Stranci su u BiH za ženu plaćali 6000 njemačkih maraka

Kada je Kathryn Bolkovac, policajka iz Nebraske, vidjela najavu za zapošljavanje za privatnu vojno-sigurnosnu tvrtku DynCorp International, prijavljuje se i dobiva posao. Tako je došla i u BiH, gdje je DynCorp bio unajmljen kao potpora mirovnoj misiji UN-a. Postavljena je kao istražiteljica za ljudska prava, na čelu jedinice za pitanja rodne ravnopravnosti. Uskoro je počela otkrivati istinu o službenicima koji su bili uključeni u trgovinu ljudima i prisilnu prostituciju te njihove veze s privatnim plaćenim tvrtkama, UN-om i američkim State Departmentom. Ubrzo je dobila otkaz i ostala bez svega. Zahvaljujući dokazima koje je skupila, dobila je tužbu protiv DynCorpa, ali otvoreno kaže da im to nije puno naštetilo. Po njezinoj knjizi snimljen je film “Zviždačica” u režiji Laryse Kondracki, u kojem glavu ulogu igra Rachel Weisz. Kako ovu zemlju doživljava 15 godina nakon svog prvog dolaska u BiH, je li ikada požalila zato što je progovorila, Kathryn Bolkovac govori u otvorenom intervjuu za Specijal. S njom smo razgovarali nakon projekcije filma u Sarajevu i Mostaru, koji je prikazan zahvaljujući Nansen dijalog centru za mir i dijalog Lillehammer, Norveška te Nansen dijalog centru Sarajevo i Mostar, uz potporu Veleposlanstva Kraljevine Norveške.
Prije skoro 15 godina prvi ste put bili u BiH. Kakav je bio taj prvi susret, prvi doživljaj Bosne i Hercegovine?
Kad sam prvi put došla, bila sam puna energije i ideala da mogu nešto promijeniti, možda čak i malo naivna, ne samo zbog onoga što sam mogla učiniti, nego i što sam mogla naučiti. Ali taj osjećaj je vrlo brzo nestao.
Koji je bio taj prvi znak da se događa nešto loše? Što  je bio taj prvi događaj?
To je ustvari prije mog dolaska u BiH i imalo je veze s ugovaračem poslova DynCorp koji je Vlada pružila i koji su me unajmili. To se dogodilo u Fort Worth Texasu, gdje se jedan bivši zaposlenik DynCorpa, koji je već bio u BiH u misiji, obratio nekolicini osoblja, uključujući i mene, da zna gdje može naći zgodne djevojčice od 12 do 15 godina starosti. Mislila sam da nisam dobro razumjela ili čula ono što je rekao, ali prošlo je samo nekoliko mjeseci i shvatila sam da sam ga dobro razumjela.
Kada ste, nakon dolaska u BiH, shvatili da se radi o trgovini djevojčicama, ženama?
Isprva se termin ‘trgovina ljudima’ uopće nije koristio, ali ono što je bilo očigledno su bili-striptiz klubovi i bordeli i mnogobrojna vozila UN-a i međunarodnih organizacija koja su bila parkirana ispred striptiz-klubova i bordela i njihove otvorene šale na račun žena iz BiH. Tek u listopadu 1999. sam naišla na prvi pravi slučaj trgovine ljudima. To je bilo u Zenici kad sam radila na projektu zaštite ljudskih prava. U tom konkretnom slučaju, djevojku su našli pretučenu i ostavljenu – ležala je pored puta, pobjegla je iz jednog od tih bordela u Zenici. Doveli su je meni u Postaju međunarodne policije u Zenici. Jedino što je mogla reći je bilo ‘Flo-rida’, ‘Flo-rida’. Okupila sam nekolicinu mojih kolega i otišli smo u taj bar ‘Florida’ pored Zenice, gdje smo našli još sedam djevojaka. To je, uz još nekoliko slučajeva pred kojima sam se našla, potvrdilo moje sumnje. Za pola godine sam intervjuirala više od 100 žrtava. Mnoge od njih su pričale kako su pripadnici UN-a na razne načine uključeni u te slučajeve, ne samo Amerikanci, imali smo čak i slike Pakistanaca i opisanih tetovaža, mnogo čimbenika koji se jednostavno nisu mogli negirati u vezi slučajeva tih djevojaka. Čuli smo mnoge različite priče, normalne priče nekih djevojaka koje su došle ovdje misleći da mogu zaraditi: neke su već znale da će biti striptizete…, ali, naravno, nitko od njih nije znao da će im uzeti putovnice i dokumente i da će ih držati zaključane da ne mogu pobjeći.
Kakve su bile priče tih djevojaka? Odakle su bile, je li bilo ikakve šanse da se nakon tog otkrića spase iz BiH?
Većina tih djevojaka bila je iz Ukrajine, Rumunjske i Moldavije. Kada smo stupili u kontakt s njima, većina ih nije imala nikakve dokumente uz sebe, a ako i jesu, to su bile lažne putovnice i dokumenti. Ja sam usko radila s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) i onog trenutka kad smo saznali odakle su djevojke, stavljali smo ih u proces vraćanja njihovim domovima. Postoji mnogo slučajeva gdje bih mogla navesti konkretna imena, ali na to nemam pravo. Sva ta imena imam u svojim bilješkama, ali nikad ih ne bih mogla objaviti. Jedan od najgorih slučajeva je bio slučaj djevojke koja je plesala za klijenta kojeg su zvali ‘Doktor’, koji je stavljao kovanice njemačkih maraka u njezinu vaginu. Bilo je slučajeva analnog silovanja djevojke cijevima. Neke od tih priča su kombinacija događaja u ovom filmu.
Kada ste došli u kontakt s tim slučajevima i kada ste ih počeli istraživati, je li Vas šokirao broj djevojaka koje su bile u BiH? Koliko ste slučajeva uopće uspjeli otkriti?
Ja konkretno nisam riješila nijedan slučaj, s obzirom da sam bila samo promatračica, oslanjali smo na lokalnu policiju, ali radila sam vrlo blisko s mnogim policajcima koji su radili na tim slučajevima. Ali, nažalost, većina slučajeva je bila stopirana, najviše zbog toga što su te djevojke oslovljavali kao izgubljene slučajeve, ili kao kurve rata, kao prostitutke upravo oni koji su se bavili njihovim slučajevima. Međunarodna zajednica je željela minorizirati stvarni broj djevojaka koje dolaze u BiH.
Jeste li pokušali stupiti u kontakt s nekim bh. političarima?
U opisu mog posla je bilo da budem u kontaktu s bh. političarima svakodnevno, i ako ništa, bar su pokazivali želju da žele nešto poduzeti po ovom pitanju, ali to je najčešće imalo političku motivaciju jer su političari i radili pod UN-om i međunarodnom policijom: ako bi političari pokušali napraviti neki pomak prema slučaju razotkrivanja, odnosno povezivanja, tih djevojaka s dužnosnicima UN-a ili nekim drugim, to bi značilo da bi sami sebi ugasili izvor financiranja. O tome bi Vam više podataka mogla dati Madelaine Rice, koja je bila predstavnica UNHCR-a u to vrijeme. Ona može dati više podataka o broju ljudi koji su bili angažirani i ja sam među ostalima radila za nju.
Koliko je priča o tome pomogla da se riješi slučaj trgovine žena? Je li to ostalo prilično zataškano ili se napokon počelo otvoreno o tome govoriti?
Ono što je bio moj napor i moja djela jest upravo da razotkrijem ono što se događalo u BiH, Kosovu i ostalim misijama, da se pokaže kako je ovaj posao ustvari međunarodni kriminal koji potpomaže Međunarodna zajednica i da stvori više javne osviještenosti prema ovim problemima. Ali nažalost, doslovno ništa nije urađeno da se zaustavi trgovina ljudima, najviše zbog toga što ne postoje službe koje bi se bavile rehabilitacijom žrtava onog trenutka kada one postanu uključene u trgovinu. Čak i kad policija ne bi bila nikako korumpirana ili kad bi Vlada bila potpuno iskrena, ako ne financiraju potrebne organizacije, ovo niti će stati niti će se spriječiti s ekonomske strane. U zadnjih 10 do 12 godina ono što sam najčešće mogla čuti je javna svijest, ali javna svijest ne čini ništa po pitanju prevencije.
Vi ste ubrzo, nakon što ste počeli pričati javno o tome, sklonjeni iz misije?
Počela sam kao inspektorica za ljudska prava, onda sam bila glavna za ljudska prava. Prvu godinu svog posla ovdje išlo mi je super. Ali onog trenutka kad sam se počela baviti međunarodnim osobljem, odnosno međunarodnim osobljem koje posjećuje te bordele, počeli su problemi s mojim poslodavcem. Automatski su mi smanjili čin, ali me ni to nije ušutkalo, jer ja ovdje nisam došla zaraditi, ali nažalost, mnogi jesu. Nakon što sam tri – četiri mjeseca pokušavala nešto promijeniti, odnosno pozvati ljude na odgovornost, dobila sam otkaz, najviše zbog toga što su me optužili da sam falsificirala svoju dnevnicu, odnosno broj sati koliko sam radila. To je ustvari najbolja stvar koju je DynCorp mogao uraditi za mene jer sam mogla početi koristiti civilni, a ne kriminalni sud kako bih razotkrila detalje o trgovini ljudima i prostituciji. To se također dogodilo u Velikoj Britaniji, gdje sam mogla prezentirati dosta dokaza koje bi oborili na kriminalnom sudu, pogotovo na američkom kaznenom sudu. To je uzrokovalo dosta problema toj konkretnoj korporaciji, ali nimalo im nije naškodilo, i dalje dobivaju Vladine ugovore i nastavljaju rasti.
Nakon degradacije i otkaza, jeste li nastavili pratiti temu trgovine ljudima i prostitucije u BiH?
Da. Oni su bili dovoljno glupi da me degradiraju s pozicije osobe časnice koja je na dužnosti i onda je svako, i najmanje izvješće koje je stiglo, dolazio u moj ured, tako da sam znala za svaki slučaj kad bi se dogodilo nešto u vezi s prostitucijom, ili racijom, ili žrtvama koje su dio slučaja. Mogla sam bolje razgovarati s ljudima s terena, i jedan od njih nije imao pojma da sam nekada radila kao službenica za spolna prava. Jedan od njih mi je čak rekao da je kupio ženu u jednom baru na Ilidži i doveo je sebi kući da živi s njim. Ona je pobjegla od njega, a on je o njoj pričao kao da mu je djevojka. Nije imao pojma ni odakle je jer nije bio siguran je li u njezinoj putovnici pisalo Rumunjska ili Moldavija. To je bila zadnja kap koja je prelila čašu. Ponovno sam slučaj prijavila svojim pretpostavljenima i Služba za unutarnje poslove UN-a jednostavno je tog čovjeka poslala kući bez ikakve istrage, a mene su idući tjedan pozvali u ured i dali mi otkaz.
Danas, 15 godina poslije, jeste li obišli neke terene? Gdje je bila najgora situacija kada je u pitanju trgovina ženama i seksualni zločini?
Bilo je to nakon što se otvorila tržnica Arizona u Brčko Distriktu, veliki je problem bio u Tuzli, Brčkom i Doboju i Sarajevu. Takvih slučajeva je bilo diljem zemlje, ali najčešće su bili u naseljenim mjestima koji su imali vojne baze i u blizini vojnih baza, odnosno na udaljenostima gdje se moglo voziti auto od tih baza ili postaja međunarodne policije. To se uopće nije sakrivalo, bilo je očigledno.
Jesu li se znale cijene?
U ovisnosti što su htjeli uraditi s djevojkom, od 25 njemačkih maraka pa naviše, ako su ih htjeli voditi kući. Cijena da se otkupi djevojka i da se drži kući dok je god on u misiji je bila 6000 njemačkih maraka.
Bila je to 1999., par godina nakon rata. Prostitucija i trgovina ženama je očito cvjetala. Je li Vas iznenadilo to i je li bilo nekih posljedica za ljude koji su bili uključeni u to?
Znam sa sigurnošću da međunarodni dužnosnici koji su bili uključeni u to nisu pretrpjeli nikakve posljedice. Najgora stvar koja im se mogla dogoditi je usmeni ukor i slanje kući kao i politički skandal koji bi bio usmjeren prema UN-u, odnosno korporacijama u kojima su bili angažirani. To se dogodilo tek nakon što sam podnijela tužbu u Velikoj Britaniji, a to su objavili i mediji u Sarajevu. Nije bilo nekih velikih posljedica. U zadnje tri-četiri godine je bilo nekih slučajeva suđenja u nekoliko zemalja svijeta, ali nikakve veze s misijom u BiH. Postoje presedani i doneseni su neki novi zakoni, u SAD-u ako ništa, gdje se istraga i suđenje može dogoditi, ali taj vremenski faktor je najbitniji jer dokazi o slučaju nestanu prije nego što suđenje počne. Tako da je uvijek vrlo teško raditi na međunarodnoj razini.
Je li bilo saznanja o uključenosti bh. političara u te radnje?
Za političare ne, ali bilo je slučajeva za policajce s nižih razina. To se pogotovo pokazalo u nekoliko objavljenih člana u slučaju Prijedora, gdje je došlo do sukoba između međunarodne policije i policije u Prijedoru. Bilo je mnogo takvih slučajeva, ali nikad mi nije dopušteno istražiti toliko duboko da otkrijem tko je na čelu svega toga. Jedan od razloga zbog kojih su te istrage prekinute je upravo taj jer da su mi dopustili da završim istragu, bilo bi gotovo i za njih.
Čime se danas bavite, od čega živite?
Radila sam na nekoliko položaja kao menadžerica u Nizozemskoj i SAD-u, više ne radim ništa vezano za policiju. Radila sam za tvrtku koja se bavi nabavom, za kompaniju koja objavljuje medicinske članke, za kompaniju koja se bavi međunarodnim aukcijama, vratila sam se u višu medicinsku, sada upravo završavam studij, diplomiram na političkim znanostima. Živim ponovno u Nebrasci, putujem mnogo po svijetu, na sveučilišta i ministarstva obrane po svijetu, gdje se bavim obučavanjem ljudi po ovom pitanju, kao i pitanju pravila službe i etike. Pokušavam promijeniti nešto i u SAD-u jer imamo tamo mnogo slučajeva i seksualnog iskorištavanja i radne snage jer trgovina ljudima više nije samo seksualno iskorištavanje, već ima i druge oblike. Bavim se podučavanjem, učenjem i često razgovaram s ljudima koji donose zakone u Americi i trudim se napraviti što više promjena. Moj cilj i izazov je da počnem raditi na programima koji bi spriječili ovakve slučajeve jer ovo će definitivno uključiti mentorstvo nad mladima da se nađe načina za zemlje koje su u ekonomskoj depresiji da istupe iz ovakvih situacija što znamo da je otprilike nemoguće. Sve dok takve situacije postoje, bit će vrlo teško zaustaviti trgovinu ljudima u bilo koje obliku.
Žao mi je što nisam skupila više dokaza
Jeste li ikada požalili zbog svega što ste učinili?
Nikad. Ono što mi je žao jest što nisam skupila više dokaza i što češće sa sobom nisam nosila diktafon. I ono zbog čega mi nije nimalo žao jest da sam donijela ispravnu, moralnu odluku, čak i pored toga što je to bila loša financijska odluka jer sam izgubila sve: svoj mirovinski fond, ušteđevinu, kuću, karijeru, posao. Morala sam se ponovno obrazovati, a novac koji sam dobila od tribunala potrošila sam na odvjetnike i dvije i pol godine života dok je slučaj trajao.
Ovdje osjetim spokoj kao nigdje drugdje
Kakav je osjećaj danas doći u ovu zemlju koja je imala toliko utjecaja na Vaš život?
Uvijek sam se u BiH osjećala kao kod kuće zato što su moji korijeni iz ovog dijela svijeta: obitelj mog oca je iz Hrvatske, tako da su mi poznati neki aspekti kulture i hrane koju volim i uz koju sam odrasla. Iako je ova zemlja tako rascijepana, ovdje postoji i neki mir, neki spokoj koji nisam osjetila nigdje drugdje u svijetu. Osjećam se tako smireno ovdje. Dobro spavam i nikad se nisam bojala ni ljudi koji su odavde ni mafije. I oni su primijetili da je postojala međunarodna korupcija, na neki način su čestitali mojim naporima. Više sam se bojala kome smijem vjerovati unutar moje organizacije.
Kažete da ovdje mirno spavate unatoč užasu koji ste vidjeli koje ste vidjeli obilazeći te lokale i noćne barove. Vraćaju li Vam se ikad te scene?
Da, vraćaju se te slike, ali ono što ljudi ne znaju je da sam iskusila dosta ružnih stvari i prije nego što sam došla u BiH. Iako sam došla pomalo naivna po pitanju međunacionalnih sukoba, bila sam stručnjak za seksualna zlostavljanja žena i djece, bavila sam se ozbiljnim kriminalističkim istragama, morala sam čak i pucati u ljude tijekom dužnosti, čak i ako sam došla ovdje u misiju gdje nisam mogla nositi oružje, opet sam se osjećala smireno. I kao što su mi rekli gazda i gazdarica stana u kojem sam živjela, imala sam jugoslavenski mentalitet, ma što to značilo.
Piše: Andrijana Copf