Iako je Nepovoljno mišljenje Državnog ureda za reviziju o radu Hrvatskog audiovizualnog centra u 2015. godini i javno objavljeno izvješće o brojnim nepravilnostima, nakon kojeg su uslijedile i rasprave o slučajevima drastičnog sukoba interesa, poput onih gdje odlučuješ o dodjeljivanju javnih sredstava svojoj producentskoj firmi, svojoj supruzi ili pak onome tko ih je davao tebi u prošlom ciklusu, umjesto da proizvedu efekt poklapanja ušima kod članova te složene “hobotnice”, izazvali su veliku dreku i optužbe na račun svih onih koji se, na tragu Državne revizije, usuđuju pitati kome i kako odlazi javni novac.
Izravno upetljani akteri grme, prozivaju i prijete kao da su neovisni pravednici. Tako su za Dalibora Matanića, najmilije čedo suvremene hrvatske kinematografije, u razvoj čijeg talenta je uloženo više nego u neke uspješne europske kinematografije, napadi na HAVC “sumrak civilizirane i napredne Hrvatske koje već sad osuđuje cijela međunarodna zajednica”. Uz to, Matanić u prigodnom intervjuu predviđa povratak “crnim hrvatskim devedesetim”, govori o “normalnoj većini” te ističe “HAVC bi upravo mogao postati simbol obrane jedne napredne i kulturne Hrvatske koju svijet poštuje”. Iz njegova paradigmatskog istupa može se iščitati šira strategija miljea kojem pripada.
__________piše: Nino Raspudić / Večernji.hr
Nitko od njih ne govori o meritumu, negativnom nalazu revizije, niti nudi protuargumente posljedičnim komentarima “antihavcista”, uključujući i onaj bivšeg ministra kulture Hasanbegovića, iz kojeg ne proizlazi da je cijelo djelovanje HAVC-a bilo loše u svim segmentima niti da sve što je do sada urađeno treba razvaliti, već se očito mislilo na već prilično uočljivu interesnu mrežu koja je povlašteno sisala javni novac. Umjesto toga, sugeriraju javnosti da se vodi svojevrsni kulturni rat u kojem su s jedne strane oni, civilizirani, napredni, urbani, kulturni, ljudi ljubavi i 21. stoljeća, a s druge strane nisu zakoni, Državna revizija i kontrola kako se distribuira i gdje završava novac, već, riječima Jurice Pavičića, “klerikalna konzervativna rulja”. Znači li to da zakoni ne trebaju vrijediti za samoproglašene “napredne” i “civilizirane”?
Osim Matanićevih “mračnih devedesetih” koje su, uza sve negativnosti, prije svega donijele pad komunizma, slobodne višestranačke izbore, raspad Jugoslavije i pobjedu u Domovinskom ratu, floskula koja se često čuje iz hobotničarskog miljea je ona o povratku u 19. stoljeće, kao razdoblje romantičarskog nacionalizma. No izuzimanjem sebe i svojih kao nekog moralno višeg sloja ljudi koji je iznad uobičajenih zakona i procedura, oni se vraćaju još jedno stoljeće ranije, na stanje prije Francuske revolucije, kada su za različite staleže vrijedili različiti zakoni. Zanimljiv je u Matanićevu istupu i spontani refleks cinkarenja vanjskom faktoru, nekom Velikom Bratu koji će valjda državnoj reviziji dati po prstima. Kao što su utemeljitelji njihove mentalne i duhovne matrice svojevremeno sva “skretanja” cinkarili Moskvi, tako se oni danas tužakaju po festivalu u Berlinu i skupljaju potpise po inozemstvu, kao da patetične peticije u demokratskom društvu više ikome išta znače, pogotovo ukrašene unaprijed zgotovljenim listama “uglednih europskih intelektualaca”, bjanko spremnima za svaku prigodu, od prosvjeda protiv genitalnog sakaćenja žena u Somaliji preko prosvjeda protiv uništavanja Amazone do osuđivanja poteza ministarstava kulture u srednjoeuropskim zemljama koji zakidaju nekog od njihovih pajdaša. Povremeno se te liste prošire i na egzotične rafalne potpisnike peticija, pa dođe i do komičnih situacija poput one da peticiju protiv hrvatskog ministra kulture potpisuje dramaturg iz Venezuele, u čiju je upućenost u hrvatsku društvenu zbilju bezobrazno, štoviše, fašistički sumnjati. Tako, eto, “napade na HAVC”, a ustvari popravljanje i spašavanje HAVC-a, po Mataniću “osuđuje cijela međunarodna zajednica”.
Oni koji bi svoje niše izuzeli od državne revizije i pravne države su po Mataniću “normalni”, a oni koji smatraju da je dobro da je revizija provjerila kako se upravlja javnim novcem su “nenormalni”. To dehumaniziranje neistomišljenika, koji ne bi trebali imati nikakvo pravo na uvid, već samo obvezu kroz porez plaćati razvijanje vašeg talenta i uzdržavanje vaše naprednosti i civiliziranosti, funkcionira po istom principu kao samoproglašavanje antifašistom. A u slučaju antifašista, kao što je govorio njihov guru Josip Broz, “ne treba se držati zakona kao pijan plota”. U takvoj optici negativan nalaz državne revizije o tome kako upravljate novcem poreznih obveznika isto je kao i da vas “rastrga klerikalna konzervativna rulja”. Neka onda predlože novi zakon koji bi odredio koliko im svi trebamo uplatiti, a njih izuzeo od bilo kakve kontrole. Sličan model bi trebalo razmotriti i za rješenje višegodišnjeg gorućeg problema našeg društva, a to je kako trajno udomiti Feralovu siročad.
Isprobani su već različiti modeli. Nakon propasti lista koji nije preživio odbijanje od Soroševe sise, kad se procijenilo da je posao obavljen i da ih više ne treba dojiti, privremenu dohranu im je, kako smo saznali iz SMS-ova Ninoslava Pavića i Ive Pukanića, organizirao Stipe Mesić, isti onaj o čijem ustašovanju iz 1992. dežurni antifašistički moralni kamatari danas šute kao zaliveni. Vrijedi se podsjetiti kako na Pukanićev upit: “Daj mi off the record reci koliko ti je Feral cca dužan za tiskanje i plaće kaj ste im u ovim godinama dali.” Pavić odgovara: “5,4 mil. Pomagal sam im jer me molio Stipe, a ne Ivo. Govna.” Najveće dojenče, Viktor pl. Ivančić, potom je preko Sanadera udomljen u Novom listu, gdje je pristao primati plaću samo da ne piše, neki sitniji su tezgarili kao dežurni “prijatelji Bosne” po šovinističkim bošnjačkim medijima, a neki su se uvukli u naš endemski medijski fenomen, a to je ekstremno lijevi portal u vlasništvu njemačkog Telekoma. A onda im je lavovski prostor otvorio Milorad Pupovac u tobožnjem tjedniku srpske manjine Novosti. Javnim sredstvima preko Srpskog narodnog vijeća tako se već godinama financira hrvatsku Feralovu siročad, zgodno prikačenu na tuđu sisu. Gotovo cijela redakcija je udomljena pod krinkom tjednika srpske manjine, s kojim imaju veze kako i Alan Fordova grupa TNT s cvjećarskim poslom. Pri tome Pupovac, kako ga upravo tuži udruga U ime obitelji, fungira kao začudno jedinstvo u trojstvu, jer istovremeno na tri funkcije odobrava javna sredstva, dobiva ih i kontrolira kako se ona daju. Novosti, na čijoj redakciji bi trebalo staviti natpis “Zauzeto, Hrvat”, de facto objavljuju post-Feral kao nelojalnu konkurenciju na tržištu, jer dobivaju od države milijune kuna namijenjene tjedniku srpske manjine.
U jednom davnom tekstu sam predviđao da, ako se Srbi emancipiraju i jednog dana riješe njihova jarma u Novostima, ne bi iznenadilo da Ivančić i drugovi opet osvanu na braniku samoproglašenog antifašizma u javno financiranom časopisu pčelarskog saveza, biltenu Hrvatskih željeznica ili čak u Narodnim novinama. No sad mi se čini da bismo kao zajednica trebali razmotriti opciju da im se izravno dodijeli državna mirovina, a ne da ih se zaobilazno financira javnim novcem preko pipe namijenjene srpskoj manjini. Rješenje je potrebno naći žurno jer su nakon tiskovne konferencije Željke Markić, na kojoj se usudila dovesti u pitanje smisao takvog financiranja, već reagirali Mediacentar Sarajevo, savjet Novosadske novinarske škole, Mirovni institut iz Ljubljane, a posebno brine zabrinutost Mreže za profesionalizaciju medija u jugoistočnoj Europi iz Londona.
wpDiscuz