Nesuđeni član Predsjedništva BiH i potpredsjednik SDP-a prijedloge za izmjenu Izbornog zakona u BiH naziva „činom veleizdaje“.
SDP je odbio dijalog u Neumu, a za njima i druge dvije „probosanske stranke“.
Pregovori su propali, ali ključni argumenti protiv izmjena Izbornog zakona su ostali. Denis Bećirović početnu tezu o veleizdaji obrazlaže kroz nekoliko točaka.
1.”Stvaranje monoetničkih sredina, osnaživanje diskriminacije i etnička podjela zemlje”
Ova tvrdnja ima najmanje tri nedosljednosti. Izmjene Izbornog zakona upravo eliminiraju diskriminaciju Hrvata kao konstitutivnog naroda koji želi svojom slobodnom voljom izabrati člana Predsjedništva i članove domova naroda koji će braniti interese Hrvata u BiH.
Monoetničke sredine se ne kreiraju promjenama zakona, one su realnost. Neće Zapadnohercegovačka županija imati manje ili više Hrvata ili Bošnjaka nego što ih ima prema popisu stanovništva iz 2013. godine ukoliko se u toj županiji omogući izravan izbor, a niti će u Unskosanskoj županiji zbog istog razloga biti manje ili više Bošnjaka nego ih trenutno ima.
Stoga, tvrditi da će doći do demografskih promjena promjenom Izbornog sustava nije ništa drugo nego zastrašivanje stanovnika BiH isključivo u ime jedne ideologije a ne temeljem razložnosti argumenta.
Često ponavljanja fraza o „etničkoj podjeli zemlje“ koja bi se mogla dogoditi „ustupcima HDZ-u“ ponovno nije u sferi racionalne promišljenosti nego je u domeni promocije programskih ciljeva SDP-a, što se najbolje ogleda kroz sljedeću programsku tvrdnju:
„SDP BiH je građanska partija koja afirmira i ističe vrijednost zajedničkog bosanskohercegovačkog građanskog i državnog identiteta.”
2.Nesimetrična i antieuropska rješenja
Svako rješenje koje izmiče ideji ”građanskoga”, tj. ideji jednonacionalne države, za stranke sa sjedištem u Sarajevu je antieuropsko rješenje – zato što ono ne podupire političku volju Bošnjaka.
Za ove stranke ne može ni postojati diskriminacija nekog od ”konstitutivnih naroda”, jer ne postoje narodi (to su samo ”etničke grupe”, ”plemena”) nego samo jedan politički narod, ”zajednica bh. građana” kojima nacionalna pripadnost ama baš ništa ne znači. Budući da su svi Bošnjaci osjećaju Bosanci, ostaje još samo da se nađe Hrvata i Srba kojima nacionalnost ništa ne znači.
A takvih ima u Sarajevu, pogotovu među onima kojima politička karijera nešto znači.
3.Obvezujuće presude Europskog suda za ljudska prava
Navedene presude nemaju nikakvu vezu sa zahtjevom Hrvatskog narodnog sabora (ne HDZ-a kako se uporno podmeće) a koji se temelji na presudi Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić prema kojoj konstitutivni narodi pravo na odlučivanje ostvaruju legitimnim političkim predstavljanjem temeljenim „na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa“.
A legitimno predstavljanje je temeljeno na slobodnom izboru upravo samih konstitutivnih naroda. Nema tu ni riječi o jednom narodu, o jednoj izbornoj volji nego o najmanje tri izborne volje. Stoga, SDP-ovsko pozivanje na neke druge presude je ništa drugo nego podmetanje presuda koje se odnose na pojedinačna kršenja ljudskih prava u odnosu na kršenje ustavnih odredbi kroz Izborni zakon.
4.Neustavno kršenje prava građana zagarantirano člankom 25. Međunarodnog pakta o građanskim političkim pravima
Upravo imajući ovaj članak u vidu pravo da bira i bude biran s jednakim pravom glasa Hrvati zahtijevaju izmjene Izbornog zakona a kako bi slijedom istog članka osigurali „slobodno izražavanje volje birača“ (hrvatskog naroda).
5.”Ucjene HDZ-a koje otvaraju vrata novim etničkim podjelama”
Pokušajmo zamisliti o kojim „novim“ etničkim podjelama bi moglo biti riječi promjenom Izbornog zakona. Odgovor se nalazi već u sljedećoj Bećirovićevoj tezi.
„Kapitulacija pred HDZ-ovim konceptom“ bi bila „izdaja interesa države Bosne i Hercegovine i mogućnost još većih zloupotreba u budućnosti“.
