscuz
