Konačno je bošnjačka politička nacija nakon godina sporog političkog sazrijevanja krenula u otvoren proces stvaranja nacionalne države Bošnjaka. Ma koliko ti pokušaji danas izgledali amaterski i loši, ako ih gledamo kroz političku praksu dvojice (ili trojice) bošnjačkih lidera od kojih svaki želi umrijeti kao otac moderne bošnjačke sekularne države, kad već nisu mogli za života, od onolikog Alije, postati očevi nacije, to je lijepo, to je dobro i to treba pozdraviti.
_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
A ti procesi svode se na pokušaj da se Federacija na brzinu pretvori u bošnjački entitet s Hrvatima u njemu kao manjinom koja ima prava tek na ukrasnu, pripadničku demokraciju pa da se potom krene koliko toliko uzeti od Srpske. Ako to bude čak i samo Srebrenica taj teritorij od 51% BIH plus Srebrenica mogao bi biti sasvim dovoljan za modernu bošnjačku državu s lukom u Neumu i rahatlukom u Sarajevu.
Pripadnička demokracija koju spominjem, prvi je bošnjački nacionalni izum nakon ćevapa i svodi se na široku praksu,na svim razinama vlasti, da se Hrvatima ko fol dopusti demokratsko glasovanje i biranje predstavnika, koji nakon toga tek moraju udovoljititi sarajevskim ukusima ako žele u Vladu. Dakle vi Hrvati birate, no begovska je zadnja, mi imenujemo.
Hrvati u BIH za to vrijeme još uvijek su u potpunom političkom bunilu, pa se češće ponašaju kao pleme nego nacija, za što je dokaz i daljnji inferioran odnos prema Zagrebu, nedostatak vlastite vizije političkog puta te postojanje Jurišića, Budimira i Lijanovića koji još uvijek hrvatskim gradovima ne hodaju podvijenih repova niti se paranoično okreću iza sebe, budući da su svjesni kako su dio politički nepismenog plemena a ne odgovorne političke nacije koja takve kažnjava ne samo čvokama po kruševskim svatovima nego i općom društvenom denuncijacijom. Izgrađene političke nacije, npr. Srbi i Bošnjaci, u svojim redovima takve nemaju ili su ih odavno odstranile iz politikog života.
U konačnici, ti procesi uvođenja pripadničke demokracije u Federaciji, otvorena bošnjakizacija Federacije provedena pod plaštom građanskog šovinizma, ubrzala je političke procese u BIH. Dodatno Hrvatizirala i one Hrvate kojima je hrvatovanja bio pun kufer i bošnjakizirala i one Bošnjake koji su do jučer prestali vjerovati u ideju bošnjačke nacije države. Toliko o primjeni bošnjačke građanske ideje u praksi.
Internacionalizirano je potom hrvatsko pitanje daleko izvan granica BIH, skinuta je aureola nevinosti i žrtve s fesova bošnjačke političke elite u svijetu koja je prepoznata kao nedemokratska i unitaristička te je Hrvatima u BIH jasno dato do znanja što će im se dogoditi od strane “tolerantnih komšija” svaki put ako drugi put odluče konzumirati demokratsko pravo na pluralizam, sve dok su u istom entitetu s Bošnjacima i s istim nepravednim i protuustavnim izbornim zakonom.
Loša posljedica toga je što će u budućnosti HDZ-i u idućih nekoliko ciklusa moći pobjeđivati i s potpunim političkim moronima na stranačkim listama. Smrt hrvatske demokratizacije i pluralizma u BIH direktna je kolaterarna posljedica politike zlatkista u BIH. One iste kojoj je Zlatka savjetovao mudri Reuf B.
No ono što je najbitnije, a što je proizišlo iz Platforme jeste konačna svjesnost bošnjačke političke elite, da u slučaju nemogućnosti ostvarenja nacionalne države na 100% BIH treba prionuti na plan B, stvaranja kolike tolike države po cijenu raspada BiH.
Uspostavom nacionalne bošnjačke države na Balkanu bit će završen proces koji je krenuo još davne 71-e kada je Tito Muslimanima priznao pravo na etnonacionalnu zasebnost što oni svakako, da se ne lažemo pravaškim idiotarijama i zaslužuju. Sve od tada, do današnjih dana muslimanskobošnjačko vodstvo nakon radikalne, ponegdje i nasilne (Cazinska krajina) etnogeneze 90-ih koja polako završava, nisu postojali značajniji zahtjevi Bošnjaka za nacionalnom državom.
Oni su se u strahu od reakcije zapada ili čega li već uglavnom okreću eufemizaciji nacionalne ideje kroz priču o građanskoj BIH kao državi Bosanaca i Hercegovaca.
A Zapad, kroz svoje emisare u Bosni, koji su uglavnom trećerazredni diplomati, to je naivno prihvaćao, nekad iz neznanja i neinformiranosti, nekada iz praktičnih razloga posipanja pepelom zbog vlastite uloge 90-ih koja baš i nije bila tako svjetla a najčešće iz puke nebrige, smatrajući da je Bosnia za sada smirena.
Nešto naivnih, nešto oportunih Hrvata i jedan jedini Srbin od plemena Pudarića, pristali su na bošnjačku nacionalnu platformu rigidnog građanskog nacionalizma čiji odjeci do dana današnjeg nisu prodrli niti u jedan srpski ili hrvatski grad u BIH. Takvi pak danas, kada su maske pale, kad je najistureniji pripovjedač bajki o Građanistanu, o državi nadnacije Bosanaca i Hercegovaca gospon Zlaja izbeljio zeleni nacionalšovinistički jezik, vrište, urlaju, čupaju kosu, kao da eto , nisu znali , da je mali Salkin, cijelo vrijeme bio političar s nacionalnom ideologijom, vjerujući da je na čelu Bošnjačkog instituta bio neki drugi lik istog imena i prezimena.
Navikli plivati na stranim donacijama, i prodaji magle USA ambasadi , mreža NVO mafijaša, okupljena pod likom fašistoidnog Bajrovića, tek izleglog bošnjačkog jastreba, kojeg je sam Allah dž.š. poslao u ovaj ključni trenutak da razvali i ono malo zdravog međunacionalnog povjerenja što se nekim čudom stvorilo, i zaustavi svaki međuetnički dijalog, koji se opet nekim drugim čudom iskomunicirao, danas lansira zadnji glogov kolac u tijelo BIH, koji ni meka Bosna a niti tvrda Hercegovina teško mogu preživjeti zasjednu li takvi na bilo kakve odgovornije funkcije u zemlji.
A taj glogov kolac se manifestira na ovaj način, koji je sam Reuf prije nekoliko tjedana izložio u Oslobođenju:
Hrvati u BIH imaju previše prava i previše novaca i žive bolje od nas jer ih je manje a imaju više funkcija; ne postoji nikakvo neriješeno hrvatsko nacionalno pitanje; Bosanaca i Hercegovaca ima više nego Hrvata; (što znači da Hrvati i Srbi, nisu ujedno Bosanci i Hercegovci, iako je i sam Reuf do jučer tvrdio suprotno) , potom se licitira novim pravilima igre, konstitutivnost je nešto što će se izbjeći, konstitutivna prava bit će svedena tek na puko komšićanje BIH, etnička trodimenzionalnost BIH nešto je što će se staviti ad acta, državu će voditi građanska većina, a mjesta propisana po nacionalnom ključu neće se popunjavati principima predstavničke demokracije nego dosadašnjom praksom pripadničke demokracije. Dakle opet Budimiri, Jurišići, Komšići.
Uz sve to , nedopustivo je da Bošnjaci Goražda,Bihaća, Tuzle,Zenice, i Sarajeva više ne mogu Hrvatima birati predstavnike u Dom naroda. Ako se dopusti da Dom naroda postane reprezentativno popunjen i da doista služi onome čemu je i namijenjen, gotova je naša ideja Nadnacije. Da bi se Nadnacija ostvarila, nužno je zadržati mogućnost manipulacije glasovima, tvrde Bajrovići.
U sociologiji, i političkoj filozofiji, ta praksa , nametanja političkih predstavnika malobrojnijima naziva se majorizacija. Zapadna socijaldemokracija, ona o kojoj sarajevski socdemokrati pojma nemaju strogo osuđuje takvu praksu.
Slično tome, negiranje i potiranje ljudskih i kolektivnih prava kroz retoriku “oni su bogatiji, samim time nemaju se šta buniti ionako imaju previše” kroz povijest je prepoznata kao retorika fašizma. Takvu retoriku Socijalistička internacionala strogo osuđuje a strankama i pokretima koji ju iskazuju zatvara svaka vrata. Bajrović naravno, dok hoda po EU i SAD sijelima tada pazi što govori.
No na stranu sad sve to.
Pojava rigidnog Bajrovića znak je da je kod Bošnjaka provrelo i da se stvaraju dva politička bloka. Jedan koji vjeruje da bošnjačka država treba obuhvatiti 100% današnje BIH i druga koja smatra da je dovoljno poklopiti Hrvate i uzeti od Srba što se uzeti da u zamjenu da im se dopusti odcjepljenje.
Koja god opcija pobijedi na idućim izborima za BIH znači konačan kraj puta u ovom nedefiniranom obliku konstantne nedorečenosti i početak njezina kraja koji sigurno neće završiti tako kako ga zamišljaju Bajrović ili Lagumdžija budući da niti jedna projektirana kriza nije završila onako kako ju je smislio projektant.
Ako mreža NVO mafijaša na čelu s Bajrovićevim i potrošenim Komšićem dobije povjerenje Bošnjaka BIH će se raspasti ko kula od karata. Hrvati i Srbi više neće imati s kim komunicirati u Sarajevu budući će to biti nemoguće. Sa fašistima se , uostalom, i nema šta komunicirati.
Hrvati i Srbi, ili će proglasiti novu vladu BIH, s tim da će bošnjačke kantone smatrati paradržavnim ili će jednostavno proglasiti izlazak iz BIH koji više niti EU niti SAD neće moći zaustaviti budući da će svo međunarodno pravo i legitimitet biti van Sarajeva.
Ukoliko kod Bošnjaka pobijedi neka realnija opcija primjerice Tihićeva, ili možda Lagumdžijina bude li on u međuvremenu potpuno evoluirau u suvremenog bošnjačkog nacionalnog lidera realnijeg od samog Sulejmana, više neće biti prostora za uzmicanje i međusobne unutarbošnjačke ucjene na liniji SDA-SDP, kao do sada, budući da svaki pokušaj otimanja prava drugima, bili to Srbi ili Hrvati za sobom nosi i posljedicu – a posljedica je , naprosto, potpuno trošenje svakog mogućeg prostora novog političkog dijaloga.
Tada će neki novi Prud, biti nešto što će Srbima i Hrvatima nuditi sami Bošnjaci budu li htjeli opstanak države. S naglaskom na ovo “budu li htjeli”.
U tom smislu treba podržati stvaranje bošnjačkog entiteta kao dugoročnog stabilnog rješenja za BIH. Samo unutar tog entiteta Bošnjaci se mogu posvetiti sebi samima i prestati moderirati tuđim avlijama.Koliko budu pokazivali razumijevanja za artikulaciju i nebošnjačkih pozicija unutar BIH, koliko budu spremni pristati da autentični Hrvati i Srbi sami kreiraju medijski i politički prostor u BIH, bez dociranja i cenzure iz Sarajeva, utoliko će BIH biti jača. Budu li i dalje ucjenjivali BiH vlastitim nacionalizmom, vlastitim istinama i vlastitom nadtragedijom, ona će i dalje nastaviti tonuti.
Takva troentitetska BIH, dugoročno, uz malo dobre volje, mogla bi prerasti u modernu građansku državu, u kojoj će građanska kultura,neki novi dijalog, izvorna socijaldemokracija i razvoj ljudskih prava,biti prirodan proces koji će rasti odozdola, od najniže jedinice lokalne samouprave prema gore, prema entitetima i državi. Ovaj put znatno jeftinijoj i okrupnjenoj, unatoč svim onim povicima kako se radi o novoj podjeli BIH (Država sa 14 vlada postaje država sa 4 vlade)
Nemoguće je naime danas, dok se sva tri društva u BIH osjećaju na jedan način pod određenom vrstom opresije očekivati da Srbin u Banjaluci govori o pravima povratnika Bošnjaka i Hrvata ili da Bošnjak u Sarajevu proziva odgovorne za progon stotina tisuća Srba i Hrvata, kao ni da Hrvat u Ljubuškom, Livnu ili Stocu progovori o položaju tamošnjih Bošnjaka i Srba. Tek s uspostavom etnonacionalnih entiteta razvoj građanske kulture je moguć. Sve dok traju pokušaji NVO mafije i divljanje samodostatnog bošnjačkog građanskog nacionalizma ti procesi su na čekanju.
Paradoksalno ali nameću se sljedeći zaključci :
Oni koji negiraju nacionalna pitanja u BIH, i mašu nadidejom građanske BIH, protiv su bilo kakve moguće građanske BIH i rade na njenoj podjeli dok oni koji su svjesni nacionalne trojnosti u BIH, i neriješenih nacionalnih pitanja te govore o potrebi rješavanja istih žele u budućnosti vidjeti mirnu i i prosperitetnu građansku državu BIH, federaciju njenih triju građanskih entiteta.
Drugi paradoks je sljedeći – Bošnjački nacionalni lideri čude se odbijanju Hrvata i Srba državi građanskoj BIH koja bi bila ništa drugo nego entitet s bošnjačkom većinom, dok se istovremeno protive formiranju tri takve male građanske BIH u jednoj velikoj BIH. Ono što žele sebi odriču drugima. Dakle bošnjačka nacionalna politika , barem do sada stava je da je jedino bošnjački nacionalni korpus dovoljno kapacitetan upravljati institucionalnim političkim okvirom bio on entitet ili pak država. Pojednostavljeno rečeno, prema bošnjačkoj političkoj doktrini , tri multitetnička entiteta u kojem bi svaki od tri naroda imao određenu većinu nemaju kapacitet prerasti u tri građanska entiteta i na taj način stvoriti građansku BIH, dok država BIH u kojoj bi Bošnjaci bili relativna ili apsolutna većina, ovako jadna i trusna kakva jest, ima.
Doista, kad se sve to sabere treba postaviti pitanja: Zašto bošnjački politički predstavnici toliko mrze BIH i traže samo ona rješenja koja nužno vode njenom kraju ? Do kada će takvima bošnjački narod davati povjerenje? Može li se nakon toliko godina držanja vlastitog naroda u iluziji kod Bošnjaka uopće pojaviti realna politička stranka koja im neće prodavati muda pod bubrege nego će ih po cijenu gubitka izbora suočiti s realnošću i realnim mogućnostima?
Permanentno trajanje političke krize možda odgovara NVO mafiji, koja u tome i vidi konkretan financijski interes no odgovara li bošnjačkom narodu?
Permanentno trajanje političke krize potrajat će sve do dana kada uposleni u USA ambasadii i OSCE-u shvate da im Reuf Bajrović , Darko Brkan i slični prodaju mačka u vreći.
No budući da je teško vjerovati da će ti i takvi u USA embassy ili OSCE-u ikada išta skontati, jer i njima odgovaraju dobro plaćene apanaže u BIH, agoniju građana BIH može prekinuti samo jedno – istrošenost bošnjačke nacionalne politike.
Oni će još neko vrijeme gladnim Bošnjacima pokušavati pojasniti kako su za sve njihove probleme u zemlji krivi genocidni Dodik i hrvatski separatisti a onda kad kolektivni bošnjački želudac proključa, na ulicama Sarajeva gledat ćemo bošnjačko proljeće i svrgavanje balkanskih šeika koji su u nekakvom političkom poluprostoru čitava dva desetljeća zajebavali vlastiti narod, držeći ga emocionalnim ucjenama i lupanjem po ratnim ranama u jednoj vrsti političkog autizma, uvjeravajući ga da je krivac uvijek negdje drugdje bez imalo namjere da ga suoče s nerealnim ciljevima i sa stvarnošću koja je posve drugačija čim se bošnjački insan izdigne iznad bilo koje bošnjačke kotline.
Bit će to lijepo proljeće. Procvjetat će tada tisuću cvijetova. I jedna nova država na Balkanu. S lukom u Konjicu i rahatlukom u Sarajevu.
wpDiscuz