Ne kaže se slučajno da fotografija govori više od tisuću riječi. Na fotografijama se zaista nekada može vidjeti mnogo toga, onoga što onaj tko ih je napravio nije ni pomišljao da će se vidjeti.
Eto, kad pogledamo stare fotografije ljudi sada, na njima primjećujemo neke detalje koje možda ne bismo primijetili da smo ih gledali u vrijeme kad su nastale. Ili bismo ih, da smo i tada primjećivali te detalje, tada drukčije doživljavali.
Kada sam nedavno razgledao fotografije ljudi na mjesnom groblju, zapazio sam da ljudi koji su pomrli prije više od pedeset godina nisu bili debeli. Čak ni jednog debelog nisam našao! Onima koji su do tada promatrali te iste fotografije to, pretpostavljam, nije bilo uočljivo, jer svi ljudi su tada tako izgledali i to je bilo normalno.
Na starim fotografijama su vidljive nošnje. Frizure. Moda. Odnosi među ljudima, jer se, recimo, vidi vrijeme do kada se muž i žena nisu držali za ruke, a onda se vidi kada to počinje. Meni je posebno bilo zanimljivo gledati fotografije vezane za pojavu korištenja bicikla. Bicikl je bio nekada velika novost i imali su ga smo imućniji ljudi. O onima koji su ga nabavili pričane su priče, nekada kao pravi avanturistički, nesvakidašnji događaji. Jedna žena iz mog kraja je, kad je prvi put vidjela čovjeka na biciklu, s uzbuđenjem svojim konama ispričala:
“Da vidite čuda, žene! Ide Tado Karalića na dva točka, a samo što ne upa’ne!”
Tada su se oni koji imaju bicikl voljeli i fotografirati uz bicikl, uglavnom stojeći pored njega i držeći ga rukama za upravljač. Ali na fotografijama ima i drugih znakova da je fotografirani lik vlasnik bicikla. Recimo, u ruci drži pumpu za bicikl, obavezno istaknutu da bude dobro vidljiva. Ili na desnoj nogavici ima štipaljku. Te štipaljke su se tada proizvodile baš za tu namjenu, jer mnogi bicikli nisu imali lancobrane pa bi nogavicu „uhvatio lanac“, odnosno upala bi između lanca i zupčanika i nekada se i pocijepala, a nekada samo zamazala od ulja. No, ako hlače i ne bi „uhvatio lanac“, zasigurno bi se zamazale uljem, a to je bilo teško oprati, pa se zato koristila štipaljka.
Ono što se ne vidi na fotografijama, ali uz malo mašte lako se može zaključiti, to je da su mnogi momci šetajući nosili u rakama pumpu ili „zaboravili“ skinuti štipaljku, mada nisu imali bicikl. To je bio samo mamac za djevojke koje su tada privlačili bicikl kao sada luksuzni automobili, pa ako upali – upali! Iz sličnih razloga su neki u gornjem vanjskom džepiću kaputa nosili naliv-pero (poneki tek poklopac, jer ostalo se nije vidjelo), bez obzira na to što im je bilo sasvim nepotrebno. Bilo je i onih koji su u džepu kaputa nosili neke novine, a jedva su znali čitati, radi boljeg dojma kod djevojaka. I kad su se fotografirali, obavezno se na fotografiji vidjelo koje su to novine momci „čitali“.
Neki detalji na starim fotografijama nam sada djeluju nestvarnima. Na primjer, vidimo da je neki fratar nosio na glavi fes. Pa kasnije vidimo da su Srbi i Hrvati na različit način nosili šešire, i po šeširu ste mogli prepoznati tko je tko. Onda običaj da se zlatni zubi stavljaju uvijek naprijed, na vidljivo mjesto. Onaj tko je imao zlatne zube, na fotografiji se uvijek smijao tako da se vidi zlato. Tad se moglo čuti za nekoga, ali to se ne vidi na fotografijama:
„Jest pametan čovjek, puna mu usta zlatnih zubi.“
I tako, kad zaronite u stare fotografije i uz razgledanje još malo pustite mašti na volju, to vam je prava pustolovina. Kao da ste otputovali u neko daleko vrijeme, u neki daleki i nestvarni svijet.
wpDiscuz