„Kapitulirati“ (dakle, rat još nije završen) znači prihvatiti zahtjev Hrvata za legitimnim predstavljanjem, a „izdaja interesa države“ je izdaja interesa isključivo bošnjačke politike prema kojoj Hrvate treba svesti na manjinu (što se u sarajevskoj javnosti sve glasnije čuje: „najmanje ih je a traže trećinu“) koja će u konačnici ili iseliti iz BiH ili se posve asimilirati.
„Nerazumno je jačati politiku HDZ-a“ koja ide u smjeru „zaokruživanja dijela teritorija države BiH…nastanjene većinskim hrvatskim stanovništvom“. Teritorije s većinskim stanovništvom su odavno zaokružene. Lako provjerljivo! Ulazite u RS i dočeka vas tabla „Dobro došli u Republiku Srpsku“, prolazite kroz dijelove Mostara i dočeka vas šahovnica ili zastava s ljiljanima te prolazite kroz Sarajevo i dočeka vas zastava s ljiljanima. Jesu li ovdje posrijedi teritoriji koji imaju svoje spokojne nacionalne većine, pa se u njima može odlučivati građanskom većinom, ili su to tek puki ukrasi za dobrodošlicu?
I konačno, zaključuje Bećirović:
„Našoj državi ne trebaju rješenja koja će osnažiti diskriminaciju i onemogućiti političku integraciju bosanskohercegovačkog društva“.
A „politička integracija“ nije ništa drugo nego oživljavanje titoističke ideologije samo jednog naroda (okupljenog oko radničke klase) čije ”političko i borbeno jedinstvo ne smije ničim biti dovedeno u pitanje”. A o tome, dakako, ima da bdije Bećirovićeva partija.
Ili da iskoristimo riječi jednog drugog lidera „probosanskog bloka“ i deklariranog ”anti-nacionaliste” iz Republike Sarajevo, Predraga Kojovića:
„Civilizacijske vrijednosti koje predstavlja liberalna demokracija su porazile Hitlera i srušile Berlinski zid. Današnje fašiste čeka ista sudbina.“
Ako doslovno slijedimo smisao ovog iskaza, onda je upravo zahtjev za političkom integracijom u suprotnosti s političkim pluralizmom na čemu počiva liberalna demokracija.
Ako svoje političke protivnike označavate kao ”fašiste”, onda se ponovo vraćate u politički i državni poredak koji je nakon pola stoljeća upravo propao pred zahtjevima i vrijednostima liberalne demokracije (u kojoj čak i komunisti i neofašisti, o tome nas upravo uče suvremene razvijene demokracije, imaju pravo da se politički organiziraju pod uvjetom da svojim nasiljem ne ugrožavaju sam poredak i pokazuju dovoljno spremnosti da poštuju pravila deliberativne demokracije).
Još jednom se pokazuje da su najradikalniji antiliberalni akteri domaće političke scene upravo ”anti-nacionalisti”, tj. bivši komunisti i njihovi simpatizeri.
Njima je politički pluralizam apsolutno neprihvatljiv.
I što je najvažnije: još nikada nisu naučili lekciju o padu Berlinskog zida jer glavne mane ideološkog poretka DDR-a nisu nikada uspjeli dosegnuti.
Zato što su to također mane tekućeg politikantstva Republike Sarajevo. Podsjetimo ih da je s rušenjem Berlinskog zida propao socijalistički, antikapitalistički, antifašistički i antinacionalistički poredak za kojeg su svi politički protivnici bili ”fašisti”, ”nacionalisti”, ”kapitalisti” i ”neljudi”.
Podsjetimo ih da je s rušenjem Berlinskog zida propao i titoistički poredak, jer je neke temeljne političke i ideološke vrijednosti dijelio s Istočnim socijalističkim blokom, a to su prije svega otpor i mržnja prema liberalnoj demokraciji, političkom pluralizmu i nacionalizmu.
A kod nas, nažalost, još traje proces žalovanja za tim poretkom. Jer mnogi vjeruju da je socijalistički poredak propao zato što su ”pobijedili fašisti”. Našim bahatim ljevičarima nikako da dopre do mozga da ”antifašisti” dijele neke temeljne vrijednost s ”fašistima” i da zbog toga liberali suvremene Europe osuđuju oba totalitarizma.
I za kraj pitanje: Tko, zapravo, danas postavlja berlinske zidove i povlači crte kretanja i komunikacije: “fašisti” ili “antifašisti”?
wpDiscuz
